lako Udruga ruralnih kamper odmorišta (URKO) postoji već dvije godine, još nijedan njezin član nije otvorio legalno kamp-odmorište ili kampiralište. No, takvog smještaja, koji je inače zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti moguć te predviđen odgovarajućim pravilnikom o kategorizaciji Ministarstva turizma, uopće nema u Hrvatskoj, dočim u susjednoj Sloveniji ima oko 250 kamp-odmorišta, a u Italiji tisuću, moglo se čuti u jučerašnjoj raspravi koju je o toj temi u Poreču organizirala ova udruga.
– Procjena je da se zbog toga što nema uređenih karnping ili parking-odmorišta pa imamo tzv. divlje kampiranje i na najboljim lokacijama uz more, Hrvatska godišnje gubi oko sto tisuća noćenja i sedam milijuna eura, istaknuo je savjetnik URKO-a i stručnjak za kamping Jerko Sladoljev.
– Velika je nezainteresiranost i indolencija lokalnih vlasti za otvaranje takvih odmorišta, a i veliko je nerazumijevanje i nepoznavanje ovog segmenta u planerskim službama lokalne samouprave te shodno tome šturi i birokratski pristup prilikom dodjeljivanja dozvola, rekla je direktorica URKO-a Zdenka Kocijančić pročitavši desetak imena uglavnom privatnih investitora koji su u Istri, mahom na Poreštini, davno predali zahtjeve za lokacijske dozvole, ali ih još nisu dobili. Ona sama sedam mjeseci čeka dozvolu za kamp-odmorište u porečkoj servisnoj zoni Fazinka nakon što se višegodišnjim nastojanjima uspjela izboriti da je to uopće moguće. Među potencijalnim investitorima je i jedna velika turistička kompanija – Istraturist iz Umaga te Grad Rovinj, što barem malim dijelom opovrgava dojam članova URKO-a o generalnoj nezainteresiranosti lokalne samouprave ili onaj o, kako je spomenuo Sladoljev, negativnom lobiranju vlasnika velikih kampova koji se, navodno, boje konkurencije, što je neopravdano jer istraživanja pokazuju da gotovo dvije trećine turista s kamperima ne želi u standardne kampove.
Više sudionika u raspravi iznijelo je svoje primjere dugog i kompliciranog puta, koji, rekoše neki, nalikuje začaranom krugu, u pokušajima otvaranja jedne u osnovi skromne i jednostavne ugostiteljsko-servisne ponude. Jedan od njih, Aleksandar Tidić iz okolice Bademe, rekao je da je čak za svoj projekt kamp-odmorišta u sklopu agroturističkog domaćinstva dobio bespovratni novčani poticaj Ministarstva turizma, ali Grad Poreč nije u tom smjeru htio preinačiti svoj prostorni plan.
Upravo temeljni prostornoplanski dokumenti najveća su prepreka otvaranju kamp-odmorišta jer ih u njima – nema. Puno bi pomoglo, istaknuli su mnogi, kad bi se barem u tekstualni dio prostornih planova upisala mogućnost da se takva odmorišta, s tek nekoliko mjesta, mogu otvarati u sklopu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ili agroturizama, kao dopuna postojećoj ponudi.
Svijetla točka u tom dugogodišnjem mraku u kojem, smatra Sladoljev, nadležni u Hrvatskoj ne vide rastući trend ovog segmenta turizma u europskim razmjerima, mogao bi biti primjer Igora Legovića iz Motovuna, koji je za kamp-odmorište s 12 mjesta na gospodarskoj parceli podno ovog grada dobio lokacijsku dozvolu, a "ovih dana" očekuje i građevinsku, platio je sve doprinose i vrlo je izvjesno da će do ljeta i početi raditi i zarađivati. Nije to veliki novac, ali istraživanja tržišta pokazuju da jedna obitelj koja uokolo putuje svojim kamperom dnevno prosječno potroši oko 100 eura, od kojih 15-ak za parcelu i usluge na njoj. U prezentaciji kamperodmorišta Sladoljev je podastro i podatak da se takva investicija, a riječ je o oko 200 tisuća kuna za jedno kamp-odmorište s 15-ak parcela (ne računajući zemljište), isplati u četiri godine. Međutim, najprije treba dočekati njegovo – otvaranje.

Goran PRODAN, Glas Istre