Prva je svakako da prije desetak godina preočite »razlike u klasi« između jadranskog Sjevera i Juga, po onoj stereotipnoj »što južnije, to tužnije«, danas možemo svesti na nijanse. Naravno, na još višoj razini uređenosti i kvalitete.

Ističe to i Niko Bulić, direktor Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice koja je, po prirodi svoga položaja, jedan od glavnih promotora takvih akcija, ocjenjujući da su danas rijetka turistička središta na Jadranu – od najvećih do sasvim malih – koja nemaju standardiziranu signalizaciju, koja ne brinu o »cvjetnosti« i uređenosti javnih površina, koja nisu podigla kvalitetu plaža na kriterije Plave zastave…

Razlike dakako postoje, ovise i o budžetima pojedinih sredina, i o trudu neposredno odgovornih, i o postignutoj sinergiji između javnog i privatnog sektora, i o prirodnim i »tehničkim« uvjetima, ali nisu velike. Utoliko ni generalna prednost Istre i Kvarnera nad Dalmacijom nije onakva kao u 90-tim, iako je moj utisak, uz opasnost da budem regionalno pristran, da su u cjelini gledajući uređenost, turistička infrastruktura i standardi sjevernog Jadrana nešto iznad dalmatinskih. Uz napomenu da nije tako u svim pojedinačnim elementima. Uostalom, ni ovogodišnji (i lanjski) dobitnik Plavog cvijeta među gradovima – Rovinj – nije u svemu »naj«. Primjerice, opremljenost plaža mu je nedopustivo niska, a turistička signalizacija »lascia a desiderare«, da budem umjereno kritičan. S druge strane Poluotoka Opatija sve više vraća sjaj svojoj staroj austrijskoj »kičerici«, a glavni i najveći grad Dalmacije – Split – pokazuje da može biti i čist i cvjetni i ne samo kulturni ili tranzitni centar, već i vrlo uređeno kupalište! Slične opaske vrijede i za manja mjesta.

Baška Voda bez problema može održati lekciju velikom Poreču kad je riječ o javnim fontanama, a još manja Jezera tom istom Poreču lekciju iz entuzijazma javnih turističkih djelatnika. A, nota bene, taj Poreč bi – da makne očajne štanderske cirkuse iz centra grada i upristoji rivu i antički Decumanus – bio bez problema najuređeniji grad na Jadranu.

Iako je ocjenjivanje uređenosti i kvalitete jedan »akcijaški« poticaj, u stilu: šu, gremo ho-ruk regulati misto za turište, primjetno je da u mnogim sredinama mijenjaju tu »filozofiju«. Sve se manje mjesta uređuje, brine o kulturi i povijesti, diže kvalitetu ponude ili kreira doživljaje i događaje »za turiste«, već se to čini ponajprije »za građane«. Konačno i kod lokalnih vlasti – političkih i turističkih – počinje prevladavati spoznaja da ono što je dobro za stanovnike redovno je dobro i za njihove goste. Rovinjska priča o batani ogledni je primjer socijalizacije turizma.

Goran Prodan, Glas Istre