Siječanjski dan, rano poslijepodne – đir po starom gradu je za suze ronit. Čak su se i mačke prorijedile, niti jednog poznatog lica, tek jedan prolaznik i mama s dvoje djece u igri na relaciji Marafor – obližnje dječje igralište. To je porečka konstanta i kao da su se svi na to naviknuli.
Ili gotovo svi. Neki i dalje povremeno provjeravaju je li se što promijenilo i ne mogu se
načuditi čamotinji koja zjapi iz drevnih ulica. Nabrajamo po sjećanju koja su vrata u starom gradu otvorena – jedna vinoteka, jedan butižin, prodavaonica pozamanterijom, jedna brijačnica i prodavaonica novina te na koncu knjižnica. Čim za leđima ostavite Peterokutnu kulu, usmjereni prema Decumanusu, počinje drugačiji svijet. Teško je povjerovati da je to isto ono mjesto od prošlog ljeta. Konstatirali su to mnogi, pa i općeprihvaćena slika zdravlja, u kojoj su građani mahom govorili o nedostacima zimskih programa u gradu. Treba smisliti neku promjenu – slažu se svi, čak i političari. Ali, tko treba smisliti, nije jasno. Koje je to tijelo, od kojih ljudi složeno, koje bi trebalo i bilo sposobno domisliti kako probuditi život u gradu zimi, čime animirati i zabaviti građane? I kojim to novcem platiti?
Bi li trebalo razmišljanje postaviti drugačije, pa pitati što ljude ljeti privlači u stari grad?
Za turiste znamo – dolaze prošetati najprometnijom ulicom, pojesti sladoled, kupiti neki suvenir, razglednicu, pogledati muzej, Eufrazijanu… Porečani ne idu u grad po istom poslu, tek djelomično – na koncerte i koju predstavu te u knjižnicu. Da bi grad bio živahan i zimi trebali bi njegovi poslovni prostori biti otvoreni. Ali, vlasnici će reći da im se to ne isplati, nema turista koji su redoviti šetači i potencijalni kupci. Lanci i lokoti zatvaraju staklena vrata suvenirnica. Turista nema jer se zimi u gradu nema što ponuditi gostu. A nije da se ne bi moglo. Infrastruktura (po)stoji – u gradu od dvadesetak tisuća stanovnika dvije su kazališne dvorane (jednom upravlja Učilište, druga je vlasništvo Zajednice Talijana), mala koncertna dvorana Osnovne glazbene škole, velika i jedinstvena koncertna dvorana – Eufrazijeva bazilika, velika i skupa sportska dvorana Žatika, niz teniskih i drugih sportskih terena, atletska staza…
I sportski tereni su prazni, premda Hrvatski olimpijski odbor godišnje iz Poreča inkasira
za članstvo u Olimpijskoj obitelji milijun kuna. A hrvatski olimpijci nikako da se sprijatelje s porečkim sportskim terenima. Uz malo kreativnosti i maštovitosti možda bismo konačno
stari grad prestali tretirati kao misno ruho ili narodnu nošnju – koja se odijeva jednom godišnje, a poslije čami u ormaru. Dok je ne pojedu moljci.

S. MATEJČIĆ, Glas Istre