Kupci su različiti – domaći ljudi kupuju ih za poklon, stranci za uspomenu, poslovni ljudi za partnere. Ideja je, čini se, pun pogodak.

»Maslinu ljudi nerijetko doživljavaju kao sveto stablo, odnosno simbol mira, postojanosti, snage, plodnosti i nade i stalno je prisutna i u duhovnom stvaralaštvu čovjeka. Stablo masline je upravo nevjerojatno, jer za malo pažnje uzvraća neizmjerno puno«, kaže Slađana. Ona svojim malim stablima prilazi kao bićima i žao joj je, kaže, jer uzgoj bonsai maslina zapravo je za biljku mučan, jer se održava na minimalnim uvjetima. Ali, baš zato je maslina idealna, ne traži puno. U rukom izrađene posude od kamena, koje su dijelom propusne, zbog viška vode, ali i zraka, miješaju crnicu, crvenicu i pijesak na podlogu od oblutaka, u malo zemlje stavlja se patuljasto stablo, a na površinu grumeni mahovine. Dovoljno je taknuti prstom mahovinu, pa ako je suha, maslinu treba zaliti. To je jedino što traži redovito, osim sunca, saznajemo od Slađane. Ali, čak ako se i zaboravi zaliti malo stablo, neće se osušiti, jer maslina ima vlastitu zaštitu – bijelu smolu koju izlučuje na površinu listova, što usporava isparavanje, a prilikom zalijevanja najbolje je koristiti kišnicu.

Već uzgojena bonsai stabla maslina kupuju u Toskani, jer se u Hrvatskoj nitko time ne bavi. Neki uzgajivači porezane grančice maslina šalju u rasadnik u Toskanu, gdje se posebnim postupkom izaziva brzo klijanje, pa se onda vraćaju u Hrvatsku. Slađana uz pomoć supruga slaže mediteranske žive suvenire, a nude i izradu velikih suhozida ukrašenih mediteranskim biljkama. Upravo se sprema za štand za dane mediteranske kulture u Poreču, a strast uzgoja biljaka prenijela je i na mlađu kćerku. Ona u kutu vrta ima svoj grm krastavaca, koji joj na trudu izdašno uzvraća plodovima.

S. Matejčić, Glas Istre