U utorak 11.7.2017. napustio nas je Franco Rosar.

Hladna i kratka rečenica. Koja izaziva bol, ljutnju i tugu. Kad izgubiš prijatelja kao da nestane dio tebe, on je bio svjedok tvog postojanja i u toj ogromnoj praznini naviru sjećanja, uspomene i postajemo svjesni koga smo izgubili.   

Napustio nas je Porečan, Istrijan, prijatelj, veliki turistički radnik, dobar otac, dobar čovjek, naš istarski „čovik“ kojeg smo od milja zvali „Franjo.“

Franjo je bio za nas  veliki čovjek koji je gradio, stvarao, pomagao ljudima, sa svima uvijek bio ljubazan i susretljiv, bez nekih velikih funkcija ali sa značajnim tragom koji je ostavio iza sebe. Bio je važan dio porečkog mozaika zvanog turizam i čvrsto je umetnuo u njega svoje nove ideje, pristup i način rada trajno ispisavši svoje ime.

Sjećam ga se od najmlađih dana dok je  stanovao u starome gradu, na Trgu Franje Supila iznad legendarnog „gurmana“. Odlazio sam do njega sa  porečke rive još dok je na mjestu sadašnjeg hotela Neptun bio mali parkić koji je nastao rušenjem zgrada tijekom bombardiranja u II. svjetskom ratu. To je bio Poreč šezdesetih godina, još uvijek razrušen i neizgrađen , siromašan i pred obnovom  koja je započela razvojem turizma.

A Franjo  je živio turizam. Započeo je  još kao srednjoškolac, najprije u autokampu Zelena laguna  a nakon završetka Više ekonomske škole u Puli u turističkoj poslovnici Lanterne u sastavu tadašnje ugostiteljsko-turističke radne organizacije Riviera Poreč. Ubrzo postaje šef te turističke poslovnice i nešto kasnije direktor u OOUR-u  za pružanje turističkih usluga izleta, organizacije prijevoza i zabave „Rivieraturist“ . Svoj rad  nastavlja u novoformiranoj Radnoj organizaciji Adriatic Poreč u sastavu SOUR-a Plava laguna u kojoj je bio direktor radne jedinice za turističko poslovanje.

Franjo je bio veliki i svestrani turistički radnik a posebno je bio uspješan u organizaciji izleta i raznih događanja, te u komuniciranju sa gostima i predstavnicima turističkih agencija. Veći dio života radio je na  porečkoj rivi sto metara od stana u kojem je živo a koja je  70-tih i 80-tih bila centar turističkih zbivanja. Tu su bile smještene sve ondašnje turističke agencije – Kompas, Generalturist, Globtour, Kvarner Express, Atlas, Putnik. U tom je razdoblju riva bila mjesto okupljanja svih turističkih djelatnika Poreštine ali i svih stranih predstavnika agencija i touroperatora.

U tom je okruženju Franjo bio neprikosnoveno cijenjen stručnjak koji je dao veliki doprinos razvoju izletničkog poslovanja i  manifestacija koje su se organizirale za turiste, posebno na Lanterni koja je bila, a i danas je, cijeli mali turistički grad.

 Osobno je sudjelovao u  nabavci broda Adriatic namijenjenog za izlete u Veneciju  koji je zajedno sa Atlasom kupljen u Grčkoj  a mogao je prevesti do 600 putnika. Osmislio je  i sudjelovao u izgradnji polivalentnog turističkog broda Barbaran od 190 putnika koji je izgrađen u brodogradilištu Greben Vela luka,  vodio je  poslove ugovaranja malih izletničkih brodova iz Dalmacije, pretežno iz  Krila Jesenica, od kojih neki i dan danas rade u našem portu pružajući kvalitetne usluge izleta turistima. Franjo je zajedno sa suradnicima  stvarao ,organizirao i vodio mnoge izlete kao Piratefahrt, Lim- Rovinj, Fish picknik, Istratour, večernja zabava turista  u Motovunu i mnoge druge turističke aranžmane koji su upotpunjavali našu turističku ponudu.

 Osim što je obavljao vodeće rukovodeće poslove u turizmu, Franjo je najviše volio ono što mu je i bilo najdraže a to je neposredan rad sa turistima, vođenje izleta, posebno razgledavanje Poreča, izleti po Istri ili bilo kakav drugi neposredan rad sa turistima, sa grupama, sa vanjskom agencijama. Franjo je bio jedan od najboljih i najsvestranijih porečkih vodiča .Govorio je odlično njemački, talijanski i engleski jezik što u to vrijeme nije bio čest slučaj.

Krajem osamdesetih godina seli zbog obiteljskih razloga u Beč gdje zasniva porodicu sa suprugom Marijom i dobiva prekrasnu kćer Anju koja je danas već liječnica specijalista u Beču. No, u tih 30.godina koristi svaki trenutak i dolazi nam u Poreč, u selo svoje majke Žikoviće, gdje mu živi i brat Lino, posjećuje sve svoje prijatelje i komunicira sa svima kao da je i dalje tu sa nama. U Beču se nastavlja baviti turizmom i postaje vrlo ugledni turistički vodič . I dalje komunicira sa svima nama, prijateljima, suradnicima, poznanicima i mnogima koji posjećuju Beč biva odličan domaćin i pokazuje grad na najkvalitetniji način, kako to može samo jedan iskusan turistički radnik, vodič kakav je Franjo bio i ostao do zadnjih dana.

Franjo je volio svoj Poreč, svoje Žikoviće, volio je i Beč, volio je ljude, volio je život. Poreč je Franji puno dao jer je to bio njegov grad od najranijih dana. Dao mu je sretno djetinjstvo, uspješan razvoj i školovanje i stasanje u jednoga od najpoznatijih turističkih radnika u Poreču i šire. No i Franjo je svom gradu puno dao, dao je sve što je mogao, dao je ljubav, marljivi rad i stvaranje, dao je gradu i građanima, prijateljima, suradnicima, poznanicima najviše  što je mogao a to je ljubav. Zato je Franjo veliki čovjek

 Meni, njegovom velikom prijatelju iz najranijih dana pa do preranog odlaska,  bio je prijatelj i suradnik, bio mi je kao drugi brat. I kada više nije bio u Poreču mi smo bili zajedno, bili smo povezani mentalno kao da smo tu svaki dan na našoj rivi ili na nekoj „Briškuli i trešetama“, na šahu, na nekoj večeri ili bilo kakvom druženju, kakvih je bilo puno i čijih se ugođaja mnogi od nas rado sjete.

Kako je živio tako je  Franjo i otišao. Tiho , radeći opet u turizmu na uređenju dječjega kampa za mlade njemačke turiste u Savudriji sa bratom Linom. Otišao je iznenada, otišao je prerano, otišao je i nema ga više. Otišao je naš prijatelj, naš suradnik, naš „čovik“. Ostala je kćerka Anja, prekrasna djevojka, slika svoga oca, ostala je supruga Marija, brat Lino, rođaci…i  ostalo je sjećanje mnogih  na dobrog duha Franju.

U meni,  ostala je tuga.

Stevo Žufić