Geopolitika je vječna, sve ostalo su magla, galama i dim, začini za izluđivanje – u najnovijoj varijanti, globalnim biznisom i globalnim medijima – ionako smušene javnosti. Ta se dogma pokazala vjerodostojnom i u najnovijoj polemici između Rima i Zagreba na najvišoj političkoj razini, između dvojice predsjednika tih republika, Giorgia Napolitana i Stjepana Mesića.

Ponašajući se kao zadnji amater ili kao sirovi imperator, talijanski je predsjednik Napolitano – ne zaboravimo – izjavio: »Dramu julijsko-dalmatinskoga naroda prouzročile su slavenska krvoločna mržnja i bijes te slavenske aneksionističke težnje, koje su prevagnule osobito u mirovnom ugovoru iz 1947. i koje su poprimile zloslutne obrise etničkog čišćenja«. Na to mu je promptno odgovorio hrvatski predsjednik Mesić: »Te izjave, u kojima je nemoguće previdjeti natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma, svakako je vrlo teško uklopiti u deklariranu želju za unapređivanjem bilateralnih odnosa dviju zemalja.«

Na to je, da cijela ta epizoda poprimi krajnje žalostan izraz, skočila i Europska unija, s čijeg je briselskog Olimpa, preko neke činovnice, Hrvatskoj poručeno da je kriva jer se nakon Napolitanove litanije i serije teških uvreda nije pokrila ušima i skrušeno molila za oprost.

Kad su slični verbalni i ratni pokliči sa zapadne odašiljani na istočnu stranu Jadrana kroz povijest, tada su i Teuta, i Domagoj, i Tito skakali na zadnje noge. U međuvremenu su i Rimljani, i Venecija, i Mussolinijeva Italija osvajali svoje parcele i udjele uzduž istočnojadranske rive, oslanjajući se na aktualni odnos snaga, geopolitičke i demografske slabosti hrvatske strane, pa i na interesna savezništva s vrhovima Katoličke crkve, ili – sve do sloma fašističkog režima u Italiji – na svog vjernog pijuna Antu Pavelića (kojeg Napolitano nije uvrstio među slavenske krvoloke).

Uostalom, iako krhke, pravne i sudske ustanove na istočnom Jadranu kroz povijest i danas su sugestivan svjedok, koji zbunjene ili medijski smušene još mogu uputiti na činjenicu da su, unazad više od tisuću godina, pretežan dio tog razdoblja većinski vlasnici najkvalitetnijih komada istočnog, hrvatskog Jadrana, bili s Apeninskog poluotoka i iz Katoličke crkve. Jedino razdoblje u kojem su cjelokupan istočnojadranski prostor u Hrvatskoj i svi njegovi prirodni i gospodarski potencijali pripadali hrvatskim građanima, bio je od 1945. do 1998., sve dok se nije zahuktala privatizacija »na hrvatski način«.

Da bi osvajali istočni Jadran, i Rimljani, i Venecija, i Mussolini koristili su oružanu, okupacijsku silu, no danas istovrsne komade imovine i gospodarskih potencijala talijanske tvrtke i vlasnici preuzimaju na temelju »obostrano korisne i uspješne međunarodne suradnje dviju zemalja«, a »u sklopu tranzicije i hrvatskoga priključivanja Europskoj uniji« te na temelju »hrvatskih zakona, Vladinih odluka i urednih transakcijskih ugovora«. Kad negdje zapne, javi se neki Napolitano, pa neki Barroso i slični, i onda im se s hrvatske strane izlazi ususret, kako bi Hrvatska što prije zakoračila u EU i NATO.

Zašto je Italiji (i svim imperijalnim politikama koje nasljeđuje), od Cezara do Napolitana, strateški i ekonomski važan istočni Jadran? U vremenu kad nije bilo zračnog prometa, ni autocesta, morske su prometnice određivale visoku kvalitetu gospodarskog značenja zemalja uz obale, pogotovo u slučaju zatvorenih, užih mora, kakav je Jadran. Apeninski je poluotok oduvijek imao peh da je siromašan sirovinama i svim vrstama prirodnih izvora, pa je i drvo, i kamen, i maslinovo ulje, i morsku sol, i ribu tražio s istočne strane Jadrana, a usput i robove, i kmetove, i jeftinije vojnike, i drugorazrednu radnu snagu. S tehnološkim i urbanističkim usponom jadranskih gradova od Poreča do Dubrovnika, rasli su i njihovi logistički potencijali, na koje su se oslanjali Mleci, ali i Crkva (osobito za križarskih, pljačkaških najezdi).

Čak je i »veliki Hrvat« Ante Pavelić, nakon prodora njemačkih tenkova u Zagreb, došao na vlast iz talijanskih terorističkih vježbališta (a ne na temelju demokratskih višestranačkih izbora), da bi imovinski potvrdio totalnu prevlast Mussolinijeve Italije nad najkvalitetnijim gospodarskim izvorima Istre, većine otoka i većeg dijela Dalmacije. Ali, antifašist Napolitano, kao ni zagrebački Kaptol, nikad nisu tog »velikog Hrvata« nazvali »krvolokom«, nego mu neki još služe mise ili friziraju životopis.

Hrvatska i Italija su kao prve susjede gospodarski snažno upućene jedna na drugu. Italija je prostorno i po broju stanovnika, a osobito veličinom BDP-a, višestruko veća i razvijenija od Hrvatske, ali je zato gotovo svaki metar četvorni u Hrvatskoj gospodarski višestruko vredniji nego isti metar u Italiji: zbog očuvanije prirode, zbog neusporedivo ljepše istočnojadranske obale, zbog slabije naseljenosti, zbog odlične mreže autocesta i povezanosti sa središnjom Europom, zbog obilja pitke vode, zbog mreže destinacija bez kojih trećina Talijana ne bi imala kamo na ljetni odmor, zbog ribljeg fonda (koji talijanske koćarice tamane nemilice i besplatno), zbog više od sedam milijardi eura nacionalne štednje, koja je u posjedu ovdašnjih banaka što su u većinskom posjedu većinski talijanskih banaka, zbog potonuća većine hrvatske trgovačke i turističke flote, zbog mogućeg preuzimanja ili neutralizacije hrvatske brodogradnje (još je među vodećima u Europi), pa naposljetku i zbog teško ponovljive šanse da Italija elegantno i legalno (bez pomisli na oružane bitke) preuzme većinu najkvalitetnijih potencijala na istočnom Jadranu preko ugovora o privatizaciji, izravnim investicijama ili kupovanjem tisuća i tisuća nekretnina. Ako što gdje zapne, talijanska vlast lako može dodatno uvjetovati ili potpuno zakočiti hrvatski pristup Uniji.

U tom je kontekstu, onda, za današnje talijanske interese korisno da nekadašnji antifašist Napolitano, držeći se vječnoga geopolitičkog imperativa, okrivi Hrvatsku zato što se prije više od 60 godina oslobodila talijanskih fašista, a ne da traži pojedinačne krivce za pojedinačne zločine, ili, ne daj bože, povijesnu istinu.

Iz toga bi se moglo zaključiti da će Hrvatska ući u Europsku uniju tek kad Italija i Njemačka, na temelju džentlmenskog sporazuma, u potpunosti ovladaju većinom gospodarskog potencijala u Hrvatskoj, što se može zamisliti samo u slučaju totalno i punomasno korumpirane hrvatske vlasti. No, ni Mesić, ni Sanader, kao ni Račan ili Čačić – to nisu.

Šuvar, talijanske mirovine i ZERP

Što je Italija Hrvatskoj, a što Hrvatska Italiji