piše: Elio Velan, Glas Istre

Moram brzo pisati jer ću inače sve zaboraviti. To mi se događa sve češće: čujem dobar vic ili priču, trljam zadovoljno ruke spremajući se to objaviti, prođe koji dan, i onda pred ekranom kompjutora s tugom shvatim da sam sve zaboravio. Čovjek ne može sve pamtiti jer se svijet vrtoglavo mijenja i svako toliko moraš obavezno stati da bi provjerio jesu li svi dijelovi tijela na svom mjestu…
Veli filozof da nije problem u tome što se svijet mijenja, već u tome što je teško u svemu tome pronaći smisao: promjene su brze i najčešće potpuno nevezane i zato zaborav postaje sve izraženiji način komunikacije sa svijetom. Dakle, u prosjeku sam zaboravljiv onoliko koliko to traži normalna pamet odnosno mozak, da bi mogao normalno preživjeti anarhiju vrtoglavih promjena.
Uzmimo za primjer granice: dok si rekao britva nestala je granica između Italije i Slovenije, a istom brzinom podignuta je žešća granica između Hrvatske i Slovenije. Slovenija je za tren postala država koja je sposobna predsjedavati mašinerijom poput Europske unije, a Hrvatska je s druge strane shvatila da ne može upravljati niti samom sobom (mislim na ZERP i veprove Kirina i Markača). Čudno, iako su proizašle iz iste loze jugo-zajednice jedna je izgleda naprednija, a druga nazadnija, no vele mi da se to događa i u najboljim obiteljima.
Brzo, brzo Slovenci su postali Europejci, a mi smo pak izgurani na Balkan, odnosno dobili smo kupone za ulaz i izlaz iz Europe koji me ozbiljno podsjećaju na stare vize iz poslijeratne Jugoslavije. Ali, tu smo da bismo zaboravili i eto, na tisuće Istrana otišlo je na »smučanje« negdje u Austriju, Italiju i Sloveniju, da bi dostojno potrošili ono što su tijekom turističke sezone zaradili. Tko se sad sjeća starog depozita za izlaz u svijet ili pak zabrane uvoza kave te gužvi na šalterima tršćanske pošte koje su stvarali Jugoslaveni koji su poštom slali u domovinu po kilogram kave da bi nešto zaradili. Tih je godina Žminjac Primo Rovis otkrio je svojom trgovinom Cremcaffe´ debelu, sočnu, dugu i nepredvidljivu žilu zlata u obliku kolona kupaca iz svih krajeva Jugoslavije.
Uzgred, zaboravio sam vezu (postoji li uopće) između socijalističkog zajma za Učku i kapitalističkih naplatnih kućica na zapadnom kraku Istarskog ipsilona. Povijesno su Istrani određeni na plaćanje računa, najčešće tuđih.
Slovenija se sad našla s Italijom u zajednici država s gotovo istim pravilima, istom valutom, istim granicama i istim interesima za zaštitu velikog i zajedničkog prostora blagostanja i sigurnosti (od čega i koga?).
U biti, oni su se vratili na izvorima nacionalnog (teškog) suživota s Talijanima, kao prije 150 godina kad su sukobi Latina i Slavena počeli u okrilju austrougarske zajednice. Dok je prijašnja zajednica bila zajednica sazrijevanja sukoba, ova nova trebala bi biti zajednica prevladavanja sukoba i konačnog pomirenja? Tako vele, no ne znam je li baš tako. Naime, čini mi se kao da se povijest vrti u krug, više nego nekom logikom »za gore«.
Kad je čovjek prvi put stupio na Mjesec ljudi su stvarno vjerovali da je počela neka nova era. Mi dječaci tih smo godina šetali ljeti rovinjskom rivom i zadivljeni promatrali automobile Talijana i Nijemaca: »alfa romeo«, »fiat, »BMW«, »mercedes«… i na glas razmišljali: »Kad odrastemo putovat ćemo helihopterom«. Dakle, sve za gore, sve za gore, no otad je prošlo oko 40 godina i nitko više sad ne vjeruje da je budućnost tamo negdje iznad oblaka.
Pitam se često: zašto bi Europska unija trebala biti dokaz da je budućnost moguća, u smislu boljeg svijeta, koju utopiju sadrži u sebi taj pojam i zbilja koja počinje već na drugoj strani Dragonje? Istina, mi smo jednom sanjali o Europi, o demokraciji, o novom svijetu, o Dioru, Chanelu i Geoxu usred Zagreba, ali prošlo je nešto godina…
Tršćani i dalje žive kao da se ništa nije dogodilo, kao da u Škofijama i dalje vrebaju Titovi policajci i carinici.
I dalje vele: »Idem nešto kupiti u Jugo« (vado in Jugo a far la spesa), misleći pritom na sve ono što se nalazi preko granice.
Prekjučer sam slušao zanimljiv razgovor u jednom tršćanskom kafiću. Dvojica uz kavu i novine razgovaraju o cijenama, životu, poskupljenjima. Jedan drugome dobaci: »Popodne sa ženom idem u Jugo po spežu jer tamo sve manje košta, a usput ću natankati auto dizelom. Jesi li vidio, sve je tamo jeftinije, usput, jesi primijetio koje automobile voze, sve same limuzine, nevjerojatno…«.
Drugi tip se nasluša jadikovanja, odjednom se digne, otvori vrata kafića i prije nego što ode kratko ga ušutka: »Mona, ma no te ga kapi´ ke deso siemo noi la Jugo!« (budalo, zar nisi shvatio da smo mi sad postali novi Jugovići)
Da ne zaboravim: u srijedu su dva talijanska naoružana razbojnika opljačkala benzinsku postaju tik do granice u Škofijama. Istukli su mladog zaposlenika, zaključali ga u WC i odnijeli nekoliko tisuća eura. Dok je oko postaje vrvjelo od policajaca i carinika to se nije moglo dogoditi. Sada se sve promijenilo, u blizini nema nikoga, tek automobili koji jure prema Trstu, i tako se dogodila pljačka usred bijela dana. Nevjerojatno, talijanski lopovi opljačkali objekt na prostoru bivše Juge: »El mondo ze con le bale per aria!«.