Iako Hrvatska danas ima četrnaest centara za liječenje bolesti ovisnosti i sedam terapijskih zajednica, gotovo trideset posto hrvatskih ovisnika završilo je na jednom mjestu – Odjelu za ovisnosti bolnice Sestara milosrdnica u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici. Taj odjel, gdje godinama ordinira Slavko Sakoman, odlično ilustrira sav jad i bijedu hrvatskog pakla droge. Pred Sakomanovim vratima zajedno sjede djeca saborskih zastupnika, estradnjaci, poslovni ljudi u tridesetima, baš kao i oni najsiromašniji. Posljednjih mjeseci, priča nam Sakoman, redovno navraća i nekoliko pripadnika vrha hrvatskog podzemlja – uglavnom zbog problema s kokainom.

I ozbiljni kriminalci – poslušni

– To su već jako ozbiljni kriminalci, ali kad dođu ovdje, ne rade problema. Poslušno daju svoj urin i drže se propisane terapije, objašnjava Sakoman.

– Naletjeli ste na dobar dan, tvrdi nam jedan od nekolicine pacijenata na koje smo naišli tog jutra. – Danas su svi OK, ali ima dana kad tu bude po nekoliko ljudi na krizi odjednom. To izgleda gadno. A da ste imali sreće, mogli ste naletjeti i na neku poznatiju facu, objašnjava nam mladić koji takve prizore gleda dobrih sedam-osam godina. I on je sam priča za sebe – jedan od pripadnika te famozne hrvatske zlatne mladeži koji je radio sve ono o čemu su svojedobno nagađali mediji – i još ponešto više. Na ozbiljne se droge navukao još za vrijeme rata, slijedeći bratov primjer. Nije im to, tvrdi, bilo osobito teško, pogotovo uz hrpu novca i povlastica.

– Tada, ´93., ´94. godine, mogao si nabaviti sve gdje god si htio. I bilo je tih par godina dok je rat trajao užasno jeftino. Kasnije, kad sam već bio debelo navučen, znao sam doma imati vrećicu bijelog, po 250 grama, samo za sebe. Ne bi to dugo trajalo. Bijelo ide brzo, iako sam ja dosta miješao s heroinom. U tri mjeseca bih se uništio kao neki u godinu dana. Imam još uvijek sve one zlatne kartice od nekoliko najprestižnijih klubova u Zagrebu koje su bile »ulaz« za galeriju. Kad je radno vrijeme bilo gotovo, a vrata zaključana, gore bi konobari slagali lajne. Policija nas je ostavljala na miru. Službeno imam jednu prekršajnu prijavu, a neslužbeno sam pao nekoliko puta i s po 200 grama. Dvojno državljanstvo i ime i prezime činili bi čuda. Bili smo povlašteni. A slupao sam i pet-šest auta i dva motora. Poslije je sve postalo skuplje, a onda su došli i neki drugi ljudi. Stvari su se zaoštrile.

Nešto bolje od njega sa svakodnevnom se terapijom snalazi njegov vršnjak iz Vele Luke. Subutex, nova »čudotvorna pilula«, dopušta mu da normalno funkcionira na poslu. Iako potječe iz trenutno, što se droge tiče, možda i najzloglasnijeg mjesta u Hrvatskoj, na heroin se navukao još u srednjoj školi u Zagrebu.

– Za glavnog dilera zna se već pet, šest godina. Bio je on već i prije u medijima, govorilo se o njemu u Saboru, pa mu se ništa nije desilo. On je glavni, ali ima još desetak ljudi koji rade. Situacija vam je takva da ako meni jedan od njih kaže da moram čekati petnaest minuta, jednostavno nazovem drugog i sredim dop za pet minuta. Kad se drogiraš, imaš dvije faze. Onu u kojoj misliš »da možeš« i onu kad prijeđeš granicu i znaš da si već debelo navučen.

Preživio sedam overdoza

Nešto slično priča nam i 20-godišnjak iz Poreča koji jednom mjesečno kod Sakomana dolazi u pratnji oca. U Poreču, kaže on, sve je gore – ima i droge, ima i sve više narkomana, a nema adekvatnog mjesta za liječenje. Za njega samog, baš kao uostalom i za dobar broj ljudi u čekaonici, teško bi tko rekao da ima ozbiljnih problema s heroinom. I njegovom ocu baš nije bilo jasno kako se njegov sin odlikaš, perspektivni sportaš, koji odrasta u imućnoj i sretnoj obitelji, prometnuo u narkomana. Ali, što je tu je, kaže nam rezignirano tata.

– Ti si sretan, tebe stari nije izbacio na cestu, mračno dobacuje netko s drugog kraja čekaonice.

Za nekog tko je prvi put tamo dotična se vrata moraju doimati pomalo zastrašujuće – uvijek zaključana, s malim interfonom za komunikaciju s »onima unutra«. Istina je zapravo drugačija. Deset kreveta zagrebačkog Odjela za detoks u Vinogradskoj priželjkuje veliki broj hrvatskih ovisnika. Unutra pod paskom stručnjaka tijekom tri tjedna mogu lakše očistiti organizam od droge. Usput dobiju i grupnu psihoterapiju i neku vrstu »novog početka«.

Stanari iz detoksa prave su hodajuće enciklopedije o paklu droge čije bi ispovijesti na kakav školski razred jamačno puno bolje djelovale od svih onih silnih »reci ne« brošurica zajedno. Dovoljno je, recimo, postaviti im pitanje koliko su overdosea imali u životu.

– Tri.

– Ja sedam. Onaj zadnji je bio gadan.

– A, gledaj, prosjek ti je minimalno tri overdosea u pet godina, pa tko preživi, preživi. Mene je prijatelj dva puta spasio sa soli. Otopljena sol direktno u žilu. Ili limunska kiselina

Morfij u šesnaestoj

Dvadesettrogodišnji momak iz Varaždina drogirati se počeo sa šesnaest godina i to morfijem koji je iz vojske došao na tržište. Roditelji su ga izbacili na cestu, no on se znao »snaći« – dilanjem.

– Moraš se dokazati pred nekim. Onda vam plasiraju određenu količinu za koju misle da si u određenom roku sposoban prodati. Kreneš s deset grama, pa dobiješ pola kile i tako dalje. Super se može zaraditi. Kad bi vam najobičniji narkoman rekao koliko novca potroši dnevno, znali biste koliko je to isplativ biznis. Ja sam se pucao 15 puta dnevno. U zadnje me vrijeme droga tako dotukla da me više ni žene nisu privlačile. Tko želi takav život?, retorički se, bit će u ime svih prisutnih, zapitao nesuđeni diler.

Vedrana Simičević

Prvo, pa drugo silovanje

– Kako sam se navukla? A bila sam mulica, petnaest godina. Bilo je loše društvo, pa prvo silovanje, onda drugo. Naletiš na tipa koji ne može shvatiti ne. Pa sam pukla. I onda godine drogiranja. Dok mi je dečko bio u vojsci, počela sam i raditi s dopom. Super se dalo zaraditi. Nakon par godina odlučila sam prestati, bila sam čista neko vrijeme. Ali onda sam imala automobilsku nesreću i prvo što ti liječnik napiše je tramal, a to ti je za ovisnika kao opijat. I tako sve ponovo, priča nam mlada Zagrepčanka