Piše Maša JERIN

Što kad naši najbliži ili mi sami u starosti toliko obolimo da postanemo nepokretni i stalno ovisni o tuđoj njezi i pomoći? Što kad jedan od članova naše obitelji ili mi sami neovisno o godinama, obolimo od neizlječive bolesti praćene bolovima? Kome se terminalni bolesnik i njegova obitelj može obratiti za pomoć, i to ne samo u medicinskom smislu, kako bi umirući svoje posljednje trenutke živio dostojanstveno i što je moguće kvalitetnije?

Ni nakon deset godina postojanja hospicijskog pokreta u Hrvatskoj ne postoji centar koji bi kroz institucije palijativne skrbi tijekom 24 sata pružao cjelovitu pomoć obitelji i bolesniku kojeg više nije moguće izliječiti medikamentima. U Zagrebu je otvoren hospicijski centar, ali on radi isključivo kao dnevni centar, a broj timova koji obilaze oboljele u njihovim domovima nije ni približno dovoljan, posebice što sve više raste broj starije populacije kojoj je takva pomoć sve potrebnija.

Udio osoba starijih od 65 godina 2001. godine iznosio je 15 posto što je prema klasifikaciji UN-a Hrvatsku svrstalo u četvrtu skupinu država Europe s vrlo starom populacijom. Istarska županija je po udjelu starijih osoba još 1971. godine ušla u ovu kategoriju. Unatoč tomu što je Istra jedna od regija s najstarijim stanovništvom, a potrebe ljudi na kraju života sve više rastu, u našoj županiji postoji tek jedan hospicijski tim koji djeluje u Poreču i okolici. U Puli čak nema ni pravog tima, već se pomoć umirućima pruža isključivo kroz rad osam volontera iz udruge Lige protiv raka.

– Hrvatska je pri dnu po palijativnoj skrbi, iza Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, te Rumunjske gdje palijativna skrb postoji u institucijama. U ovom je trenutku prijeko potrebno organizirati ekipu liječnika s dvije medicinske sestre koja bi, kao leteći tim, obilazila bolesnike u njihovim domovima. Nakon godinu dana rada vidjelo bi se kolika je stvarna potreba za hospicijskom skrbi te utvrdilo da je najvjerojatnije potrebno više timova. Rad takvog tima koji stoji 600-700 tisuća kuna godišnje trebala bi financirati ili županijska ili gradska vlast, veli neurologinja Julijana Marković-Franinović, koja na Odjelu hematologije i onkologije u Općoj bolnici kao volonter tri sata tjedno pruža terapiju uklanjanja boli kroz razgovor s pacijentima i obiteljima.

Ističe da bi s razvijenom palijativnom medicinom umiranje bilo puno lakše podnijeti kako bolesnicima, tako i obiteljima, ali da se ne može bazirati isključivo na volonterskom radu. Palijativa gleda na umiranje kao na normalan proces, oslobađa od mučnih simptoma, daje psihološku, duhovnu i socijalnu pomoć bolesniku i njegovoj obitelji, a pomaže i u vrijeme žalovanja.

– Liječnik mora umanjiti ne samo fizičku bol, već i psihičku neizvjesnost, strah, stvoriti odnos povjerenja. Samo lijekovi protiv bolova nisu dovoljni. Pred kraj života osoba ima niz duhovnih problema i potrebno joj je pomoći da se izmiri, riješi moralna i duhovna pitanja. Kod nas toga nema već se pacijent nakon što završi bolničko liječenje otpušta kući, a najveći je problem što obitelj nije pripremljena na brigu za takvog bolesnika. Briga o umirućima zbog toga je najvećim dijelom ostavljena na teret obiteljima, zaključila je neurologinja Marković-Franinović.

Budući da ni u domovima zdravlja, ni u bolnicama nema mjesta za stalnu brigu o umirućim bolesnicima, a iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ne izdvaja se dovoljno sredstva za pomoć terminalnim bolesnicima, izgleda kao da ne preostaje drugo nego da se lokalne vlasti aktivno uključe u organiziranje i financiranje palijativne skrbi. Takav primjer slijedi jedino Grad Poreč koji je prepoznao potrebe svojih građana te u sklopu projekta »Zdravi grad Poreč« od 2002. godine provodi program »Hospicij – kućna

skrb«. Program dijelom sufinancira i Istarska županija te okolne općine.

Koliko je ova vrst pomoći potrebna svjedoči primjer jedne obitelji koja živi u okolici Poreča, a koju ćemo zaštiti anonimnošću.

– Kad je žena, pedesetogodišnjakinja, oboljela od karcinoma kostiju, čitav život njene obitelji iz korijena se promijenio. Ona je jedina bila zaposlena jer je njen muž već godinama u invalidskoj mirovini. I on je teški bolesnik, ovisan o aparatu s kisikom. Možete zamisliti kako je sve to podnijela njihova kćerkica koja još ide u osnovnu školu? Obitelj je teško funkcionirala budući da su oba roditelja bolesna, ispričala je voditeljica gerontoloških aktivnosti Sandra Čakić- Kuhar, članica porečkog hospicijskog tima.

Preko patronažne službe saznali su za ovaj slučaj, te su, kao što i obično čine, posjetili obitelj i vidjeli da vrlo teško žive.

– Iako je njen muž pokretan, mora suziti svoje dnevne aktivnosti jer je satima na aparatu. Njegova žena, ovisno o terapijama koje prolazi, ponekad je bolje, ali ima dana kad se ne može dignuti iz kreveta. U svojoj se bolesti obitelj izolirala i financijski i psihološki iscrpila, veli Čakić-Kuhar.

Porečki program hospicijske skrbi u kući pokriva tri aspekta – zdravstveni, socijalni i psihološki, ali preduvjet za dobivanje pomoći koja je za korisnike besplatna jest da obitelj bude lošijeg socijalnog statusa. Ukoliko je potrebno, plaća se pojačana zdravstvena njega.

– Primjerice, u slučaju da je liječnik predložio pet posjeta medicinske sestre tjedno, a HZZO odobri samo dva, preko programa se plaća ostala tri posjeta. Također financiramo fizikalnu terapiju, a u slučaju potrebe i specijalističke intervencije u kući, objašnjava Čakić-Kuhar.

Socijalni segment obuhvaća i pomoć u kući, odnosno obavljanje kućanskih poslova – pranje, čišćenje, glačanje rublja i nabavu namirnica što se organizira preko profesionalne agencije. Tu je i posudionica ortopedskih pomagala s električnim medicinskim krevetima s madracima, foteljama s kotačima, nekoliko invalidskih kolica i manjih pomagala. Psihološki se aspekt provodi kroz individualno i obiteljsko savjetovanje, ali mnoge obitelji još uvijek zaziru od ove vrste pomoći, iako je ona nužna.

– Bolest ne zahvaća samo jednu osobu već utječe na sve članove obitelji, a posebice na, kako je nazivamo, »osobu do«, odnosno osobu koja najviše skrbi za bolesnika, a koja se u većini slučajeva i sama razboli zbog velikog stresa i brige. Iz navedenih razloga palijativna skrb usmjerena je ne samo na terminalnog bolesnika već na čitavu obitelj, objašnjava voditeljica te dodaje da se pomoć obitelji pruža u žalovanju nakon smrti bolesnika.

Članovi porečkog hospicijskog tima posjetili su od svog osnutka 200-tinjak obitelji teških bolesnika u Poreču i okolnih općina Poreštine, a godišnje njihove usluge koristi 70-ak bolesnih osoba starijih od 65 godina te još oko 180-ak članova njihovih obitelji. I prije spomenuta obitelji dobila je toliko očekivanu pomoć, između ostalog organizirano čišćenje i psihološku pomoć.

– Stalno smo u kontaktu s njima, pratimo ih, posjećujemo i nastojimo riješiti probleme. Riječ je o svakodnevnoj pomoći kao kad smo organizirali volontere da im posijeku drva za ogrjev ili pomogli kad im se začepio dimnjak. Njima je najvažnije da znaju da smo ih prigrlili, da nisu sami, zaključila je Čakić-Kuhar.

Iako je hospicijski tim kućne pomoći kakav je organiziran u Poreču prijeko potreban i u drugim gradovima, on neće riješiti (posebice ako u gradu postoji samo jedan tim) problem s kojim se susreću obitelji bolesnika koji je potpuno nepokretan i inkontinentan (mora upotrebljavati pelene) i kojeg je potrebno okretati svakih nekoliko sati i danju i noću da ne bi dobio dekubitus (rane od ležanja). Mogu li djeca bolesnih roditelja ili supružnici skrbiti o svojim najmilijima posebice ako su zaposleni i trebaju i sami odmor? Može li im »leteći« tim hospicijske skrbi ili medicinska sestra na sat vremena u kući uistinu pomoći ukoliko je bolesniku potrebna 24-satna skrb?

Čakić-Kuhar naglašava da se hospicijska skrb treba pružati profesionalno. Ali obiteljima je vrlo teško ne samo plaćati višesatne usluge educiranih njegovateljica, nego i pronaći medicinske sestre budući da one za veći novac radije odlaze preko granice brinuti za terminalne bolesnike u Italiji. Nakon što i taj jedan jedini hospicijski tim u Istri ne može više pružati pomoć kakva je bolesniku potrebna, obitelji ponovno ostaju same, iscrpljene do krajnjih granica, u nemogućnosti da se bore za dostojansvenije i kvalitetnije posljednje trenutke života svojih najmilijih. Krajnje je vrijeme da Istra dobije hospicijski centar.