Širenje zaraznije delta varijante SARS-Cov-2, koje je za sada najbrže u Ujedinjenom Kraljevstvu, Portugalu, Rusiji i na Cipru, otvara tri važna pitanja: (1) kako će se zaraza delta varijantom i kada širiti, te kakve će biti posljedice, (2) kako će vlasti reagirati, i (3) kako će reakcija vlasti i ljudi utjecati na život i gospodarstvo, piše dr.sc. Velimir Šonje za Ekonomski Lab

Prvo ću ponuditi okvir za promišljanje o ovim pitanjima, a zatim ću – referirajući se na predavanje koje je poznati epidemiolog John Ioannidis nedavno održao na Sveučilištu u Salzburgu – komentirati zašto se od početka pandemije usuđujem javno govoriti o ovoj temi iako nisam stručnjak za nju. Taj drugi dio je praktički novi tekst, pa ako se umorite od priče o delti ne morate čitati dalje – prvi dio teksta funkcionira i kao samostalna cjelina.

Glavna teza glasi da je problem pandemije i reakcije društva toliko kompleksan da je nesavladiv za samo jednu struku. Samo jake i otvorene institucije kroz koje se reflektiraju različiti stavovi i perspektive (interdisciplinarni pristup), a koje su nažalost pale pod teretom pandemije ali se mogu ponovo podići, mogu obnoviti povjerenje građana u znanost, stručnjake i politiku. Bez toga neće biti dovršetka kampanje cijepljenja na uspješan način.

Širenje delte i posljedice

Prva slika prikazuje oscilacije zaraze u UK i Hrvatskoj. Imali smo sličan jesensko-zimski val (intenzitet vrhunaca je identičan), a zatim se dogodila razlika: Hrvatska je u ožujku i travnju ove godine prolazila kroz proljetni val, nešto slabiji od zimskog, no isti je u UK izostao. Zbog toga je veći dio populacije u Hrvatskoj nego u UK prebolio covid-19 prirodnim putem.

Prema službeno potvrđenom broju pozitivnih testova, u Hrvatskoj je do sada zaraženo 9% populacije, a u UK 7%. Iz ovih brojki treba zapamtiti samo razliku (Hrvatska je do sada imala više zaraženih); apsolutni brojevi ništa ne znače tj. svuda su ozbiljno podcijenjeni. Dva su razloga. Prvo, UK je organiziranije i bogatije društvo, pa su više testirali i službeno registrirali veći udjel stvarno zaraženih nego mi (premda ne sve, naravno). Zbog toga je stvarna razlika prirodno preboljelih „u korist“ Hrvatske vjerojatno veća od omjera 9:7. Drugo, poznato je da je posvuda bilo zaraženo mnogo više ljudi od službeno potvrđenog broja, čak i tamo gdje se jako puno testiralo. Zbog toga razvijene zemlje stalno rade testove na uzorcima populacije kako bi u svakom trenutku znale stvarno stanje raširenosti antitijela u populaciji. Takvi testovi u UK pokazuju da je u tjednu prije početka delta-vala (17.-23.5.) 70% odrasle populacije (Škotska) do 80% (Engleska, Wales i Sj. Irska) imalo antitijela. Kako je prvu dozu cjepiva u isto vrijeme primio sličan postotak populacije, a potpuno se cijepilo oko 40% odraslih građana (Škotska) do 50% (ostali dijelovi UK), možemo zaključiti da je prirodno stečeni imunitet u UK bio razmjerno slab. Tamo imunitet dominantno nastaje kao posljedica cijepljenja. Zbog toga se delta varijanta u UK od kraja svibnja počela brzo širiti među necijepljenima, ali i među onima koji još nisu dovršili proces cijepljenja. Prva doza samo djelomično štiti od zaraze ljude koji prethodno nisu preboljeli covid (prema ovom izvoru, štiti samo 33%) i to je glavni razlog širenja delte usprkos razmjerno velikoj procijepljenosti u UK.

Ipak, prirodni imunitet i cjepivo sigurno štite od teških posljedica bolesti. Na sljedećoj slici vidimo da sedmodnevni prosjek broja umrlih u UK ne reagira prema gore u mjeri u kojoj bi se to očekivalo na temelju podataka iz prethodnih valova. Više od pet tjedana nakon početka delta-vala, broj umrlih na milijun u UK trebao je biti nekoliko puta veći od aktualnih oko 0,25 (1 umrli na 4 milijuna) da je ovaj val jednako opasan kao jesensko-zimski. I ljeto, kao i napredak u protokolima liječenja, mogli su doprinijeti nižem mortalitetu, no razumno je pretpostaviti da rana i efikasna kampanja cijepljenja ima snažan utjecaj na (zasad) ohrabrujući ishod delta-vala zaraze u UK.

Kakva je situacija u Hrvatskoj? Hrvatska ima manje cijepljenih od Ujedinjenog Kraljevstva: milijun i po cijepljenih s jednom dozom i oko 1,1 milijun potpuno cijepljenih. To je znatno manji postotak populacije nego u UK.

Kada bi samo cijepljenje bilo bitno, to bi značilo da je Hrvatska izloženija riziku širenja delta varijante nego UK. Na primjer, u SAD-u je potvrđeno brže širenje delta varijante u okruzima s manjim postotkom cijepljenih. S druge strane, u Hrvatskoj je veći postotak populacije bio prirodno zaražen, što djeluje u suprotnom pravcu (američka studija nije kontrolirala utjecaj opće raširenosti antitijela, gledala se samo procijepljenost u okruzima).

Točne odnose iz kojih bi se moglo predvidjeti nešto o Hrvatskoj ne znamo iz još jednog razloga. Hrvatska je zbog nižeg stupnja gospodarskog razvitka slabije organizirana od UK gdje se uzorci populacije (minimalno 20,000) testiraju na tjednoj bazi (trajno istraživanje). Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj imamo tek jedno privatno i ako sam dobro zapamtio, dva HZJZ-ova ranija istraživanja o raširenosti antitijela na uzorku populacije. Ne znamo, barem javno, koliki je dio populacije imuniziran.

Stoga nije moguće predvidjeti brzinu rasta delta-vala u Hrvatskoj, ali se dvije stvari se nameću kao zaključak: prvo, postoji značajna vjerojatnost pojave delta-vala u Hrvatskoj u nadolazećim danima i tjednima, i drugo, velika je vjerojatnost da će stopa mortaliteta biti niža nego u ranijim valovima; međutim, ne znamo koliko niža, jer ne znamo koliko je ranjivih ljudi podložnih komplikacijama, hospitalizaciji, pa i terminalnim posljedicama, cijepljeno.

O tome ipak možemo nešto indirektno zaključiti. Sljedeća tablica ECDC-a prikazuje postotak cijepljenih po dobnim skupinama početkom srpnja (prikazane su kolone za dobne skupine 70+ jer je u njima izrazito koncentriran rizik teških i najtežih posljedica zaraze – u skupini 60-69 postotak cijepljenih je sličan kao u 70-79 koja je prikazana u tablici). U Hrvatskoj je cijepljen veći postotak starijih nego u nekim zemljama s kojima se inače uspoređujemo (Bugarska, Rumunjska, Latvija, Litva), imamo rezultat gotovo kao Estonija koja je bogatija i bolje organizirana od Hrvatske, ali zaostajemo za Poljskom, Češkom, Mađarskom i Slovenijom. Najrazvijenije europske zemlje, gdje je cijepljeno gotovo 100% starijih, da i ne spominjemo.

Izvor: https://vaccinetracker.ecdc.europa.eu/public/extensions/COVID-19/vaccine-tracker.html#uptake-tab

Gornji podaci su važni, jer posljedice delta vala neće zavisiti toliko o ukupnom postotku cijepljene populacije koliko o uspješnom procjepljivanju starijih i zdravstveno ranjivih osoba, što bi trebala biti nit vodilja u nastavku kampanje cijepljenja.

Pritom bi bilo zanimljivo znati je li relativno nizak postotak procijepljenosti starijih u Hrvatskoj možda posljedica masovnijeg ranijeg prebolijevanja, no podataka za tu vrstu analize nema. Hipoteza naime glasi da je potražnja za cijepljenjem slaba kod građana iz najranjivijih skupina koji su preboljeli covid, pa se sada uzdaju u svoj prirodni imunitet, što i nije toliko pametno jer prirodno stvorena antitijela imaju ograničen rok trajanja – uostalom, u Sloveniji je bio zaražen udjel populacije kao u Hrvatskoj ili veći, a njihovi stariji građani se svejedno više cijepe nego naši. Uz to su vezane i druga bitna pitanja. Na primjer, kako to da je u Hrvatskoj veći udjel cijepljenih u dobi 70-79 nego 80+? Je li dio razlika među zemljama u najgornjoj dobnoj skupini možda uvjetovan mobilnošću starijih (što je zemlja bogatija stariji su ljudi mobilniji, a to je važno jer najstarijima odlazak izvan kuće može biti pravi poduhvat); kakav je utjecaj rasporeda najstarije populacije između gradova i sela (u UK ili Belgiji velika većina živi u urbanim sredinama dok to kod nas nije slučaj); koliku ulogu igra stupanj obrazovanja najstarijih; kako sustav proaktivno pristupa slabije informiranim starijim građanima (za njih je očito nebitna sva sila tinte koja je prolivena o internetskim aplikacijama za prijavu za cijepljenje), itd.

Umjesto rasprave o ovim podacima i pitanjima, od početka je na djelu javna rasprava i kampanja o cijepljenju ukupne populacije. O tome se, naravno, može i treba raspravljati, ali smireno i uz jasan prioritet prema ugroženim skupinama građana čiju procijepljenost prvo treba raspraviti (i ostvariti), jer oni su ugroženi, a cjepivo im stoji na raspolaganju.

U svakom slučaju, političke i javno-zdravstvene odluke u toku širenja delta varijante donosit će se u drukčijem ambijentu u odnosu na ranije valove kada se odlučivalo u uvjetima dramatičnih povećanja broja umrlih. To je izazivalo strah, paniku i strašne pritiske medija i javnosti u iluzornoj potrazi za „konačnim rješenjem“. Tako se i lockdown u nekim zemljama i periodima nametnuo kao „konačno rješenje“. Panika je rasla i zbog nepostojanja dovoljnih količina cjepiva. Sada sve upućuje na mirniju reakciju: imamo zaštitu za najugroženije, što može bitno reducirati pritisak na zdravstveni sustav i mortalitet u toku delta-vala. Već i ova razina procijepljenosti osoba treće dobi kakvu imamo u Hrvatskoj vjerojatno će umanjiti pritisak na zdravstveni sustav, no šteta bi bila da veliki dio ugroženih ostane necijepljen dok cijepiva na zalihama ima u izobilju.

Reakcije vlasti: novi pristup

O promijenjenim političkim okolnostima svjedoči najava vlade Borisa Johnsona da unatoč strmom usponu epidemijske krivulje (sjetite se prve slike) ostane vjerna namjeri gotovo potpunog otvaranja za cijepljene. Sada su još uvijek na snazi snažne restrikcije kretanja u i iz Ujedinjenog Kraljevstva, no najavljuje se relaksacija mjera od zadnje dekade sprnja, iako ne bi trebalo čuditi da neke restrikcije ostanu na snazi ako se širenje delte u toku srpnja nastavi, a optimizam u pogledu mortaliteta zbog nekog razloga izgubi aktualno uporište (što je malo vjerojatno u zemljama poput UK gdje su najstariji uglavnom zaštićeni cjepivom). Razmjerno optimističan ambijent prevladava i u Francuskoj. Oštrim mjerama sklonija vlada Angele Merkel dva mjeseca prije parlamentarnih izbora vjerojatno neće riskirati restrikcije koje bi Nijemcima onemogućile da malo propušu glave prije izlaska na birališta u rujnu. Premda, kada je o Njemačkoj riječ, moguće je da javnost podupre i restriktivne mjere kojima je značajan dio glasača tamo do sada bio sklon.

Manje europske zemlje neće svojim politikama bitno odstupiti od velikih, no mogući izboj delta-vala u kojem Hrvatska nema „pretplatu“ na imunitet mogao bi donekle poremetiti normalan život. I uz manji očekivani mortalitet (koji bi u Hrvatskoj ipak mogao biti veći nego drugdje s obzirom da među građanima treće dobi još uvijek uvijek značajan dio nije cijepljen), ostaju gospodarske prijetnje delte. To su: (a) reputacijska šteta (npr. netko tko je planirao krenuti u Hrvatsku na odmor možda odustane nakon što pročita da se brojke pogoršavaju) i (b) izravna regulatorna šteta (npr. bojanje Hrvatske ili neke naše županije u drugu boju osim zelene od strane europskog CDC-a ili javno-zdravstvenih vlasti neke od zemalja iz kojih nam dolazi velik broj turista utjecat će na odluke o putovanjima dijela ljudi).

Mogući ljudski gubici i gospodarska šteta u slučaju delta vala razbudili su strah od velikoga zaostatka Hrvatske u procesu cijepljenja. Zbog toga je proteklih dana pokrenuta oštra retorika – pritisak, čiji je cilj potaknuti cijepljenje. Krunoslav Capak je progovorio o cijepljenju djece, a premijer je na konferenciji povodom 30 godina samostalnosti u borbenom tonu pozvao na osobnu odgovornost jer ne-cijepljenje ugrožava život i gospodarstvo: druge zemlje bi nas mogle „odsjeći“ ako se ne procijepimo, a dođe do četvrtoga vala. Zatim je uslijedio onaj kontroverzan prijedlog o neisplati potpora poduzetnicima čiji radnici nisu cijepljeni.

Motiv je jasan: druge zemlje bi nas mogle skidati sa svojih zelenih lista ovisno o ukupnoj procijepljenosti, bez obzira na procijepljenost ugroženih skupina. Unatoč tome, prije svega bi trebalo razgovarati o tome kako podići procijepljenost starijih i najugroženijih covidom prema 100%, jer tu se dobivaju ili gube ljudski životi.

U nas se sve tradicionalno radi na mišiće, uz slabo utemeljenje politika i mjera u ažurnim podacima koje i javnost može razumjeti i pratiti. U nedostatku takvih podataka, javnost se prošloga tjedna ponovo oštro podijelila, slično ranijoj podjeli za i protiv oštrog lockdowna na proljeće prošle godine. U takvim uvjetima, jedna, pro-vax grupa, svakoga tko se nije cijepio proglašava anti-vaxerom jer je rizik cjepiva navodno jednak riziku pijenja čaše vode, dok se s druge strane među ljudima šire razne „teorije“, od kojih se jednom dijelu može pridodati i riječ „zavjere“.

Podjele su jednim dijelom prirodna posljedica razlika u stavovima ljudi, no drugim dijelom, a taj dio nas najviše zanima, podjele su pretjerane zbog nedostatka ažurnih i kvalitetno prezentiranih informacija. Kvalitetni podaci i informacije općenito su ključ dobrih politika i mjera, pa ću sada napraviti malu digresiju koristeći ponovo primjer iz UK – kako se tamo ljude informira o posljedicama cijepljenja.

UK ima sustav Žutog kartona koji omogućava ažurno tjedno praćenje posljedica cijepljenja. Svatko osim najnevjernijih Toma koji misle da ti podaci nisu pravi, može se upoznati s najčešćim negativnim posljedicama cijepljenja i brojati ih (uključujući i smrtne ishode za koje se sumnja da su mogli nastupiti kao posljedice cijepljenja), te tako analizirati opasnosti (koje se statistički doista iskazuju u vrlo malim postocima, za sve iole starije mnogo manjim od rizika covida). Iako svatko može prijaviti posljedicu cijepljenja u sustav (informacija prije objave prolazi stručne provjere radi ispravne klasifikacije), jasno je da neće svaki građanin UK koristiti i pratiti Yellow Card sustav. Međutim, pratit će ga liječnici, novinari i svi zainteresirani, te će javna rasprava zbog toga biti racionalnija, sadržajnija; brže će se graditi povjerenje, stavovi će se brže približavati, te će se donositi najbolje odluke uz dane podatke. Ova ograda „uz dane podatke“, je važna, jer se još uvijek mnogo toga ne zna pouzdano. Na primjer, nisam pronašao dovoljan broj studija koje kvantitativno uspoređuju vjerojatnosti posljedica tzv. „dugog covida“ naspram neželjenih posljedica cijepljenja u vremenskom razdobllju koje je do sada moguće ispitati, pa logično nisam pronašao ni ono što me najviše zanimalo – kako su omjeri vjerojatnosti raspoređeni među dobnim skupinama (iako postoje indicije da je prva vjerojatnost veća). Također, nisam pronašao uvjetne vjerojatnosti mortaliteta po dobnim skupinama. Na primjer, rizik smrti od covida u mojoj dobnoj skupini iznosi oko 0,4%, ali nisam pronašao koliko je ta vjerojatnost uvjetovana drugim bolestima i/ili pretilošću.

Prema tome, jedna hipoteza – nazovimo ju hipotezom optimistične vjere u ljudsku pamet – glasi da obilje informacija, istraživanja i smirenih javnih rasprava pogoduje povjerenju ljudi u mjere i institucije koje ih donose (cjepivo je ovdje tema jer je aktualno, a zapravo je riječ o generalnom načelu koje stvara povjerenje u mjere). Nasuprot tome stoji druga hipoteza – nazovimo ju pesimističnom nevjericom u ljudsku pamet. Prema toj hipotezi, trebamo snažnu državnu prisilu. Kada bi ta hipoteza bila točna, velika procijepljenost u UK ne bi bila posljedica obilja informacija i educiranosti ljudi, već bi se ona tumačila kao izlaz koji su ljudi odabrali u strahu i nepostojanju boljeg rješenja kako bi primirili vlast koja je ljude dugo pritiskala oštrim mjerama (mnogo oštrijima nego u Hrvatskoj). Prema prvoj hipotezi ljudi se cijepe jer razumiju da je to dobro, a prema drugoj se cijepe jer se boje i jer žele da sve što prije završi.

Potrebno je puno bolje poznavati situaciju u UK nego što je ja poznajem, da bi se moglo više reći o tome koja hipoteza predstavlja bolje objašnjenje visoke sklonosti cijepljenju u tamošnjim okolnostima. Dvije hipoteze sam postavio tek kao okvir za tumačenje situacije u Hrvatskoj.

Činjenica je da Hrvatska, osim što nema permanentna istraživanja raširenosti antitijela, nema ništa slično kao što je Yellow Card sustav. Sustavno informiranje javnosti mnogo je slabije nego u razvijenim zemljama. U Hrvatskoj se o temi cijepljenja udara sa svih strana. Rasplamsali su se komentari o tome da bi cjepivo koje je pod režimom hitnog odobrenja trebalo postati obvezno (što je nerazmjerno opasnosti dok se pouzdano ne ocijene sve vjerojatnosti – rizici); govori se o cijepljenju, pri čemu se spominju djeca (iako postoje određeni izgledi da su rizici cijepljenja za zdravu djecu veći od rizika bolesti covid-19, dok je pravi problem niska procijepljenost osoba treće dobi); najglasniji su politički apeli kojima se poziva na odgovornost, zajedništvo, trgovanje državnom pomoći u zamjenu za dokaz o cijepljenju, ili se afirmira strah od ponovnog punjenja groblja ili prekida turističke sezone (prekjučerašnja izjava A. Markotić – navodno bi do toga moglo doći zbog necijepljenja). Nagrada za cijepljenje u vidu koncerta Đani Stipaničeva čiju jednu pjesmu ne zna ni pola populacije, a tri ne može nabrojati ni 10% ljudi, spada u domenu trivije. Stoga ćemo se zadržati na prva tri spomenuta pokušaja afirmacije cijepljenja: oni su loša zamjena za jake institucije i pojedince koji istražuju, informiraju, educiraju i usmjeravaju javnu raspravu utječući na stavove i ponašanje slobodnih ljudi koji na kraju trebaju prosuditi što je dobro – kako za njih osobno, tako i za društvo u cjelini. Napor treba posebno usmjeriti prema znanstveno potvrđenim rizičnim skupinama koje treba zaštititi – stariji, osobe s kroničnim bolestima, pretili …

Utjecaj na život i gospodarstvo

Na temelju znanja koje imamo u ovom trenutku, cijepljenje nas vjerojatno neće spasiti od širenja delta-varijante, čak i ako aktualni pritisak dovede do ubrzanja cijepljenja. Jer, delta se najbrže proširila upravo u UK, gdje je procijepljenost među najvećima na svijetu. Stoga rizici delta-vala u Hrvatskoj, sa i bez ubrzanja cijepljenja narednih dana, nisu mali. Rizici mortaliteta u delta valu bit će razmjerni procijepljenosti rizičnih skupina i, općenito, raširenosti antitijela.

Dobra je vijest da spomenuti faktori (sezonski, stečeni imunitet i cijepljenje) zasad ukazuju na slabiji val zaraze i manju stopu mortaliteta u usporedbi s ranijim valovima. Ipak, to nas ne izolira od opasnosti da delta-val počne na vrijeme da donekle poremeti turističku sezonu. Dakle, što bi se moglo događati?

Hrvatska će u slučaju izboja delta-vala sigurno ostati potpuno otvorena i vjerojatno neće imati problem sa zdravstvenim kapacitetima do kraja sezone. Međutim, pitanje je kako će u slučaju pojave delta-vala reagirati vlade i građani zemalja iz kojih dolazi najveći broj turista. To se prije svega odnosi na devet europskih zemalja iz kojih, prema podacima iz zadnje normalne sezone 2019., dolazi oko 61% turista. Spomenuto Ujedinjeno Kraljevstvo je s gotovo 900 tisuća dolazaka predstavljalo oko 1/19-ine tj. više od 5% našeg turističkog tržišta, uz veliku koncentraciju Britanaca u Dubrovniku.

Otkud dolaze turisti u Hrvatsku (2019., u tisućama)

Izvor: DZS

U pesimističnoj varijanti još uvijek možemo izgubiti značajan postotak očekivanoga rasta broja dolazaka i noćenja ove turističke sezone. Taj rast se do sada većinom procjenjivao na plus dvadesetak do tridesetak posto turista u odnosu na pandemijsku 2020. kada je turizam približno prepolovljen u odnosu na 2019. Ipak, i u pesimističnom scenariju s osjetno manjim rastom turizma od ranijih očekivanja, drame neće biti. Nismo baš toliko ovisni o turizmu, a dolasci ovoga vikenda, ako je suditi po medijskim izvješćima, potvrđuju da je utjecaj delta varijante na ponašanje turista zasad ravan nuli. Gospodarstvo dakle ostaje u usponu, a dilema glasi hoćemo li rasti bliže godišnjoj stopi od 4% (u slučaju vrlo pesimističnog ishoda delta varijante koji podrazmijeva da će problemi započeti za koji dan), ili će se rast kretati u okviru očekivanog intervala 5-6%.

Tih 6% gospodarskoga rasta (ili malo manje), koliko većina ekonomista procjenjuje u ovom trenutku za 2021., podrazumijeva minoran utjecaj delte u toku ljeta u Hrvatskoj. Do takvog ishoda može doći u tri scenarija: (a) delta se iz nekog razloga ne proširi kao što sada izgleda da će se proširiti, (b) vlasti emitivnih tržišta procijene da delta nije toliko opasna i ne uvedu nove restrikcije na putovanja, i/ili (c) strani turisti su toliko željni odmora da će ignorirati upozorenja i restrikcije svojih vlasti. Ne znamo kakav će biti ishod, ali na koncu, sve što se eventualno izgubi ove godine, vjerojatno će se nadoknaditi 2022. kada će situacija, vrlo vjerojatno, biti još više „pod kontrolom“. Zbog toga prema sada raspoloživim informacijama ne treba očekivati ekonomsku dramu zbog delte, ali to ne znači da se delta može ignorirati; ona je potencijalna i uskoro vjerojatno stvarna opasnost, osobito za zemlje u kojima ranjive skupine nisu masovno procijepljene. Pritom je ipak najvažnije promovirati cijepljenje rizičnih skupina, jer ono može spasiti živote, a kako će vlasti na emitivnim tržištima promatrati i klasificirati Hrvatsku ako započne rast broja zaraženih, na to utjecati ne možemo i tome ćemo se morati naučiti prilagođavati.

Drugi dio teksta: Ioannidis u Salzburgu

Priča o delti nosi dublje pouke. Svi mi koji se bavimo društvenim procesima i/ili donosimo odluke koje ne utječu samo na nas i naše obitelji nego i na druge ljude, bili smo prisiljeni samostalno pratiti, analizirati i predviđati razvoj događaja nakon što se s dolaskom proljeća 2020. pokazalo da postoji velika opasnost od samoga virusa kao i od posljedica reakcije društva. Mene je ta prisila na samom početku pandemije dovela do zaključka da se ne mogu osloniti na pojedince koji su imali ugled, status i moć, a koji su s proljećem 2020. zaokupili pažnju politike i medija. Nagle promjene stavova dijela tih ljudi te njihovo dugo i snažno inzistiranje na neprovjerenim mjerama ukazale su na to da znanja za razborito suočavanje s pandemijom ne postoje, ili ih spomenute institucije i pojedinci nisu u stanju učinkovito filtrirati i pretočiti u informacije i akciju koji bi zadobili povjerenje ljudi.

Divljanje u dijelu medija i na društvenim mrežama (koje je nastavljeno do danas), te goebelsovska kampanja koja je u Večernjem listu vođena na proljeće 2020. protiv javnozdravstvene strategije jedne članice Europske unije – Švedske – bili su ključni za učvršćenje takvog stava. Uvjeren sam da je to bilo ključno i za učvršćenje generalno raširenog osjećaja nepovjerenja kada je u pitanju pandemija.

Kroz pisanje o društvenim posljedicama pandemije pokušao sam racionalizirati kaos u kojem smo se našli iz perspektive laika, ne bih li time ilustrirao ono što je neupućenom ali znatiželjnom čovjeku dostupno kao orijentir za donošenje osobnih odluka. Na proljeće 2020. je u suradnji s Kristijanom Kotarskim tako nastala knjiga Koronaekonomika: pet jahača apokalipse. Izdanje u kojem smo sagledali „širu sliku“, tj. pokušali obuhvatiti bitne društvene aspekte pandemije – zainteresiralo je i Europski liberalni forum koji je nedavno u elektronskom obliku izdao drugo izdanje na engleskom jeziku (ovdje je poveznica na prvo hrvatsko izdanje)). Tako sam i ovaj put, nakon dulje pauze s pisanjem o pandemiji, na sličan način pokušao razumjeti opasnosti od delta varijante virusa.

U snalaženju u temi koja nije „moja“, od početka mi je pomoglo praćenje rada Johna Ioannidisa, jednog od najuglednijih svjetskih epidemiologa koji je prošle godine doživio neviđene napade nakon što je problematizirao lockdown i upozorio da se odluke donose bez dovoljno istraživanja i dokaza. Pritom nije mislio na istraživanja i dokaze koji se objektivno nisu mogli prikupiti zbog hitnosti situacije. Svakome s imalo iskustva jasno je da se odluke u uvjetima neposredne opasnosti moraju donositi uz nepotpune informacije jer se nitko pri zdravoj pameti neće baviti izračunom vjerojatnosti dok lav trči ne bi li vas zgrabio. No, Ioannidis je od početka pandemije upozoravao na nedostatak istraživanja i dokaza koji su bili mogući, a nisu poduzeti. Stoga je zanimljivo pogledati Ioannnidisovo predavanje koje je nedavno održao u Salzburgu. Kako ne mislim da vas velik broj ima vremena odslušati predavanje i Q&A na linku, izdvojio sam šest ključnih teza predavača. Jasno je da jednom čovjeku nije dano imati sva bitna znanja, tako da ne mislim kako je sljedeća lista teza potpuna (a neki njeni dijelovi možda i nisu točni), no Ioannidis je zanimljiv zbog toga što je fokusiran na traženje znanja kroz detekciju pogrešaka. Uz neke od odabranih teza dodao sam i svoje komentare; komentari su u zagradama, a interpretacija predavanja  Ioannidisa dana je u kurzivu:

1. Znanost nije gotovo znanje – ono često ne postoji. Znanost nisu peticije, politika i mijenjanje mišljenja drugih ljudi, znanost je proces prikupljanja podataka i prepoznavanja pogrešaka koje svi radimo. (Komentar V.Š.: ovo se, naravno, odnosi i na samog Ioannidisa, ali još i više na znanstvenike koji javno nude svoje stavove kao gotove, verificirane pakete znanja, ne upućujući pritom na ograde (ograničene domete) svojih znanja).
2. Pandemiju ćemo razumjeti i bolje se s njom suočiti kroz interdisciplinarnu perspektivu. Bavljenje pandemijom ne može se svesti na epidemiologiju; neophodni su uvidi znanosti o upravljanju krizama, matematičke sociologije, psihologije, psihijatrije, statistike, operacijskih istraživanja, ekonomike zdravstva, bihevioralne ekonomike, analize odlučivanja, virologije i znanosti o upravljanju. Većina ovih struka bila je podzastupljena u raspravi o koronavirusu, osim možda virologije i epidemiologije, no epidemiologiju su mahom pokušali predstavljati ljudi koji nisu epidemiolozi. Do sada je oko pola milijuna znanstvenika objavilo radove o covid-19. Tih pola milijuna znanstvenika dolazi iz 174 znanstvene discipline. (Komentar V.Š.: kompleksnost pandemije, društvene reakcije na nju i povratne sprege koje se pritom javljaju učinile su svaku pojedinačnu disciplinu nedovoljnom za pronalaženje najboljih odgovora, no to su prekasno shvatili: (a) političari, koji su se, osobito u početku, kad su proveli lockdown, zatvorili u eho-komoru zajedno s odabranom (uskom i nedovoljno heterogenom) skupinom savjetnika, (b) epidemiolozi i stručnjaci iz bliskih medicinskih disciplina (koji iz nekog razloga nisu bili svjesni limita vlastite struke u svladavanju ogromnog problema u globalnim razmjerima), i (c) dio mainstrem medija, koji su zauzeli stranu i eliminirali svaku skepsu (koja je inače u samoj srži novinarske profesije), pothranjujući time komunikacijski (moralni, kulturni) rat koji je eskalirao na društvenim mrežama).
3. Predviđanje je ekstremno teško, a time su se mnogi bavili, dok su se slučajni eksperimenti, koji su bili mogući, koristili rijetko. Epidemijski proces je kolebljiv i nestabilan, što modeliranje i predviđanje uzroka i posljedica čini vrlo teškim i podložnim velikim pogreškama. Zbog toga je znanost u pandemiji imala velikih neuspjeha. No, dogodili su se i veliki uspjesi poput cjepiva. Iskustvo koje smo stekli razotkriva metodološke puteve kojima ubuduće možemo brže dolaziti do znanja u sličnim situacijama. Ovo je jako važno zapamtiti zbog mjera koje često imaju narav teškog društvenog inženjeringa – ozbiljnog narušavanja slobode. I dalje postoji dilema o utjecaju mjera, osobito onih najradikalnijih poput lockdowna. Većina modela pokazuje djelotvornost umjerenih mjera poput zabrane masovnih okupljanja, no većina modela isto tako pokazuje nedjelotvornost, potencijalno i negativne učinke radikalnog zatvaranja. Ipak, to još uvijek nije dovoljno istraženo: nismo radili dovoljno slučajnih eksperimenata. Nevjerojatno je da su napravljene stotine modela, a samo četiri eksperimenta. Mjere u budućnosti treba osmišljavati na temelju slučajnih eksperimenata. Tako ćemo izbjeći rizik mortaliteta zbog pretjeranih mjera koje se mogu pojaviti zbog disfunkcionalnih zdravstvenih sustava i siromaštva u uvjetima zatvaranja, što je naročito opasno u nerazvijenim zemljama. U toku pandemije došlo je i do drugih nenamjeravanih posljedica: povećanja mentalnih oboljenja za faktor puta dva ili tri; istraživanja iz jedne od najbogatijih država (Nizozemska) pokazala su dramatičan pad kvalitete obrazovanja u toku pandemije, pri čemu su djeca iz obitelji nižeg socijalnog statusa zaostala oko 60% za djecom iz bolje stojećih obitelji, što će imati utjecaj na njihove zarade kroz život i očekivano trajanje života; UNESCO je procijenio da se oko 24 milijuna učenika i studenata nakon pandemije neće moći vratiti u obrazovni proces.
4. IFR ne znamo dobro objasniti, ali ipak znamo nešto o malobrojnim epizodama kada je smrtnost eskalirala. Omjer broja umrlih i zaraženih (eng. infection fatality rate, IFR) pokazuje veliku varijaciju u prostoru i vremenu, koju još nitko nije uspio potpuno objasniti i predvidjeti, iako znamo da je prosječni IFR niži od inicijalno procijenjenih 0,5%-1% (i niži je u Africi i Aziji nego u Europi i SAD-u). Jedan od razloga zašto još uvijek nemamo dobra objašnjenja su loši ulazni podaci: i dalje postoje velike dvojbe povezane s protokolima popunjavanja smrtovnica i razlikovanja smrti od i sa covid-19; Ioannidis je prikazao rezultate modela koji pokazuje slučajeve kada su smrti od covid-19 precijenjene, kao i slučajeve kada su podcijenjene. Naglasio je da je prvi slučaj češći u Europi gdje je populacija starija. Razlike IFR među zemljama donekle se mogu objasniti dobnom strukturom populacije (veći udjel starijih – veći IFR), koncentracijom osoba treće dobi u domovima za starije i pogrešnim protkolima liječenja u toku prošle godine (pretjerano korištenje respiratora i nekih lijekova koji su nanijeli više štete nego koristi poput hidroksiklorokina u velikim dozama). Pogreške u procjenama IFR-a koncentrirane su u dobnim skupinama iznad 70 godina starosti, a danas, na temelju početnih iskustava Italije, Belgije, Španjolske i New Yorka, znamo da su se IFR-ovi tamo u početku kretali oko izrazito visokih 1% i zbog pogrešnih medicinskih protokola među kojima se ističe onaj iz NY gdje su zaraženi vraćani u domove za starije.
5. Trebamo se rukovoditi procjenama izgubljenih godina kvalitetnog života, a ne ukupnim mortalitetom od covid-19. Znanstvenici su se fokusirali na objašnjavanje i predviđanje pogrešne varijable mortaliteta umjesto na ključnu varijablu izgubljenih godina kvalitetnog života. To može biti povezano s činjenicom da epidemiolozi nisu navikli baviti se bolestima koje imaju tako velik rizični omjer između starijih i mlađih (faktor 10,000 predstavlja omjer rizika mortaliteta od covid-19 80-godišnjaka i 10-godišnjaka, dok su uobičajeni omjeri rizika za stare i mlade kod većine zaraznih bolesti puno manji). (Komentar V.Š.: Ioannidis, koji inače ispravno apostrofira težnju stvaranju „šire slike“, na ovom je mjestu propustio govoriti o bitnim etičkim pitanjima. Odabir ključne veličine koja bi trebala biti u fokusu javno-zdravstvene intervencije nije etički neutralan. Nema izlaza iz dileme bez rasprave o moralu odnosno poimanju vrijednosti ljudskog života, pri čemu ne mislim na ekonomske procjene vrijednosti života koje se koriste u nauci o osiguranju, nego na etičke procjene. Bez duboke rasprave o moralu ne može se raspravljati o tome koja bi varijabla trebala biti u fokusu intervencije.).
6. Je li zero-covid moguć? Zero-covid je sjajna ideja, no zero-tuberkuloza, zero-HIV, zero-rak i tako dalje su jednako sjajne ideje. Moramo biti realni i pitati se je li nam na danom stupnju razvoja znanja i tehnologije uopće dano da odlučimo o postizanju zero-covid stanja (možda je zero-covid ideja puka iluzija o moći znanosti i države), ili o tome „odlučuje“ virus? Većina znanstvenika smatra da je SARS-Cov-2 postao endemski, poput virusa gripe. Ipak, sigurno je da danas imamo dovoljno znanja (i tehnologije) da kontroliramo IFR na prihvatljivim razinama (IFR nije u kamen uklesana gravitacijska konstanta, kaže Ioannidis). Štoviše, uz aktualnu brzinu cijepljenja i akumulirana znanja o liječenju možda ćemo već u idućoj sezoni respiratornih bolesti imati niži IFR od covid-19 nego od gripe. (Komentar V.Š.: ovo mi zvuči kao hrabro predviđanje sve dok Ioannidis ne raspravlja o riziku pojave opasnijih mutacija, što su zagovornici zero-covid strategije isticali kao glavni razlog za pokušaj iskorjenjivanja ovoga virusa; o mutiranju virusa gripe ipak znamo mnogo više nego o mutiranju SARS-Cov-2, i to je zapravo glavna tema koja me kao laika muči u ovom trenutku, jer o tome ne znam dovoljno da bih mogao hladno ignorirati tu temu).

Zaključak: o institucijama i povjerenju

Svijet je ušao u novu fazu pandemije u kojoj se, zahvaljujući razvoju znanja o virusu, liječenju i cjepivu, otvara prostor za umjereni optimizam čak i kada se, kao u slučaju delta varijante, suočimo s virusom promijenjenih karakteristika čije se širenje prije ili kasnije vjerojatno neće moći izbjeći. Uz kontrolirani mortalitet otvara se perspektiva za preseljenje SARS-Cov-2 iz fokusa života i politike u javno-zdravstvenu i medicinsku domenu (naravno, uz uvjet da virus nastavi sporo mutirati i na način koji neće bitno promijeniti parametar mortaliteta, čitaj: neće uspjeti zaobići cjepivo).

Iako su zero-covid strategija i metoda lockdowna u većini država sada izbačeni s liste mogućih rješenja, pandemija i dalje snažno utječe na naše živote i iznova otvara dvojbe čiji odgovori mogu utjecati na ekonomske aktivnosti, zaposlenost, zdravlje i opći osjećaj kvalitete života (zadovoljstva) i slobode.

Radi se o problemu uravnoteženja zdravlja, sigurnosti i slobode koji je u suštini isti od početka pandemije. Ipak, razliku u odnosu na početak čine naša znanja i okolnosti koje se postupno mijenjaju (ilustracija uz pomoć šest Ioannidisovih teza). Sada je bitno to što postoji cjepivo koje po svemu sudeći štiti ranjive skupine, a postoji i drugo kakvo-takvo znanje koje u početku nismo imali. Situacija je utoliko lakša. Međutim, to nas ne lišava novih dvojbi o kojima u Ioannidisovih šest teza nećemo pronaći odgovore, a s kojima smo kao misleći građani i dalje suočeni. To se nerijetko događa u kontekstu sukobljavanja stavova u kojima suprotstavljene strane „idu do kraja“, optužujući drugu za nehumanost i nemoral. U ovom trenutku vidim dvije ključne dvojbe s kojima zaključujem ovaj tekst u nadi da je pristojna rasprava o ovim temama još uvijek moguća:

• Je li dovoljno to što imamo cjepivo koje svakoj ranjivoj osobi omogućava zaštitu pa je vrijeme za povratak normalnom životu (strategija: covid kao gripa), ili postoji neki „viši cilj“ (npr. reputacija zemlje, normalno odvijanje turističke sezone, stroga kontrola širenja kako ne bi došlo do neke opake mutacije) koji opravdava snažnu kampanju cijepljenja osoba kod kojih rizik komplikacija od covid-19 teži nuli? (Moj stav: svaka skupina ljudi za koju postoji mogućnost da joj je rizik od cijepljenja veći od rizika covid-19 treba biti izuzeta od bilo kakvog oblika pritiska da se cijepi – realno, problem je velik kao kuća, jer po mojim saznanjima o tom odnosu još uvijek nema dovoljno čvrstih dokaza; međutim, jasno je da bi se društveni napori trebali usmjeriti ka cijepljenju rizičnih skupina sve dok među njima nije postignut visok stupanj procijepljenosti).
• Je li naše društvo dosegnulo stupanj razvoja na kojemu je informiranje i educiranje ljudi kroz institucije koje su otvorene interdisciplinarnim perspektivama dovoljno da navede ljude na optimalne reakcije, ili državna prisila i fabriciranje straha predstavljaju nezamjenjiv alat kojim se primitivno društvo može navesti na željeno ponašanje koje procjenjuju državni službenici i stručnjaci koji posjeduju znanje? (Moj stav: Ne znam je li Hrvatska dovoljno zrelo društvo, ali sam siguran da informiranje i educiranje ljudi kroz institucije koje su otvorene interdisciplinarnim perspektivama predstavljaju nezamjenjiv društveni alat, bez obzira na stupanj razvoja ljudske svijesti i savjesti (takve institucije zapravo promiču razvoj svijesti i savjesti). Opisane institucije ujedno su dobar filtar za eliminaciju „znanja“ koje nema informacijski sadržaj nego se takvim predstavlja pozivanjem na znanstveni autoritet prije objektivne znanstvene verifikacije. Takve institucije počivaju na načelu da je mogućnost kontrole moći koja utječe na naše živote vrijedna kao i sam život. Rasprava o sličnim moralnim načelima koja su važna za borbu protiv pandemije (jer ona se ne odvija u moralnom vakuumu) posve je izostala; točnije, iskrivljena je prebrzim upadanjem u zamke osjećaja superiornosti vlastite moralne pozicije, nakon čega je slijedilo etiketiranje neistomišljenika kao moralno manje vrijedne vrste. Na žalost, to se činilo i u ime znanosti. Kritički duh i povjerenje u znanost su time, nadajmo se ne nepovratno, uništeni).