Vrsarska zračna luka više od dva desetljeća prima male sportske zrakoplove. Zbog frekvencije dolaznih i odlaznih letova taj je aerodrom dobio međunarodni status i ljetni granični prijelaz. No, ono što privlači ne samo medijsku, već i pozornost pravosuđa činjenica je da je ta zračna luka većim dijelom sagrađena na privatnim i općinskim parcelama, za koje je država dala koncesiju. Kako je moguće da država izda koncesiju tvrtki ili sportskom klubu za zemljište koje nije u njezinom vlasništvu, pitanje je na koje još nismo dobili odgovor mjerodavnih.

Priča o vrsarskom aerodromu seže u sedamdesete godine prošlog stoljeća, kad je turističko, tada društveno poduzeće Anita iz Vrsara organiziralo Jadranski kup u padobranstvu. Tadašnji aeroklub Vrsar je uz potporu Općine Poreč i Anite dobio na korištenje zemljište na Crljenki i počeo uređivati uzletište. Kasnije je aerodromom gospodarila tvrtka North Adria Aviation, na čijem je čelu Rajko Tomašić iz vrsarskog aerokluba.

Dio zemljišta bio je u vlasništvu države, nacionaliziran odmah nakon Drugog svjetskog rata, no problemi su nastali kad je utvrđeno da je dio zemljišta oko piste u privatnom vlasništvu obitelji Božić, Šegando i Miladinović iz Vrsara. Pista se trebala, naime, sagraditi pa su se vlasnici okolnih parcela dogovorili s tadašnjim Anitinim direktorom Marčelom Popovićem da će ih tvrtka obeštetiti.

Ana Božić, supruga pokojnog Antona Božića, svoje je parcele dala kćeri, čiji suprug Ivan Trošt ondje podiže maslinik. U razgovoru s njima doznajemo da je pokojni Popović (koji je jedno vrijeme bio hrvatski ministar turizma) dogovorio isplatu svakog stabla u voćnjaku srušenog da bi se pista sagradila. No, problem zemljišta tih triju obitelji nije riješen. Iako su voćke plaćene, nikako da se riješi status parcela. Obitelj Božić je stoga odlučila zatražiti pomoć suda: 1982. Anton Božić najprije je tužio vrsarsku Anitu, a potom i državu.

S vremenom se sve dodatno zakompliciralo. Raspadom bivše Jugoslavije i uspostavom novih jedinica lokalne samouprave u Istri slučaj je pao na teret Grada Poreča, a potom Općine Vrsar. Privatizacija je učinila svoje, a i Anitu je kasnije otkupila Adris grupa, odnosno Maistra. Paralelno s tim, tvrtka North Adria Aviation nastavila je s radom te je za to dobila sve potrebne koncesije od države.

No, to nije sve. Zakonom o denacionalizaciji velik je dio zemljišta oko vrsarskog aerodroma, kao i terena na kojem se on nalazi, vraćen prijašnjim vlasnicima, konkretno Emu Šegandu, koji je živio i umro u Francuskoj. Njegovi potomci su zajedno s rođacima iz Pule i Vrsara tako naslijedili 23 tisuće četvornih metara zemljišta oko Crljenke i onoga na kojem se nalazi aviopista. Za našeg posjeta Vrsaru sastali smo se s nekima od njih. "Sramotno je da se taj spor na Općinskom sudu u Poreču još vodi", vele revoltirani vlasnici i napominju da je čekanju došao kraj te da će sami uzeti što im pripada.

Ivan Trošt rekao nam je da će uskoro ograditi parcelu, čija se međa nalazi na sredini piste. "Dosta nam je čekanja unedogled. Zvali smo geodete, koji su točno omeđili naše zemljište. Jedan piket smo zaboli na sredini piste i ovih ćemo dana bagerom zabosti palune i ograditi našu parcelu. Pokušali smo stupiti u kontakt s odgovornima na aerodromu, ali ništa. Ogradit ću pistu pa, ako nekom to smeta, neka me tuži", rekao nam je u dahu Trošt. No, tu priči vjerojatno nije kraj: u Vrsaru se u zadnje vrijeme bruji o tome da se aerodrom gasi te da North Adria Aviation nastavlja poslovanje na otoku Unije, gdje također gospodari uzletištem.

Vrsarski načelnik Franko Štifanić kaže da je ovaj problem Općina naslijedila nakon odcjepljenja od Poreča. "Ako tvrtka koja gospodari aerodromom ima financijskih problema, to nije problem Općine. Uz to, država daje koncesiju za obavljanje djelatnosti i to na zemljištu koje nije njezino. Država bi trebala obeštetiti sve vlasnike pa i Općinu. U svakom slučaju, ukidanje ili gašenje aerodroma nanijelo bi veliku štetu našem turizmu", veli Štifanić. Do Rajka Tomašića ni nakon tjedan dana nismo uspjeli doći.

(C. B. GALIĆ, Glas Istre)