Ugledan, nagrađivan, uvažavan i samozatajan – Emil Benčić. Likovni umjetnik koji je karakterističnim izrazom obilježio ne samo hrvatsku keramiku ove godine obilježava pedeset godina stvaranja. Tim je povodom iz tiska upravo izašla monografija »Od znatiželje do iskustva« iz pera likovne kritičarke Marine Baričević. Monografija je tiskana u gotovo unikatnoj nakladi od 300 primjeraka, nakladnik je ULUPUH (Udruga likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti), a izrađena je prema konceptu i tehničkom uređenju umjetnikove kćeri Lavoslave Benčić. Izdanje je dvojezično, uz hrvatski se pojavljuje tekst na engleskom jeziku u prijevodu Grahama McMastera, a fotografije potpisuju Boris Gaberščik i Lavoslava Benčić.
Presjek Benčićevog rada autorica monografije dala je kroz materijale koje je umjetnik koristio u plodnih pola stoljeća rada – od drvenih skulptura preko najzastupljenije keramike, potom porculana i stakla. Emil Benčić dobio je više nagrada i priznanja nego što bi podnio novinarski tekst, pa spominjemo samo one dvije najuže lokalne, koje razbijaju tezu o tome da je najteže u vlastitoj sredini – 1993. je dobio nagradu »Sveti Mauro« koju dodjeljuje Pučko otvoreno učilište, a šest godina kasnije i gradsku nagradu »30. april«. Benčićev umjetnički rad, ali i socijalni angažman, nemoguće je ne uvažiti – od rada s djecom u SOS selu preko kontinuiranih kontakata s djecom s posebnim potrebama, radionicama za djecu i turiste u okviru Street art festivala do neposrednih kontakata sa zainteresiranim turistima kroz radionice u jednom gradskom hotelu. Međutim, u posljednje vrijeme život ga je usporio, fokusirao na obitelj koja ga treba. Posjetili smo ga u kući u Varvarima, nakon što nam je mali, ali oštar umjetnikov psić dopustio ulazak.
»Da, mislim da monografija dovoljno sliči na mene«, odgovorio je Benčić na naše prvo pitanje postavljeno preko tople kave, koju je poslužio iz šalica koje je sam izradio, a pogled je povremeno klizio na susjednu prostoriju koja Benčiću služi kao izložbeni salon. »Kad gledam stare stvari, one koje sam napravio prije trideset i više godina, pitam se zašto sam baš tako to radio. Razmišljam jesam li mogao drugačije i kako bi to danas izgledalo. Zapravo, čini mi se da sam od svakog tog starog rada mogao napraviti čitavu izložbu, a nisam, žurio sam dalje«, govori Benčić mudrošću iskusnoga.
Usporio je, jer je morao. Posljednju samostalnu izložbu imao je prije dvije godine, a ove je godine sudjelovao na skupnoj izložbi »Kiparsko u keramici« u zagrebačkoj Galeriji Dubrava. A kontakt s publikom održava u Poreču, u ljetnim mjesecima kroz galeriju u Romaničkoj kući. Nedostaje mu kontakt s djecom, koji je morao ustuknuti pred ozbiljnim izazovima života. »Tri ljeta bio sam u Skitači na koloniji s djecom s posebnim potrebama. Iz toga je proizašla i izložba prikazana u Zagrebu. To je nemjerljivo iskustvo, djeca su presretna što rade nešto trajno, nešto što ostaje, što drugi dotiču i hvale. I oni taj ushit ne skrivaju, dapače, otvoreno ga pokazuju. A ima radova da vam pamet stane, umjetnički i kompozicijski tako dorađenih da ne možete vjerovati, a boje tako tankoćutno izabrane da ostanete bez teksta. Jako je zahvalno raditi s djecom. Sada imam dječaka od deset godina koji povremeno dolazi i jako lijepo radi. Bio sam s njim na Novigradskom proljeću. Rekao mi je ´ja sam najsretniji dječak na svijetu´, a ja se jedino bojim da bi za koju godinu tome dječaku neke druge stvari mogle postati važnije, a njegov talent zaboravljen i izgubljen zauvijek«, govori Benčić.
Tri godine nastajala je monografija koja je imala svrhu predstaviti plodnu polustoljetnu produkciju jednog nesumnjivo jedinstvenog umjetnika. Pokušavao je, kaže, pronaći u lokalnoj sredini izdavača i sponzore, na kraju je dobar dio platio sam. Ne razmišlja o tome da bi pola stoljeća svoga rada na bilo koji način obilježio. Veli, dobro pa je monografija ugledala svjetlo dana. A strog i nepokolebiv nerv kritičarke Baričević pravedno je sudio i, koliko god bile točne i bez pretjerivanja, njene riječi laskaju. »Naizgled nesputana stvaralačka sloboda Emila Benčića ima ludičko porijeklo. Promatrano retrospektivno, njegov užitak u igri doveo je do lakoće istraživanja čiji je rezultat osebujan likovni opus s onu stranu tradicionalnih, uhodanih i prepoznatljivih konvencija. Posebno u korpusu hrvatske umjetnosti keramike koja je ostala gotovo zarobljena u tradiciji zagrebačke škole«, piše u pregovoru Baričević. Iznjedrila je i osjećaj koji je gotovo opipljiv svima koji su imali prilike za kontakt s umjetnikom: »Ludo je kako je život lijep kada se možeš baviti slobodno umjetnošću – misao je i osjećaj koji lebde u zraku poslije druženja s djelom Emila Benčića i s umjetnikom Emilom Benčićem. Porečki atelje unatoč pretrpanosti i starosti, unatoč mračnosti i vlagi, ali i netrpeljivosti susjedstva… jednostavno je autorov raj. Smisao života i život.« A znakovita je i njena posljednja misao u monografiji: »Osebujan i privilegiran svojom umjetničkom zaštićenošću od ravnodušnosti vanjskog svijeta, Benčić je vlastitom djelu podario svoje osebujno lice, narav i ekspresiju. Ljepotu iz dva osjećaja, realnog i irealnog, mijenjao bi tek taj okvir umjetničke istine.« Doista, privilegirani su oni koji su iz ravnodušnog okvira pripušteni, makar na kratko, u jedan sasvim drugačiji univerzum koji pulsira metalnoplavom bojom, hladnom i vatrenom u isti mah.

Napisala i snimila Sniježana MATEJČIĆ, Glas Istre