Ni kako da se naviknem na modernizirani oborinski kanal desetljećima bez vode, koji se spušta uz gradilište sportske dvorane. Zapravo, ni kriv ni dužan, uspavani ljepotan našao se nenadano »vragu na putu«. Našao se potok preblizu gradilišta sportske dvorane pa su ga graditelji »diskretno« pomakli bliže cesti. I ne samo to, produbili su mu i proširili korito te izgradili par betonskih kaskada, zlu ne trebalo, ako voda naglo nahrupi. Dodali su dva mostića, kao novost, neka se nađe, iako tu mostova nikad nije bilo. U tili čas dobili smo suho korito rijeke i mostove, još ljepše i starije, u voltdiznijevskom stilu.
Sve se zbilo kao za izborne agitacije u onoj davnoj pra-pra Jugoslaviji. Kad bi agitator ponudio uobičajenu šablonu: »Ljudi, mi ćemo vam sagraditi most«, pučanstvo bi vikalo »Ali, mi nemamo ni rijeku!«, no agitator se ne bi dao zbuniti, već bi uvjerljivo odgovarao: "Nema problema, mi ćemo vam dovesti i rijeku!"
– Tako je Poreč dobio i most i rijeku. Ovo lažno šminkanje, mijenjanje krajolika i ispravljanje krive Drine košta, brat-bratu, dva milijuna kuna. Milijun daju Hrvatske vode, a milijun Poreč, grad s najvećim proračunom. Što njima znači – milijun? »Dva milijuna vrazi došlo po njih« – rekli bi naši stari.
Jedino dobro od te investicije, ako u međuvremenu ne dođe do biblijskog potopa, jest da kavanska opozicija više ovaj kompleks dvorane i potoka bez vode ne zove »Sanaderica«, po generalnom sponzoru, već »Banova Jaruga«.
Sad, nije ni to najgore, ali pitam se tko je gradio taj mostić, tko ga je projektirao, tko ga je zidao manjim kamenjem i debelim tamnim fugama. Kome je lijepo ovakvo ruganje izvornoj baštini Istre? I kao da to nije dosta, valjda da se opravdaju sredstva, zid na mostiću završava kamenom »klupicorn«. I kao da to nije dosta, na nju je umontiran rostfraj-željezni rukohvat, koji je tako nepraktičan da ga ne možete koristiti. Tri različita elementa ograde mostića, toliko neukusa samo da bi se moglo ufliskati dva milijuna kuna. Samo 80 metara dalje je drugi mostić, bez zida, klupice i rostfraja – on ima željeznu plavu ogradu. Zašto ta različitost? Valjda po onoj staroj što šarenije, Ciganinu ljepše. Sad, nije ni to najgore.
Priobalna Poreština sva je bila isprepletena takvim oborinskim kanalima, što je naše vjekovno poljodjelsko nasljeđe. Krajobraz su dijelila brdašca i plodne doline. Uz njive na obroncima brežuljaka bili su iskopani najprije manji kanali, potom su u dolini postajali sve širi i širi, za pljuskova pravi potoci širine i do dva metra, dubine jedan metar, da bi se ulijevali u more u uvali Molindrio s južne ili u zaljev Peškera sa sjeverne strane grada. Cilj ove mreže kanala nije bio navodnjavanje, već očuvanje zernljišta od erozije. No, u posljednjih pola stoljeća ima sve manje obradivih njiva i sve više šumaraka pa ti oborinski kanali ostaju bez svoje osnovne namjene. Ali, ipak treba ih čistiti i čuvati, dio su naše baštine, a zlu ne trebalo, opet mogu biti svrsishodni.
Naši su graditelji, da ne kažem građevinski lobi, južno od brda Sv. Anđeo osmislili "odlagalište građevinskog materijala". Odlagalište je preraslo u cijelo brdo. Nažalost, nitko od ovdašnjih lobista nije se sjedio, a ni vidio da su materijalom pokrili oborinski kanal. A bilo je dovoljno smo malo znanja i malo više ljubavi pa da se prije smeća položi dvadesetak metara debljih cijevi. Dakle, dok  jedan kanal šminkamo u vrijednosti od dva milijuna kuna, s druge strane isti takav kanal (daleko od očiju) zatrpavamo. Sad ti budi pametan.

Drago Orlić, Glas Istre