Nitko ne može biti ravnodušan na sve ove situacije zatvaranja firmi u državi. Svaki dan vijest o jednom novom štrajku ili kolapsu proizvodnje. Srećom, postoji senzibilitet vladajućih struktura te u određenim situacijama uspijevaju osigurati radnička prava ionako obespravljenim radnicima. Svi u toj situaciji okrivljujemo državu, vlast, vladu. Premda je država kriva u onim situacijama gdje je država većinski vlasnik firme, ipak odgovornost ponekad ne leži na strani države niti u tim situacijama.
Naime, imao sam priliku gledati jedan odličan dokumentarac (kojega ovom prilikom neću reklamirati) o nastanku firmi. I to firmi kao pravnih osoba, jer firme i jesu pravne osobe. I tu leži paradoks, što nešto što ne postoji nazivamo "osobom". To je naime, izmišljotina kapitalizma, u kojoj se nečemu apstraktnom, kao što je odluka grupe ljudi da krene proizvoditi čepove za boce, daje osobnost i gotovo "život". Na taj su način tvrtke, kao "žive osobe" mogle postati vlasnici nekretnina, tužiti druge stranke na sudovima, i u konačnici, nitko ih nije smio napadati, kao što se ne smije napadati niti "prave ljude, prave osobe".
Jedna je nelogičnost u tome, što ta nova "osoba", može odlučivati tko joj je bolji prijatelj, te se na taj način lako odriče određenog broja radnika za koje smatra da se više sa njima neće družiti. Još je jedan paradoks u tome, što takve odluke ne donosi ta "osoba", već grupa ljudi koja ju je osnovala, zbog svojih interesa.
Dobro, sve je ok dok se toj "pravnoj osobi" ne zamjerite, odnosno dok ta "pravna osoba" ne procjeni da ju je netko napao i ugrozio joj život. Zato ta "pravna osoba" može pokretati sve kao i svaka prava osoba da se zaštiti, napadati, vrijeđati, omalovažavati….Zato je dobro ne zamjerati se velikim, jakim i snažnim pravnim osobama, baš kao što nije pametno napadati snažne, mišićave, nabildane "prave ljude". Čak i ako ste u pravu, nije se dobro svađati sa tim jakim "pravnim osobama".
Sve je u interesu da "pravna osoba" živi jedan kvalitetan, ugodan život, kao što to i svi mi želimo, koji spadamo u "obične osobe".
Još je veći paradoks taj što se često događa da "pravnu osobu" ipak netko smije ubiti, uništiti, poniziti. I da za to često ne odgovara. A to su ljudi koji su tu "pravnu osobu" osnovali ili su s njom upravljali. Kada ju ubiju, kada joj onemuguće da kvalitetno žive, tada su donijeli odluku koja je u tom trenutku bila najbolja za tu "pravnu osobu". I to se često prihvaća kao zdravo za gotovo. I tu priča staje. Ipak su oni toj "pravnoj osobi" udahnuli život, odgajali ju, tepali joj, čuvali ju dok je bila mala. Zato imaju pravo odlučivati kada više ne mora živjeti.
Ma nemojte? A što bi se dogodilo kada bi svi mi imali pravo ubiti bilo koga koga smatramo bliskim, npr. brata, prijatelja i da za to ne bi odgovarali jer smo procijenili da je ta odluka najbolja za njih?
Svi smo užasnuti pričama o teškim ubojstvima. Svi se čudimo u kakvom to svijetu živimo kada netko nekome oduzme život, pogotovo u našoj Županiji. I pitamo se kakve su to osobe koje odluče drugoj oduzeti život, i priželjkujemo joj kaznu. U konačnici, kada netko ubije nekoga, iza ubijenoga ostaju prijatelji, rodbina, obitelj kojoj će nedostajati.
E, tako bi isto sustav trebao funkcionirati i kada netko ubije "pravnu osobu".
Ako se već dopušta da se prema "pravnoj osobi" ponašamo kao prema živom biću, zašto onda pravosudna tijela ne kazne adekvatno one koji su prouzročili smrt te "pravne osobe"? Jer iza ubijene "pravne osobe" ostaju radnici, vjerovnici i svi ostali kojima će ubijena "pravna osoba" nedostajati.
Razmislimo malo, prema "pravnim osobama", ponašamo se kao da su žive, a kada ih netko ubije, i to onaj tko bi se najviše trebao brinuti za njen život, tako olako preko toga prelazimo.

zzlevak