U povodu njegova odlaska, u subotu, 13. lipnja s početkom u 18.00 sati, u geodetskoj kupoli Zvjezdarnice Višnjan na Tičanu održat će se komemoracija na kojoj će se obitelj, prijatelji, kolege i sumještani zajednički prisjetiti njegova bogatog životnog puta i neizbrisivog traga koji je ostavio.

 

 

Ivan je rođen 23. travnja 1944. godine u Gornjem Hrašćanu u Međimurju, u poljoprivrednoj obitelji od oca Petra i majke Katarine. Imao je i starijeg brata Stjepana. Nakon osnovne škole u rodnom kraju, u Motovunu (gdje je dvije godine živio) te gimnazije u Čakovcu, upisuje Pedagošku akademiju u Čakovcu (smjer razredna nastava – matematika). Bio je član Fotokluba Čakovec gdje je razvio svoju ljubav prema fotografiji, a kako bi kupio svoj prvi fotoaparat, kao mladić je preko praznika radio teške fizičke poslove i davao instrukcije iz matematike. Tijekom studija je honorarno pomagao i u čitaonici Pedagoške akademije.

 

Nakon vjenčanja sa suprugom Ljubicom 1965. godine, s kojom je proveo čak 61 godinu u sretnom braku, dolazi u Istru, u Višnjan gdje se zaposlio u OŠ Jože Šurana Višnjan. Iako mu je profesionalni početak nakratko prekinuo odlazak na odsluženje vojnoga roka 1967. godine, Ivo se nakon povratka nastavlja usavršavati. Uz redovan rad i stalna putovanja, izvanredno završava studij tjelesne kulture u Čakovcu, a potom isto nadograđuje na fakultetu u Ljubljani, stekavši zvanje profesora tjelesne kulture, kao i diplome učitelja prve pomoći i plivanja.

 

 

U OŠ Jože Šurana u Višnjanu proveo je nevjerojatne 43 godine rada, od čega posljednjih 15 godina na funkciji ravnatelja. Njegov mandat ostat će upamćen po iznimnim infrastrukturnim uspjesima – pod njegovim su vodstvom izgrađene dvije nove područne škole sa sportskim dvoranama u Kašteliru i Vižinadi.

 

Kao ravnatelj, nikada nije isticao vlastite zasluge, već je uvijek ponosno govorio o uspjesima svojih učitelja, učenika i roditelja. Pod njegovim vodstvom škola je postala prepoznatljiva po vrhunskim rezultatima na svim razinama – od županijskih do državnih natjecanja iz astronomije, geografije, biologije, tehničke kulture, jezika i Lidrana. Generacije učenika i učitelja pamtit će i nezaboravna edukativna putovanja diljem Hrvatske i Europe (Italija, Švicarska, Austrija, Češka, Slovačka, Slovenija, Lihtenštajn, Monako, Vatikan i San Marino) koja je godinama neumorno organizirao.

 

 

Svestranost profesora Ive bila je fascinantna. Od malih nogu bio je strastveni sportaš; igrao je rukomet i nogomet u rodnom Međimurju, a dolaskom u Istru igrao je nogomet za NK Višnjan i rukomet za MRK 28. April Kaštelir-Labinci, postigavši uz to i sjajne rezultate u atletici. U školi je vodio sportske sekcije, organizirao natjecanja, vodio djecu na zimovanja u Gorski kotar i Sloveniju te aktivno poticao rad Stolnoteniskog kluba Višnjan.

 

No, njegova energija tu nije stala. Vodio je tečajeve prve pomoći, ritmičku grupu te školsku folklornu skupinu s kojom je, poučavajući ih tradicionalnim plesovima Istre i cijele Hrvatske, nastupio i na festivalu MIK održanom u Višnjanu. Zanimljivo je da je i sam odmalena pokazivao interes za ples, pa je u srednjoškolskim danima plesao balet.

 

Tijekom života obnašao je brojne istaknute društvene funkcije – bio je predsjednik Nogometnog kluba Višnjan, Stolnoteniskog kluba Višnjan te predsjednik Upravnog vijeća Znanstveno edukacijskog centra Višnjan. Također je dao svoj doprinos u Štabu civilne zaštite u Poreču te bio aktivan u radnim akcijama udruge “Volim Višnjan”. O njegovoj dubokoj humanosti najbolje govori podatak da je bio dobrovoljni darivatelj krvi koji je dragocjenu tekućinu darovao čak 85 puta. Za svoj nesebičan rad primio je brojna priznanja, od lokalne razine pa sve do državnog vrha.

 

 

Još od fotokluba u Čakovcu i dana kada je bio stalni dopisnik i fotokritičar lista „Međimurje“, Ivan je disao s fotografijom. Dolaskom u Višnjan, na tavanu obiteljske kuće uredio je vlastiti fotografski laboratorij. Njegov objektiv zabilježio je tisuće trenutaka – školske događaje, izlete, obiteljska druženja i razvoj samog mjesta. Upravo je on autor prvih crno-bijelih razglednica Višnjana koje su se nekada prodavale u mjesnoj trgovini.

 

Oni koji su ga poznavali privatno znali su da za Ivu nema nerješivog tehničkog problema. Bio je spretan s rukama, te je sam dozidao gornji kat obiteljske kuće, izvodio je stolarske, keramičke i građevinske radove, obrađivao kamen, popravljao električne kvarove, a jednako je dobro znao šivati i kuhati. Uživao je u poljoprivredi, uređenju svojih vrtova i voćnjaka, berbama grožđa s prijateljima te je bio izvrstan poznavatelj i strastveni sakupljač gljiva.

 

Iznad svega, Ivan je bio uzoran suprug, otac kćeri Gordane i Vlatke te ponosni djed unučadi Katarine, Mihaele i Karla.

Iako je teška bolest prerano ugasila njegov životni put, Ivan ostaje u trajnom sjećanju cijele zajednice kao skroman, tih i plemenit čovjek koji je cijeli svoj vijek posvetio obrazovanju, mladima i napretku svoga kraja.

 

Komemoracija na Tičanu, 13. lipnja u 18.00 sati, bit će prilika da mu svi koji su ga voljeli i poštovali upute posljednje, zasluženo hvala