Po pasiji iz 14. stoljeća " Mauro je rođen kao dijete kršćanskih roditelja u prvoj polovici ili oko sredine 3. stoljeća. Bio je redovnik, te se uputio iz Afrike hodočastiti u Rim, na grobove apostolskih prvaka. Tamo je od rimskih pretorijanaca nukan da posveti žrtvu imperatoru. Vladao je u to vrijeme Numerijan, a Maurus nije osim jedinom Bogu, želio predstavljati žrtve, te je zbog svoje upornosti mučen i ubijen odsijecanjem glave. Njegova je rodbina došla po njega i nastojala da ga brodom vrati u rodni kraj, no otkriveni su od pretorijanaca koji su bogato ukrašeni kameni sarkofag u koji je bilo smješteno Maurovo tijelo, okružili snopljem i zapalili vatru, koja je trebala sve uništiti i povući relikvije na morsko dno. Kristovom intervencijom, međutim, požar se ugasio, a sačuvano tijelo Svetog Maura u lijepom sarkofagu doplovilo je, po nekim pasijama u Istru, po drugima u Luku spasa ( Parentium ), a po čitavom nizu identičnih u Gallipoli, Fondi, Lovello i Fleury-sur-Loire".

Za razliku od svih njih, u Istri i Poreču postoje dokazi da je doista u kasnoj antici postojao i živio Maurus, koji je bio biskup, podnio mučeništvo, zakopan je na groblju izvan gradskih zidina".

Od nalaza natpisa sa sarkofaga Svetog Maura u oltaru svetišta Eufrazijeve bazilike 1847. godine postaje sasvim jasno da se radi o lokalnom mučeniku, no postavlja se pitanje autentičnosti, odnosno vrsti povezanosti sa Svetim Maurom Afričkim. U to vrijeme , sam naziv Maurus, čest je među nadimcima koji označavaju porijeklo, zapisuje Baldini. Postoji tako mogućnost da se značenje Mavrova imena kao crn, vran, moro, vezuje za Afriku. U Istri tradicionalno postoji čitav niz naselja u kojima obitavaju Morlaci, što dolazi od Mauro Vlasi, a ti nešto tamnoputiji ljudi često su osnivali sela od kojih se većina ne nazivaju Vranići, Afrići i slično.

Postoji međutim čitava serija podataka po kojima se Sveti Mauro sa sigurnošću može smatrati domaćim svecem po životu, mučeništvu, te kultu i relikvijama koje od prvih vremena imaju svoje mjesto u Poreču. Posljednji je dokaz prisustva Svetog Maura takozvani Maurov oratorij, danas vidljiv kao niz arheoloških ostataka od kojih je najzanimljiviji podni mozaik prve javne bazilike koju se nastoji datirati od sredine 4. do kraja stoljeća. Ona je sagrađena nad rimskom kućom u koju se ulazilo kroz jedan od karda, antičkih porečkih ulica. Ta je rimska kuća u najudaljenijim odajama od ulaza imala spominjanu kućnu crkvu, gdje su u raniji mozaik tijekom sredine 3. stoljeća, ugrađene – izvedene dvije ribe, od kojih se do danas sačuvala jedna.

No, vratimo se natpisu otkrivenom u oltaru Eufrazijane. Na početku treba reći, zapisuje Baldini, da se radi o tekstu sa Maurova groba nad kojim se nalazio oltar prve, druge i treće bazilike. Cubile označava četvrtasti prostor u kojem se u obliku sarkofaga ili većoj cjelini nalazilo snježnobijelo tijelo Svetog Maura. Dva se puta u natpisu biskupa Svetog Maura spominje riječ confessor , što znači svjedok ( ispovjednik ).

U gotovo dvadesetak staroslavenskih, odnosno glagoljskohrvatskih izdanja prepričava se, mučeništvo Svetog Maura. Uglavnom potječu iz 14. i 15. stoljeća, a jedna od najopsežnijih ( Žitja sv.Maura mučenika porečkog ) čuva se u Berčićevoj zbirci u Sankt Petersburgu.

Odabrao: R.V.A.