Iako je prije mjesec dana bila potpuno neizvjesna situacija vezano za mogući booking, sada se već sa sigurnošću može reći da će ovogodišnja turistička sezona biti znatno bolja od očekivanog i znatno bolja u odnosu na 2020. Međutim, desit će ove sezone, da će mnogi hoteli diljem Jadrana ostati zatvoreni. I to ne zbog toga što neće biti turista, nego zato što neće imati tko raditi.

I upravo na tu činjenicu upozoravali smo još prošlog proljeća, kada se iz epidemioloških razloga desio lock down i kada su mnogi hotelijeri najavljivali masovne otkaze ukoliko ne bude bilo pomoći Vlade RH.  Govorili smo da će korona proći, a da će se oni koji ne budu bili pažljivi prema radnicima imati velikih problema u trenucima kada se bude ponovno uspostavio normalan rad. Govorili smo da radnici ne smiju ispaštati zbog pandemije; radnici nisu krivi što im je onemogućen rad i ne smiju snositi posljedice.

Činjenica je, barem kada su u pitanju velike turističke kompanije, da poslodavci nisu otkazivali ugovore o radu radnika; činjenica je da su, za vrijeme kada nisu radili, radnici dobivali naknadu plaće koje su kod mnogih poslodavaca svedene na minimalnu plaću, a u Istri i većim kompanijama na Kvarneru na određeni postotak 60-80% plaće radnika, ali ne manje od potpora Vlade RH i činjenica je da za cijelo vrijeme  trajanja pandemija Vlada RH odobravala potpore za očuvanje radnih mjesta

I s pravom se pitamo: tko je onda kriv što odmah na početku sezone, odnosno ponovnog  intenzivnijeg rada već nema dovoljno kadrova?

Odgovornost snose i vlasnici kompanija, i poslodavci, ali i Vlada RH.

Više od godine dana radnici su u neizvjesnosti: do kada će raditi, kakva primanja će ostvarivati. Od početka travnja do konca svibnja ove godine, znači u 14 mjeseci ove godine,  rijetki su radnici u turizmu koji su dobili više od 6 punih plaća. Rijetki su sezonski radnici koji su uopće imali priliku da u to vrijeme rade više od 3 do 4 mjeseca. Naravno da u takvim uvjetima nesigurnosti, u uvjetima kada su kreditne obveze dolazile na naplatu, u uvjetima kada je trebalo neovisno o pandemiji živjeti, odnosno preživjeti, u uvjetima kada su stalni radnici dobivali za vrijeme kada nisu radili 60% plaće ili pak minimalnu plaću, kada mnogi sezonski radnici nisu ostvarili nakon rada u prethodnoj kratkoj sezoni niti pravo na naknadu za nezaposlene sa biroa, a mnogi sezonski radnici nisu imali prilike niti zaposliti se, iluzorno je bilo očekivati da će ti radnici čekati da ih turističke kompanije pozovu.

I oni su napravili ono što su morali. Mnogi stalni radnici, ali prije svega stručni i obrazovani radnici, koji si nisu mogli dozvoliti da žive od 60% plaće, dali su otkaz. Otišli su raditi u inozemstvo ili u drugu djelatnost. Mnogi dugogodišnji sezonski radnici nisu više mogli čekati poziv za rad, bili su prisiljeni da posao potraže u nekim drugim djelatnostima (trgovini, industriji …).

S druge strane, neizvjesnost u poslovanju nije davala dovoljno prostora poslodavcima da dugoročno planiraju. Neizvjesno je bilo kada će se smanjiti broj zaraženih u HR; neizvjesno je bilo kakva će biti epidemiološka situacija u zemljama iz kojih dolaze naši turisti; neizvjesno je bilo kako će ići procjepljivanje; neizvjesno je bilo do kada će dobivati potpore države za očuvanje radnih mjesta. Većina poslodavaca zbog te neizvjesnosti nije zapošljavala ni stalne sezonce niti sezonce koji su godinama radili sezonske poslove niti je pokušala tražiti nova tržišta radnika.

Sada ih je sezona iznenadila!?

Ima i pozitivnih primjera. Ima poslodavaca koji su počeli zapošljavati sezonske radnike veoma rano, gotovo pa uobičajeno, koji su sa sindikatima , unatoč neizvjesnosti, ugovorili i jednokratne nagrade ili dodatke na plaću za rad tijekom intenzivnih mjeseci u sezoni, koji su nastojali u najvećoj mogućoj mjeri osigurati posao i punu plaću maksimalnom broju radnika. Takvi poslodavci danas problem nedostatka radnika muči u manjem opsegu.

Radnici su opravdano očekivali, posebno od velikih turističkih kompanija, da nakon desetak godina izuzetno dobrog poslovanja, kada su se obarali rezultati svake godine, kako u fizičkom pogledu, tako i financijskom, kompanije imaju unutarnjih rezervi da isplaćuju normalne plaće i ostala ugovorena materijalna prava radnika. To se nije desilo. Rijetki su poslodavci koji su tijekom cijele ove pandemije radnicima isplaćivali punu plaću. I taj odnos prema radnicima sada ih košta. Moramo biti iskreni da i onda kada je poslovanje bilo izuzetno dobro, kada su se ostvarivali stotine milijuna kuna dobiti, radnicima nisu isplaćivane plaće kakve su se mogle isplaćivati. Vlasnici su postali nezasitni. Dobit je trebala biti sve veća i veća, a, ako nije bilo drugačije moguće, onda je to trebalo biti na račun smanjenja troškova rada. I zato je prosječna plaća u ovoj djelatnosti je u normalnim situacijama bila gotovo 20%-tak posto ispod prosjeka RH, a sada je gotovo 30% niža od prosjeka RH. Vlasnici su trebali poručiti upravama da radnike treba zadržati, da ih treba čuvati i da radnici trebaju dobiti plaću, na uštrb dividendi u narednih nekoliko godina.  Možda bi tada situacija bila drugačija.

Potpore koje se isplaćuju putem HZ za zapošljavanje doprinijele su očuvanju radnih mjesta i ne bi bilo korektno kad bi pokušali umanjiti značaj tih potpora. Nažalost, Vlada je Odluku o nastavku tih potpora donašala iz  mjeseca u mjesec i to početkom mjeseca za tekući mjesec. Nije bilo dugoročne strategije koja će jamčiti poslodavcima da dok god prihodi ne dosegnu npr. 50%  prihoda iz 2019. godine će dobivati potpore. Da se znalo kakve će biti potpore, da se znalo do kada će biti potpore te uvjeti pod kojima će se ostvarivati potpore, možda bi i poslodavci drugačije reagirali i pravovremeno si osigurali dovoljan broj kadrova za sezonu.

Svi su zakazali, a sada ispaštaju radnici koji nerijetko rade i iznad 15 sati dnevno, uz istu ili manju plaću, odnosno primanja koja su imali prije dvije godine, a istovremeno inflacija raste!

Zbog vatrogasnih mjera koji su donosili i poslodavci i Vlada RH, umjesto dugoročnih planova kojim bi se sačuvala ne samo radna mjesta već i iskusan i kvalitetan kadar, danas imamo paničnu situaciju gdje se radnici traže na sve strane od Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Albanije, do Indije, Filipina, Ukrajine, čak do Nepala. U pravilu radnika bez iskustava, bez traženih kvalifikacija i kvalitete za koje je potrebna radna dozvola, a zbog čega se situacija dodatno komplicira jer administracija traje dugo. Naravno da radnici iz EU ne dolaze u Hrvatskoj jer su plaće ispod onoga što imaju u tim zemljama.  I stoga sam uvjerena da ćemo se ubuduće morati suočiti s dodatnim pitanjem: kako održati kvalitetu?

U Sindikatu Istre, Kvarnera i Dalmacije smatramo da pod hitno treba održati zajednički sastanak predstavnika svih sudionika, sindikata, poslodavaca, ministarstva turizma i ministarstva rada, odnosno predstavnika Vlade RH radi donašanja dugoročnih i konkretnih mjera. Jer nakon sezone koja možda može i trajati uobičajeno do konca rujna, do iduće sezone slijedi predugi period, a stalni radnici neće moći kumulirati dovoljan broj sati za preraspodjelu do iduće sezone niti će sezonski radnici osigurati dovoljan neprekidni staž radi broj  ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na naknadu za nezaposlene. Ako zajednički ne donesemo prave mjere, iduća sezona biti će još gora u pogledu nedostatka radne snage.

 

Predsjednica
Marina Cvitić, v.r.