Poreč će 30. travnja obilježiti 66. godišnjicu "oslobođenja od fašističke okupacije", kao što je formulirano na spomen-ploči istaknutoj u predvorju gradske palače. Okupator nije nacionalno imenovan, a tada je to bila vojska nacističke, Hitlerove Njemačke i njezin se porečki garnizon, čija se glavnina prethodno povukla prema Trstu, predao partizanima jugoslavenske, Titove narodnooslobodilačke vojske. Izvjesno se s narodnog, hrvatskog aspekta fašističkom okupacijom smatrala i ona talijanska, završena kapitulacijom 1943., iako nije tako i započela jer je Italija Poreč (i Istru) dobila u trgovačkim aranžmanima tijekom i nakon Prvog svjetskog rata.
Neću danas mutiti vode raznih oslobođenja i oslobodilaca odnosno okupatora tako čestih u pisanoj povijesti ovih istarskih prostora. Prigoda je sjetiti se tog kasnoaprilskog povijesnog događaja i jer je sve manje živih njegovih aktivnih sudionika. Napomenuo mi je to neki dan i Đani Levak, u vrijeme (kasnog) socijalizma politički moćnik porečke partijske i izvršne vlasti, danas još tajnik lokalne udruge antifašista i partizanskih boraca, podsjećajući na Anđela Jurcana, još jednog porečkog, vržmo reći komunističkog političara koji je preminuo potkraj prošle godine, a bio je među partizanima koji su prije 66 godina umarširali u grad. Smrt druga ili bolje barba Anđela prošla je, u blagdanskoj vrevi između Božića i Nove godine, medijski nezapaženo, a valjda i zato jer je, za razliku od većine profesionalnih političara koje sam u Poreču poznavao i poznajem, bio nenametljiv i nezamjetljiv, ali veseo i simpatičan kao i njegov sitni stas i hitri korak. Levak mu je držao posljednje drugarsko slovo na porečkom cimitru spomenuvši i povijesnu zgodu kad je Jurcan kao partijski rukovodilac (za mlađe: partijski znači Komunističke partije Hrvatske odnosno Jugoslavije) zajedno s četom partizana umarširao u oslobođeni grad.
"Tada nije bio u vojnoj ulozi, iako je Jurcan jedan od 69 ´rušnjakovca´ koji su ljeta 1943. bili prva organizirana skupina rodoljuba s Poreštine koji su krenuli u partizane. Njega su ubrzo, nakon nekoliko mjeseci, vratili iz Gorskog kotara u Istru kao političkog rukovodioca, a i u Poreč je 30. aprila 1945., uz partizane koje je predvodio Ivan Klarić, ušao kao sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije, koja tada i preuzima vlast. Njegovi se sjećaju da prvog dana nije prespavao u Poreču jer je još bilo opasno", prenosi Levak.
A je li se oslobođenje Poreča zbilo 30. travnja ili dan ranije u 9 sati, kako je u svojim sjećanjima zapisao Ivan Klarić, zapovjednik Komande mjesta Kotarskog NOO-a Poreča, ostaje malim prijeporom. Ni datumi oslobodilačke fešte se ne slažu. Nalazim u "historijskoj građi o razvoju NOP-a i NOB-a na Poreštini" koju je Općinski komitet SKH sabrao 1977. iz iskaza ratnih sudionika s kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, da je narod pohrlio na veliko slavlje u Poreč 1. ili pak 2. maja/svibnja 1945. Važniji od datuma su ljudi, a pobjednički povjesničar Herman Buršić navodi da je Poreština u narodnooslobodilačkom pokretu dala 1.600 aktivnih boraca od kojih je 420 poginulo u ratu, među njima i dva narodna heroja – Joakima Rakovca i Jožu Šurana. Bilo je i oko 200 žrtava fašističkog terora, a u logore je odvedeno petstotinjak stanovnika Poreštine.

Goran Prodan, Glas Istre