NEWS

S Laurom Miloš, profesionalnom odbojkašicom, o psihologiji u sportu, motivaciji, izazovima i snazi volje

17.02.2021. 08:57; Učitavanja: 642; Početna / Sport i rekreacija / S Laurom Miloš, profesionalnom odbojkašicom, o psihologiji u sportu, motivaciji, izazovima i snazi volje
laura-miloš

[piše: Lana Biželj, ljepotaizdravlje.hr]
Jeste li ikad razmišljali kako je sportašima dok sjedite u okrilju svog doma i postajete najiskusniji sportski komentator i trener?  Kako se oni “dižu” kad imaju privatne probleme ili loš dan, na najvažniju utakmicu sezone? Kako uspijevaju odvojiti dijelove života koji im direktno utječu na psihu koja je toliko važna u sportu? Kako se nose s razočarenjima i pritiskom publike, javnosti kada ne ispune njihova očekivanja?

Od glave kreće baš sve u životu, a nije ništa drugačije ni u sportu. I što prije to doista shvatimo, lakše ćemo se nositi sa svim nedaćama koje doživljavamo. Potrebna je nevjerojatna samokontrola i snaga volje da se mentalno posložite kako bi doista mogli dati sve od sebe. I ne uspije svaki put, a tada, dobar mentor, psiholog i posloženost u glavi je sve što vam može pomoći. Upravo glava, iskustvo i edukacija ono je što pomaže 26-godišnjoj Porečanki Lauri Miloš na njezinom putu profesionalne odbojkašice koji trenutačno gradi kao vanjska napadačica prvoligaškog francuskog kluba Saint-Raphael Var VolleyBall. Odbojka joj je otvorila put za upoznavanje sebe i učinila je danas – najboljom verzijom sebe. Osobom zarazne energije koju možete pročitati u svakom njenom pokretu, gestikulaciji i odnosu prema samoj sebi. Osobom koja unatoč količini smijeha, žara za životom i igrom, te elana koji neprestano daje drugima, nekad ni sama ne uspijeva napuniti sebe kada joj to najviše treba.

Njezin profesionalni put počeo je prije osam godina kad je Laura prihvatila poziv odlaska na studij u Sjedinjene Američke Države, gdje je spojila sport i studij psihologije. Uz veliku podršku svoje obitelji, Laura je selidbu na drugi kontinent, gdje je bila prepuštena sama sebi, shvatila vrlo ozbiljno kada je u pitanju rad na sebi – ono što svakom sportašu, najviše treba. U SAD-u, zaljubila se u psihologiju i nastavila graditi svoju veliku ljubav, a danas i profesionalnu karijeru u odbojci – spoj dvije grane koje svakako imaju najveći beneficij jedna od druge. Prolazila je kroz suze, ljutnju, sreću, ljubav, puno ju je puta sport zabolio, ali uvijek je bila sto posto prisutna svojim duhom, da bi danas živjela san profesionalnog sportaša. Kako psihologija i sport idu zajedno, što je najveća promjena u posljednjih godinu dana profesionalnog bavljenja sportom, s kakvim se strahovima i izazovima borila, koliko joj trener pomaže “posložiti glavu” pod pritiskom i kako se posložiti u trenutku najvećih psiholoških borbi za vrijeme utakmice, otkrila nam je Laura u nastavku.

Prošla je godina bila puno drukčija nego što smo inače navikli, pogotovo za vas koji se profesionalno bavite sportom. Koliko si dugo bila bez treninga, utakmica i kako je to utjecalo na tebe fizički i psihički? S kakvim mislima si se borila? Je li te bilo strah?

Istina, prošla godina nas je sve potresla. Za sportaše nije bilo nimalo jednostavno. Profesionalni sport zahtjeva puno rada svaki dan na treninzima koji se ne može u potpunosti zamijeniti bilo kakvim vježbama. Sezona nam je završila tri mjeseca prije očekivanog, što znači da sam bez treninga i utakmica bila punih pet mjeseci. U doba karantene zamjenjivala sam to održavanjem tonusa vježbama kod kuće, a dva mjeseca prije početka nove sezone sam radila s privatnim trenerom Gordanom Praskalom koji me svake godine odlično priprema za početak novih sezona. Bilo je teško krenuti, nedostajalo je kisika, ali sam se strpljivo vraćala. Rad s njim čini me jako samopouzdanom. Nadala sam se da bez obzira na dobar osjećaj fizičke spreme neće doći do težih ozljeda i srećom, nije. Prolazilo mi je često kroz glavu da bi nova sezona mogla biti prekinuta zbog iste situacije što bi onda bila velika katastrofa za profesionalni sport, ponajviše sa zdravstvene strane. Naravno da se razvila jedna vrsta straha jer je to ipak naš život, naša rutina, veselje, a na kraju i egzistencija. Posao koji se ne može raditi od kuće, a i dalje biti plaćen. Posao uz kojeg se ne može napredovati samo vježbanjem kod kuće, već konstantno ponavljati i prakticirati. Postavljala sam si puno pitanja što se tiče budućnosti i razmišljala o drugim planovima kako bih se bila spremna osigurati. Svašta se vrtjelo po glavi, ali sam se nadala da mi planovi B neće još trebati. Na kraju, sport je posao za koji sam najviše talentirana, za koji imam želju, koji radim najbolje i nisam ga bila spremna napustiti na duže vrijeme, niti fizički, niti psihički.

Koliku ulogu igraju prazne tribine na utakmici sada po novim propisima zbog COVID-19? Nedostaju li vam navijači za dodatni boost i motivaciju?

Sigurno je da prazne tribine igraju ulogu, one su uvijek naš joker kad nam je to najviše potrebno. Nedostaju nam i nije isto bez njih, ali smatram da je sve to stvar navike. Svaki početak bez onoga na što smo naviknuti je pomalo čudan. S vremenom mislim da zaboravljamo na to i nastavljamo istom borbom kao da su s nama. Na kraju dana, svima nam je isto i moramo to prihvatiti. Je li to razlog ponekih poraza, možda je, možda nije. Teško je to sada procijeniti, ali da nedostaje glas podrške i vjetar u leda kad je najteže, naježeno tijelo kad ti zaplješću i podržavaju – to sigurno. (Pročitajte: Magistra psihologice otkriva nam kako biti sretan čak i u ovoj godini?)

Koliko ti je psihologija koju si završila pomogla u sportu?

Sâm studij djelomično, no mislim da je meni potreban jedan jako dobar sportski psiholog koji je još uvijek rijetkost u klubovima. Razumijem kad izađem iz dvorane, ali kad sam u dvorani, razum nestane. Moram priznati da se često borim sa svojom glavom. U odbojci sam perfekcionist i često ako ishod nije onakav kakvog sam zamislila, znam se okriviti za poraz. Dosta situacija svalim na svoja leđa i težim da se ne ponove. Da, to može biti dobra karakteristika jer težim da budem bolja, ali često prenatrpanost mislima i svaljenje krivice bude negativna i dovodi me do “crnih rupa” iz kojih se sporo izvlačim. Isto tako, često me zna mučiti pitanje kako svi nemamo onu istu grintu dok igramo, kako se netko ne bori onako snažno i glasno, kako je netko tako nonšalantan bez obzira na poraz ili pobjedu. Puno situacija uspoređujem sa sobom i svojim doživljavanjem odbojke. Znam da je ovo krivo. Znam da svi izražavamo emocije na drukčiji način. Treba razumjeti svakoga, a ja dajem jako malo šansi kad je u pitanju odbojka, sport u globalu. Mogu razumjeti, ali mi je u tom trenutku, na terenu, to neprihvatljivo. Smatram da je u životu, a sada pričajući kod sportske psihologije, jedna od najbitnijih stavki i na čemu pokušavam raditi svakoga dana – stopostotna prisutnost u trenutku kad se dotaknem terena i lopte. Ta prisutnost gdje razumijem, prihvaćam i ne osvrćem se na rad drugih. Prisutnost u kojoj kontroliram emocije i dajem najbolje od sebe u trenutku.

Također, ono čime se najviše koristim za pripremanje utakmice ili treninga je vizualizacija koja mi pomaže u pamćenju i planiranju strategije, a motivacije da budem najbolja mi sigurno ne nedostaje. Tu nema osobe koja će me motivirati jače od sebe same jer ja jednostavno želim stalno biti najbolja.

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE NA LJEPOTA & ZDRVLJE

Print Friendly, PDF & Email