NEWS

U utorak, 28.6.2022. predstavljanje knjige prof. Ante Cukrova “U DUHOVNOME LOGORU Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine”

cukrov-web-01
24.06.2022. 08:59; ; Početna / Kultura / U utorak, 28.6.2022. predstavljanje knjige prof. Ante Cukrova “U DUHOVNOME LOGORU Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine”

U utorak, 28.6.2022. s početkom u 19h održati će se u Pučkom otvorenom učilištu Poreč predstavljanje knjige “U DUHOVNOME LOGORU – Hrvatsko osnovno školstvo u Istri od 1918. do 1945. godine” poznatog porečkog profesora Ante Cukrova.

Uz autora na predstavljanju knjige sudjelovati će: akademik JOSIP BRATULIĆ, prof. dr. sc. NEVIO ŠETIĆ i JOSIP ŠIKLIĆ, prof.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Ocjenjivati istarsko partizansko školstvo kroz prizmu današnjeg stupnja razvijenosti osnovnog školstva bilo bi potpuno promašeno. Moraju se na umu imati neke povijesne činjenice: istarskom je Hrvatu kroza cijelo 19. stoljeće uopće nijekano postojanje na ovim prostorima ne uvažavajući ni najnotornije povijesne činjenice. No od polovine 19. stoljeća, zahvaljujući upornom radu narodnih prvaka biskupa Dobrile, Laginje, Mandića, Spinčića i niza drugih u vrijeme i nakon Narodnog preporoda, istina o hrvatskom istarskom biću postupno se počinje probijati premda sporo i mukotrpno. Usprkos enormnim preprekama, prvenstveno talijanske liberalne etnocentristički i velikotalijanski orijentirane saborske većine koju je politički i materijalno pomagala Kraljevina Italija, često uz prešutnu i financijsku podršku imperijalnih vlasti, istarski Hrvat postupno od objekta postaje politički subjekt u prostoru u kojem obitava. U uskoj vezi s političkim stanjem razvija se i hrvatsko školstvo premda je odnos broja i kvalitete škola namijenih talijanskoj djeci i onih namijenjenih hrvatskoj praktički neusporediva. U takvim školskim prilikama Istra je dočekala najprije talijansku okupaciju, a odmah potom i potpunu fašizaciju svih pora života s ciljem potpune negacije i denacionalizacije slavenskog elementa u Istri i njegove asimilacije u talijanski nacionalni korpus. Znajući za ulogu Crkve i škole u održavanju nacionalne svijesti, fašizam se neslućenom žestinom oborio upravo na te dvije institucije Crkvu i, posebno, školu ukidajući i ono malo skromnih škola koje je istarski Hrvat žilavom upornošću izborio. Obračun sa školama počinje od prvoga dana okupacije, da bi već 1929. nestala i posljednja. Punih 27 godina istarskim je Hrvatima i Slovencima škola uskraćena, a oni bespomoćno izvrgnuti procesu denacionalizacije i asimilacije u svojevrsnom duhovnom logoru, ponavljajući tragičnu povijesnu sudbinu Histra i Ilira na istočnoj jadranskoj obali.

Tijekom cijeloga tog razdoblja, unatoč svim pritiscima i u nemogućim uvjetima, hrvatski Istranin uspio je u dobroj mjeri sačuvati svoju jezičnu i nacionalnu samobitnost. U tome se i sastoji odgovor postoji li hrvatska škola u razdoblju fašizma u Istri. Ne, kao institucija ona ne postoji. Ona je uništena. Ostala je, međutim, obiteljska škola: svaki hrvatski dom, unatoč teroru i represalijama, pretvorio se u školu. Izgubilo se mnogo, ali se uspjelo očuvati osnovno narodni duh i osjećaj pripadnosti matičnomu narodu. Tijekom rata i NOP-a iz fašističkog je pepela poput feniksa iznikla nova hrvatska škola. Radeći u nemogućim uvjetima, dala je izvanredne rezultate. Narodna, hrvatska škola, bez obzira na njezinu tadašnju skromnost i političko-svjetonazorsku usmjerenost, otvara se u Istri već od jeseni 1943. i doslovce ulazi u svako istarsko selo usprkos činjenici što Istra međunarodno-pravno pripada drugoj državi. Tražiti sličnu pojavu u svjetskoj pedagoškoj praksi potpuno je izlišno jer povijest školstva i pedagogije do sada ne bilježi sličnu pojavu. I u drugim oslobodilačkim pokretima širom svijeta organiziraju se škole na narodnom jeziku. No sve one imaju funkciju opismenjavanja, prevladavanja elementarnog analfabetizma. Ovdje je riječ o potpuno drugačijoj pojavi. Škola, uz opismenjavanje, ima mnogo važniju funkciju podizanja nacionalne svijesti i usvajanja potisnutog i zabranjenog materinjeg jezika. Ovo tim više što je riječ o stvaranju narodne, nacionalne škole na materinjem jeziku usred okupiranog prostora, u okviru više od 120 neprijateljskih vojnih garnizona, posada i policijskih postaja na prostoru teritorijalno malene Istre, u jeku najcrnje okupacije, denacionalizacije i potpune zabrane jezika i svega nacionalnog. S obzirom na političko-pravnu pripadnost Istre u vremenu o kojem govorimo, organizacija njezina školstva u okviru NOP-a za Italiju kojoj Istra u to vrijeme pripada, pravno gledajući predstavlja subverzivnu, protudržavnu djelatnost. Ova, hrvatska škola nastala je upravo kao otpor denacionalizaciji, usprkos svemu, ne priznajući svoju djelatnost subverzivnom, zahvaljujući isključivo visokoj svijesti o vlastitoj vrijednosti i vlastitoj nacionalnoj pripadnosti. Bez obzira na skromnost polučenog znanja prvih partizanskih učitelja stasalih u jeku ratnih operacija, bila je to klica budućega školstva na Istarskome poluotoku. Teško je bilo vjerovati da će se kadrovi obučeni u nekoliko tjedana partizanskih tečajeva uopće moći uhvatiti u koštac s teškoćama i odgovornošću učiteljskog poziva. Govoriti o pedagogiji, didaktici i njenim principima i zadatcima ili o metodici nije uopće moguće. Isuviše su specifične da bi se njima ovladalo u kratkom tečajnom vremenu. Premda skromna znanja, ali s velikom voljom i entuzijazmom učitelja/partizana, postupno se širila istina o vlastitoj opstojnosti i vrijednosti. A to je ipak bilo najvrednije.

Da jezik nije zaboravljen, da je istarski Hrvat održao svoje nacionalno biće unatoč svim represalijama i surovostima, da je poput feniksa uspio iz pepela podići svoju, hrvatsku školu, svjedoče otvorene srednje škole – niže gimnazije, a još više brojni kulturni programi u samim školama održani, primjerice, prigodom obilježavanja 2. zasjedanja AVNOJ-a – Dana Republike, 29. studenoga 1945. odnosno završetka školske 1945./46. godine, odreda sastavljeni od djela Vladimira Nazora, Drage Gervaisa, Mate Balote i drugih. Uz golemo zalaganje svih, i djece i učitelja, rezultati nisu izostali. Svi su programi prvenstveno bili vezani uz poznavanje hrvatskoga jezika, pa makar i lokalnoga, zavičajnog narječja, koji je ipak osnova jezika. Naučiti pak hrvatski jezik sa svim njegovim osobinama u samo godinu dana i to isključivo u redovnoj školi, posebno u školama sa svim problemima s kojima se istarska školska stvarnost susretala, posebno u zoni A, graniči s nemogućim. Donekle je to razumljivo u onim dijelovima Istre gdje su ranije postojale javne ili Družbine hrvatske škole. No, kako je to uspjelo u onim dijelovima Istre, posebno u zapadnoj, gdje ni hrvatska škola – bilo javna, Družbina ili partizanska – nikada nije postojala niti je organiziran kakav partizanski tečaj i gdje su hrvatske škole otvorene tek u jesen 1945. godine kao niže gimnazije? Otvorene su s djecom iz okolnih sela, što govori o tomu da su postojali elementi i razlozi za njihovo otvaranje  zahvaljujući začuđujućoj „obiteljskoj školi“, prisutnoj u svakoj istarskoj obitelji u kojoj se skrivećki govorilo isključivo hrvatskim jezikom, doduše u dijalektu, narječju hrvatskoga jezika, ali i čitalo dobro skrivenu Nazorovu Početnicu ili Danicu Istarsku. Čitane su i druge knjige, npr. Družbe sv. Mohora za Istru, koje su stizale iz Trsta, a mnoge su i „prošvercane“ iz Hrvatske te čuvane i čitane potajice za vrijeme fašističke okupacije Istre od 1918. do 1943.

Svemu unatoč i zahvaljujući mnogim čimbenicima, prvenstveno svijesti i želji djece i odraslih za učenjem vlastita jezika te golemu entuzijazmu i odricanju prvih hrvatskih istarskih učitelja onoga vremena, uza svesrdnu pomoć vlasti, ispuštajući ovom prilikom ideološku obojenost, postignuti su visoki rezultati: umjesto potpuna odrođenja i zaborava jezika otaca, Istra danas, ne zaboravljajući opstojnost i vjekovnu tradiciju i talijanskoga naroda, ima respektabilnu školsku mrežu kako osnovnoga tako i srednjega školstva s vlastitim Sveučilištem.

Na granici je vjerojatnog, ali je činjenica.

prof. Ante Cukrov

Print Friendly, PDF & Email