Autor: Petra Rajković , dnevno.hr 

Ne samo profesorska profesija već i zdrav razum učiteljici u osnovnoj školi u centru Zagreba nalažu da generacije djece kojima je i sama pripadala ne uspoređuje s današnjima. Međutim, ono što je potpuno osupnulo Z.P., kao i njene kolege, činjenica je da nazadovanje kod današnje djece mjerljivo već u tri generacije.

Problemi koncentracije, odgoja, motorike i poteškoće poput disleksije, disgrafije i diskalkulije toliko su uznapredovali da učiteljica morati uložiti puno više napora da Anu, Matu ili Marka nauči nečemu što su Ivan ili Luka mnogo brže usvojili kada su prvi razred pohađali prije tri godine. Ovim tempom promjena, pita se Z.P., samo od sebe se nameće vrlo neugodno pitanje – što će biti s djecom za još nekoliko generacija?

– Na takvo razmišljanje potaknuo me niz situacija u razredu. Sjećam se dječaka čiji je rukopis toliko nerazumljiv da je to nepojmljivo. Proučavala sam glagoljicu i ćirilicu, ali ovo je još teži zadatak. Naravno, nastojim se truditi oko učenika, ali kada dođe u srednju školu možda neće nailaziti na susretljivost profesora i njegovi će se nerazumljivi odgovori smatrati netočnima. Svoj neuredni rukopis pokušao je opravdati pitanjem ´A kada će mi trebati pisanje poslije škole?´ Zar će doći do toga da se ljudi neće znati više niti potpisati – pita se Z.P.

Rukopis je samo jedna od posljedica slabo razvijene motorike. Djeca su nespretna s bilo čim što zahtjeva fini rad prstima, budući da zbog ograničenog i repetitivnog korištenja igraćih konzola nisu pravilno razvili motoričke sposobnosti, upozorava Z.P.

Kako je pisao dr. Ranko Rajović iz Novog Sada u svojoj knjizi ´IQ deteta- briga roditelja´, za uspješno ovladavanje procesom pisanja koje dijete čeka u školi potrebno je razviti finu motoriku mišića šake i prstiju. Za razliku od kompjuterskih igrica koji najviše razvijaju dio šake u području pravca, Rajović, član Upravnog odbora Mense International i predsjednika Mensina svjetskog Odbora za darovitu djecu, savjetuje igru koju Z.P dobro poznaje: vezanje uzica, miješanje tijesta, plastelina, oblačenje malih lutkica, savijanje papira, rezanje škaricama, igranjem kockicama, puzzlama itd.

Osim nerazvijene motorike, Z.P. primjećuje i poremećaj u pažnji.

– Kada smo učili dijalekte djeci sam navela primjer riječi ´ponistra´ (prozor), sljedeći sat nitko u razredu nije zapamtio riječ i ponovila sam je. Nekoliko idućih satova nakon što bi svaki put zaboravili, uporno sam naglašavala koji put ponavljam kako bi bili svjesni propusta, ali nisam imala posebnog utjecaja – prisjeća se Z.P.

Izbjegavanje štetnih aktivnosti

Ovakva ponašanja uzrokovana su dubokim promjenama u strukturama mozga zbog čega i zabrinutost Z.P. za djecu u budućnost ima potpunog smisla.

U samoj srži pažnje, koji se definira kao sposobnost usmjeravanja mentalne aktivnosti na bitnu informaciju, nalazi se koncentracija. Pažnja, budnost i koncentracija imaju središnju ulogu u tome koje će podatke um dobiti, a koje neće.  Razvoju pažnje i koncentracije kod djece pomažu sljedeće aktivnosti: Precrtavanja predložaka, bojanje vlastitih crteža, slaganje slagalica ili puzzli, različiti zadaci opažanja i kombiniranja, razvrstavanja itd.

Veliku ulogu, istaknuo je u svojoj knjizi Rajović, koji odgaja četvoro djece, imaju roditelji odnosno njihov odgoj. Prema Rajoviću roditelj treba pustiti dijete ako baš želi uživati u nekoj aktivnost, poput igre na vrtuljku ili skakanja s fotelje na kauč i to koliko vremenski sami žele. Preporučljivo je izbjegavanje štetnih aktivnosti poput mirovanja, posebno u razdoblju do pete godine života što znači da bi gledanje televizije ili igranje video igara svakako trebalo izbjegavati.

Prema istraživanjima Mense ustanovljeno je da gotovo svako drugo dijete ima neku razvojnu smetnju. Istraživanja su pokazala da više od 50 posto djece ima slabije razvijenu finu motoriku i da oko 40 posto njih ima usporenu akomodaciju oka.

Kada je dijete u pokretu, razvoj mozga bit će u skladu s fiziologijom. Mozak koji traži stimulaciju za razvoj teško je dobiva u sadašnjem načinu života koji uključuje dugotrajno sjedenje pred kompjutorom ili televizijom.

Do neizvjesne budućnosti u kojoj ne znamo kako će snaći djeca, hoće li se prilagoditi ili će rezultati biti poražavajući, njihovo odgovarajuće razvijanje možemo potpomognuti određenim odgojnim metodama. Zaboravljene igre, umjesto buljenja u ekran može biti dobar početak.