Čekao sam cijelu prošlu 2009. godinu. Takvo što ne može se baš zaboraviti. Čekao sam obilježavanje i sjećanje na stogodišnjicu Palestre, prve sportske dvorane našeg grada. Poreč, grad sporta, koji za tu laskavu titulu plaća milijun kuna, grad koji ima novu velebnu sportsku dvoranu, takav jubilej ne bi valjda propustio.
Potom sam čekao veljaču ove godine, vjerujući da će se na fešti biranja najboljega sportaša sjetiti i naše stogodišnjakinje. Ništa. Muk. A znam da je osnovan i odbor za obilježavanje tog značajnog jubileja, jer, priznat ćete, 1909. godine malo je gradova diljem Evrope imalo sportsku dvoranu. Predstavnici odbora čak su me kontaktirali i pitali bih li napisao jednu knjižicu tim povodom. Odgovorio sam "vrlo rado". No, očito se dogodilo ono što je stari Churchill odavno znao: "Ako hoćeš da ti stvar propadne osnuj odbor". Na identičan način "proslavili" smo nedavno i 120 godišnjicu porečkog kazališta.
A da malo više živimo s prošlošću svoga grada mogli bismo štošta naučiti, korisnog i za gradnju nove dvorane, Žatike: znali bismo da dvorana treba biti izvan grada, da ne smije biti okružena trima prometnicama, da ne smije biti vizavi groblja, da nije potrebno rasturiti povijesnu gradinu odnosno stanciju, da arhitektura mora korespondirati s kulturom grada, da treba biti originalna, a ne poput Žatike, tek spljoštena imitacija 0pere u Sydneyju. I najvažnije, još od starih Grka, jest mjera, ili što bi rekli naši stari: "Ća će ti veliki pasto ko imaš malu nogu".
Lani smo skromnom svečanošću obilježili i 125. godišnjicu zavičajnog muzeja Poreštine. Porečki muzej je najstariji muzej Istre, a to bi za Porečane trebala biti velika čast i prestiž. Tom izuzetnom prigodom nismo vidjeli ni gradonačelnika ni čelnike Partije. Gradonačelnik je na toj svečanosti trebao biti prisutan i poradi svoje druge funkcije – on je i prvi čovjek TZG-a, a muzej je, poslije Eufrazijane, najturističkiji objekt starogradske jezgre. Nismo vidjeli ni "homo sapiensa", kako se umije nazvati "prvi među jednakima", naš župan Ivan Jakovčić – stanovnik Poreča. Muzej je tim povodom trebao dobiti jednu spomenknjigu ili bar bolji katalog, koji odavno nedostaje toj ustanovi, ili, kako se to običava – znanstveni skup.
No, k vragu skupovi, jubeleji i čelnici, ima jedna stvar još gora od toga, vjerovali ili ne – porečki muzej je zatvoren već drugu godinu, čeka adaptaciju. A 125. godišnjica je bila izuzetan povod za otvorenje obnovljenog istarskog barda, tim više što je palača Sinčić jedna od najvećih i najočuvanijih baroknih građevina Poreča, s izvorno sačuvanim unutrašnjim rasterom.
Evo nas za koji dan u mjesecu svibnju i nije mi jasno zašto još ne obilježavamo 100. godišnjicu gradske palače. Prelijepa bijelo – crvena porečka "općina" sagrađena je 1910. godine po zamisli arhitekta Arduina Berlama. A on je, pak, vrlo originalno koristio značajne graditeljske elemente grada da bi osmislio novu građevinu. Današnji gradski oci, ako se već drugih građevina nisu sjetili, trebali bi se sjetiti bar ove u kojoj sjede.
Ako to i ne znaju, ako misle da je zagrada sazidana samo zato da bi oni u njoj mogli boraviti, mogli su ipak na njoj uočiti jedan detalj. Naime na vrhu desnog stupa, podno srednjeg od tri luka, uklesano je ime arhitekta i godina izgradnje. Arhiitekt se, eto, što je vrlo rijetko, potpisao. Ako to nisu vidjeli, onda, kako bi rekli stari Istrijani, "ne vide nanke koliko je jaram dug".
Berlam je doista zadužio naš grad, ljubav ga je dovela iz Trsta u Poreč, tu je projektirao više zgrada, naslikao prelijepih akvarela, crtežom je rekonstruirao veliki antički hram na temelju postojećih ostataka, sakupljao je talijanske poslovice Poreštine i nažalost nastradao u vrlo bizarnoj nesreći. Zaslužio je da ga se domislimo, zaslužio je i ulicu u našem gradu. Imamo više od pola godine da bismo ispravili te nepravde: plakatima, panoima, monografijom, transparentima, skupovima … Godine 1910., uzgred budi rečeno, prigodom inauguracije nove gradske palače tiskana je i prigodna knjižica.
Grad koji broji više od dva milenija svake godine ima poneki jubilej – dužni smo ga se sjetiti, djeci u školi to prstom pokazati, inače smo mrtav grad. Valja se sjetiti divnih ljudi, gradonačelnika s početka stoljeća, u vrijeme Austro-Ugarske, koji su voljeli svoj grad, koji su svoj novac pa i svoje obiteljske dragocjenosti poklanjali Muzeju (još se čuva popis imena koji je građanin što darovao novom, prvom muzeju Istre), koji su i bez raznih "sanadera" znali što im je činiti; za sukob interesa nisu znali.
Osim brizi o vlastitom gradu obvezni smo i međunarodnoj zajednici, jer osim Eufrazijeve bazilike i starogradska jezgra Poreča na popisu je UNESCO-a.

Drago Orlić za Glas Istre 28.4.2010