Najnoviji broj katoličkog tjednika "Glasa Koncila" objavio je redakcijski tekst naslovljen "Porečkoj biskupiji pripalo oko šezdeset posto benediktinskog imanja" s nadnaslovom "Okončano unutarcrkveno imovinsko-pravno sporenje oko benediktinskih dobara Dajla" u kojemu donosi detaljnu kronologiju zbivanja oko imovine benediktinskog samostana Dajle te se osvrće na "senzacionalističke i nepravedne optužbe".
"Glas Koncila" navodi kako je zamršeni spor između Benediktinske opatije Praglia, u blizini Padove, u Italiji, i rimokatoličke župe Dajle, koju je zastupala Porečka i pulska biskupija, zaključen službenim potpisivanjem ugovora po kojemu je više od polovice benediktinskih dobara pripalo Porečkoj i pulskoj biskupiji.
"Predmet dugogodišnjega dogovaranja između Benediktinske opatije Praglia i Porečke i pulske biskupije bila je podjela nekretnina vezanih uz benediktinski samostan Dajla, kod Novigrada u Istri, koji su jugoslavenske komunističke vlasti poslije rata (od 1945. do 1948.) oduzele, a benediktince protjerale, a Republika Hrvatska ih je na zahtjev župe Dajla i Porečke i pulske biskupije vratila kasnih devedesetih godina župi Dajla, odnosno Porečkoj i pulskoj biskupiji", navodi se u tekstu te dodaje da su benediktinci iz Praglie dobili, u skladu s Osimskim sporazumima, zakonsku odštetu za veći dio svojih nekretnina u nekadašnjoj SFRJ, osim za župnu crkvu, samostanski kompleks i zemljište oko toga kompleksa jer odštetu za taj dio svoje imovine nisu htjeli prihvatiti.
Kad su njihova dobra vezana uz Dajlu došla u ruke i vlasništvo crkvene pravne osobe, benediktinci iz Praglie, kako se navodi, zatražili su na unutarcrkvenom području, u skladu s kanonskim propisima, odštetu ili povrat dijela svoje imovine te su početkom 2000. počeli pregovori između predstavnika Benediktinske opatije Praglia i Porečke i pulske biskupije.
Dvije strane 2003. ustanovile su zajedničku komisiju da bi se došlo do dogovora glede tih nekretnina. Do dogovora nije došlo pa su benediktinci zatražili pomoć Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, a Porečka biskupija pomoć Kongregacije za biskupe. Rezultat toga je dokument koji su 17. svibnja 2006. u Rimu potpisali porečki i pulski biskup i prior Benediktinske opatije u Pragli, a po kojem su se dvije strane sporazumijele da se benediktinska dobra dijele pola popola. Također je dogovoreno da se neće poduzimati nikakve radnje na civilnom planu. Usprkos takvog dogovora benediktinci su pokušali svoja potraživanja izboriti tužbom na sudu u Bujama protiv Porečke biskupije, župe Dajla, Republike Hrvatske, Grada Novigrada te dviju tvrtki što je samo otežalo dogovaranje.
Uz više-manje poznate činjenice, "Glas Koncila" navodi kako je papa Benedikt XVI. – budući da se nakon "dogovaranja i vještačenja vrijednosti tih nekretnina" nisu složili – imenovao kardinalsku komisiju i povjerio joj zadaću da se postigne sporazum koji bi se temeljio na dogovoru iz 2006. o podjeli dobara popola.
"Kardinalska komisija dakle nije ni imala zadaću razmatrati treba li dati odštetu benediktincima ili ne, već predložiti konačno rješenje na temelju onoga što su Porečka i pulska biskupija i Benediktinska opatija Praglia prihvatile još 2006.", navodi "Glas Koncila".
Podsjeća kako je Papa 6. srpnja imenovao mons. Santosa Abrila y Castelloa povjerenikom "ad actum" (za određeni čin), koji je 13. srpnja potpisao ugovor uime Porečke i pulske biskupije te je unutarcrkveni spor zaključen, a ugovor postao pravomoćan i na civilnome pravnom području. Po tom ugovoru Porečka i pulska biskupija dobila je više od 60 posto predmetnih benediktinskih dobara, to jest dobila je samostanski kompleks u Dajli i 272 hektara zemljišta, a Benediktinska opatija Praglia dobila je pravo na svoju tvrtku registriranu u Puli, "Abacia" d.o.o., uknjižiti preostalih 186 hektara od tih dobara te pravo na odštetu od 4,5 milijuna eura na ime već otuđenog dijela benediktinske imovine, koje biskupija može isplatiti bilo novčano, bilo nekretninama. Talijanski benediktinci nisu ni prvi ni jedini stranci koji imaju svoje nekretnine u Hrvatskoj, a nitko im sada ništa nije dao, već im je vraćen samo dio njihova imanja, napominje se u tekstu.
Premda je spor između dviju crkvenih pravnih osoba s crkvenoga stajališta "de facto" i "de iure" riješen, dogodio se pokušaj politizacije tog pitanja te prava eksplozija medijskih priloga.
"Upravo iznenađuje s koliko se neupućenosti i nemjerodavnosti predstavljalo to pitanje našoj javnosti, pokušavajući s njime povezati međudržavne i međunacionalne odnose, političke aktualnosti, stranačka svrstavanja i odmjeravanje političkih opcija. Razvidno je da konačni cilj nije nikakva obrana hrvatskoga suvereniteta, a još manje briga za crkvenu dobrobit, nego je posrijedi grubi napad na ugled Svetoga Oca, na zajedništvo hrvatskih biskupa i jedinstvo vjernika, na zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića te na dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Senzacionalistički su zbog toga iznošene optužbe koje imaju nakanu stvoriti dojam o gramzivosti i bahatosti Crkve", stoji u tekstu.
Zaključno se navodi kako ostaje nada da će se daljnjim razvojem prilika ići ususret poštovanju volje izvornoga darivatelja imovine benediktincima i da će sva ta dobra biti na korist općega dobra i Crkve i društva te premda je to pitanje benediktinskih dobara unutarcrkvene naravi, ono može biti poticaj i za učinkovitije djelovanje hrvatskih mjerodavnih institucija glede povrata imovine i s time povezanih složenih odnosa. (H)
