Nakon obilježenog Praznika rada u fokus javnosti došlo je istraživanje Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Katedre za psihologiju rada. Rezultati pokazuju kako je petina državljana Republike Hrvatske u trenutku provođenja istraživanja bila u potrazi za novim poslom, dok je četvrtina ispitanih osoba planirala u godinu dana pronaći drugi posao.
U posljednje tri godine, gotovo je polovina radnika dala otkaz, a gotovo svaki drugi građanin Hrvatske danas je nezadovoljan poslom i planira dati otkaz kroz godinu dana.  Trend je to dinamike tržišta kakav do sada nije zabilježen.

Međutim, gotovo da i nema tekstova koji dokazuju suprotno i govore o osobama koje su, unatoč izazovima na poslu, zadovoljne svojim poslom, napreduju i imaju brojne beneficije te ne pomišljaju promijeniti posao i otići iz Hrvatske, u ovom slučaju iz Poreča.

Naša sugrađanka, Katarina Jeremić u potrazi za poslom doselila se iz Slavonije u Poreč. Radeći kao sezonski radnik, bila je u potrazi za stalnim zaposlenjem i pronašla ga je upravo u Poreču na benzinskoj postaji Petrola, Poreč obilaznica gdje radi i danas.
Prvo je bila prodavačica na ovom vrlo frekventnom mjestu, nakon brojnih napredovanja, stigla je do mjesta poslovođe prije tri mjeseca na PM Poreč – obilaznica sjever. 

Kroz sedam godina rada, svjedočila je brojnim situacijama, upoznala različite profile ljudi, ali se i susrela sa situacijama i nevoljama sugrađana i posjetitelja o kojima puno može ispričati, kao i o svom poslu i zadovoljstvu njime, budući da ne razmišlja o promjeni posla.

Ovo je tek mali dio onoga što Katarina može ispričati – od iskustva preseljenja iz Slavonije u Istru, prihvaćanja sugrađana, jezičnih barijera pa sve do najčešćih pogrešaka koji ljudi rade na benzinskim postajama i zašto ovaj posao ne pripada „muškom svjietu“, budući da je cijeli tim PM Poreč čine upravo žene. 

Kako se Slavonka snašla u Poreču

Osluškujući i tako prateći dinamične promjene na tržištu rada, ne možemo se ne zapitati – postoje li stanovnici naše države koji ujutro ne odlaze s grčem u želucu na radno mjesto? Ispunjava li posao barem nekolicinu njih entuzijazmom i vraćaju li se svojim domovima i obiteljima sretni i zadovoljni? A s druge pak strane, postoje li oni poslodavci koji prepoznaju vještine i kvalitete svojih marljivih radnika i za to ih zasluženo nagrađuju?

Donosimo priču jedne Slavonke koja je u potrazi za stalnim zaposlenjem postala našom sugrađankom i pronašla svoje mjesto u području kojeg i danas mnogi smatraju ‘muškim poslom’. Njen profesionalni put neobično je zanimljiv, obilježen brojnim anegdotama, ali i pozitivnom energijom te privikavanjem na šarm i ljepote našeg tisućljetnog grada.

Potraga za poslom danas 33-godišnju Katarinu Jeremić dovela je u Istru prije gotovo cijelo desetljeće gdje je prvotno radila kao sezonski radnik. Vrijeme je odmicalo i već je pomišljala na povratak u rodnu Slavoniju ako ne pronađe stalno zaposlenje. Igrom slučaja ili prstom sudbine, ako želite, našla se u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

„Živjeti s jednom, suprugovom plaćom i prije devet je godina bilo poprilično izazovno. Tragala sam za poslom na neodređeno i u obližnjem porečkom kafiću upitala konobaricu zna li za neku tvrtku u kojoj traže radnike. Ona me usmjerila na benzinsku postaju Poreč Obilaznica sjever. Pomalo uplašeno, uputila sam se na odredište i tadašnju poslovođu upitala traže li zaista radnike i mogu li podnijeti prijavu. Rekla je da baš danas obavlja razgovore za posao te da slobodno ostanem. Razgovor je ugodno protekao, iako je u ono vrijeme posao na benzinskoj postaji bilo teško dobiti stoga nisam polagala prevelike nade u pozitivan ishod. Međutim, nakon nekoliko dana dobila sam povratnu informaciju kako sam dobila posao i  tada sam samo razmišljala – pa ja ću imati posao kroz cijelu godinu“, sa smiješkom se prisjeća Katarina.

Od sezonke do poslovođe u godinu dana

Kako je po prirodi znatiželjna osoba naučena na rad, zapitkivala je ono što nije znala, usvajala nova znanja i kada nije bilo kupaca, posvećivala se punjenju polica, ali i poslovima koji tada nisu bili u njenom opisu radnog mjesta. Vrlo ubrzo, nakon samo godinu dana rada provedenog na postaji danas jedne od najvećih hrvatskih tvrtki, Katarinino zalaganje, želju za radom, pozitivnu energiju i lijepo ponašanje prema kupcima, prepoznala je njena tadašnja šefica Danijela Šević i ponudila joj posao poslovođe benzinske postaje. Objeručke je Katarina, ali s dozom nepovjerenja u vlastite sposobnosti, prihvatila novu poziciju.

„Bilo je tu i uspona i padova,stresova,ali lijepih dana..Svaku sam tešku situaciju izgurala uz pomoć Zvonka, kolege s BP Rovinj koji je bio na raspolaganju za svako moje pitanje ili nedoumicu. A bilo ih je tada, kao i na početku mojega rada, jako puno. Prva prepreka je bila – istarski dijalekt. Kupac dolazi i traži ‘bombolu’, drugi daje ‘kvarnar’, a kolege me traže da donesem ‘škovaceru’. Prvo sam trebala naučiti dijalekt, a potom sve ostalo“, kroz smijeh nam priča Katarina prisjećajući se svojih početaka, a kako je vrijeme odmicalo i s novom pozicijom poslovođe počela je slagati ekipu kolega s kojom je iznimno zadovoljna. Jer, kaže, svaki je posao lakše odraditi u dobrom timu. Njega su tada činile Monika i Ivana kojima je Katarina bila vjetar u leđa i koje su zahvaljujući njenom ohrabrenju napredovale na pozicije poslovođe. Inače, ova je benzinska po mnogočemu zanimljiva, a ono što posebice iznenadi kupce je činjenica da je većinom – ženski tim.

Rad na benzinskoj postaji nije muški posao

„I danas je nekako ljudima uvriježeno mišljenje kako je na benzinskoj postaji „mjesto muškarcima“ pa imamo kupce kojima je iznenađenje vidjeti sve žene u jednoj smjeni, ali osobno smatram da je ta podjela na muško – ženske poslove gotovo zanemariva. Nema toga što mi ne možemo napraviti“, energično nastavlja Katarina.

A to podrazumijeva i provjeru tlaka i pumpanje guma na automobilima kupaca, provjeru ulja, zvanje vučne službe ili pomoć oko snalaženja u gradu mnogobrojnim turistima i prolaznicima. Naime, za vrijeme ljetne sezone ova je benzinska postaja iznimno prometno i frekventno odredište brojnih stranaca kojima Katarina stoji na usluzi – često ih uputi na njihovu lokaciju, nerijetko im crta i kružne tokove kako bi lakše shvatili put i uživa u komunikaciji s kupcima. Kaže, oni joj uljepšavaju dan, a mnogi od njih kroz sedam godina rada na benzinskoj postaji postali su rado viđeni poznanici, a neki od njih i bliski prijatelji. Zanimljivih situacija je, priča nam Katarina, pregršt.

„Najviše sam ljudi tijekom svog boravka u Poreču upoznala upravo zahvaljujući Petrolu. Dobrih i neiskvarenih osoba koji su mi postali prijatelji i s kojima imam osjećaj da sam – kod kuće. Svaki je dan dinamičan, nerijetko ispunjen smijehom, pozitivnom energijom, ali i nezgodnim situacijama kupaca koje s vremenom postaju zanimljive anegdote. Dogodi se tako da često kupci kažu krivo mjesto točenja jer ne zapamte broj, nerijetko natoče krivo gorivo, zapričaju se s kolegom ili poznanikom pa ne shvate da gorivo curi na sve strane, ponekad i zaborave koji je njihov automobil, a ponekad i broj automehaničara moramo imati pri ruci. Nažalost, zateknemo se i u nekim lošim situacijama i trenucima. Sjećam se kako nam je jednom na vrata ušao muškarac potpuno blijedog lica s pitanjem može li sjesti. Pozlilo mu je, a ja sam odmah znala što učiniti“, nastavlja Katarina.

Rad na benzinskoj postaji posao je u kojemu nerijetko osoba treba biti i psihijatar, prijatelj, kolega, ali i mentor i učitelj na kojemu je velika odgovornost budući da Katarina vodi tim od desetero ljudi. Njene obveze podrazumijevaju pregled izvještaja i dokumenata,narudžbenice, inventure, riešavanje sitnih i usputnih poteškoća, kao i slaganje robe na police te pomoć kolegama na blagajni. Ništa joj nije problem, jer kaže, ima odličan tim, rade u ugodnoj atmosferi znajući da se svaki njihov trud budno prati i prigodno nagrađuje – od napredovanja do brojnih beneficija.

Ključ uspjeha – sretan i zadovoljan radnik

„Slobodni vikend mi puno znači – provodim vrijeme s dragim ljudima, svojim suprugom, uživam u hobijima poput kickboxinga i vježbanja, a s toplim vremenom rado šetam uz predivno more i divnu porečku prirodu. Ma i vrijeme na poslu mi brzo proleti uz odlične kolege. Zadovoljna sam svim svojim aspektima života – imam stabilan i lijep posao, redovitu plaću, brojne benefite i nagrade i mjesto za napredovanje. Uz to, imam i posložen privatan život, s roditeljima u Slavoniji se često čujem i zaista nemam razloga za žaljenje“, zaključuje ova vesela 33-godišnjakinja.

Trud i rad, kaže nam Katarina zaista se isplate. Treba biti timski igrač, imati volju za učenjem, ali s druge strane treba stajati i poslodavac koji će znati i htjeti prepoznati kvalitete svoga zaposlenika. Jer ne kaže se uzaludno da je ključ uspjeha – sretan i zadovoljan radnik.

Katarina je pronašla Poreč, a Poreč je prihvatio nju. I ne namjerava svoju sreću tražiti dalje u inozemstvu. S poslom samo sedam kilometara udaljenim od mjesta stanovanja, dobrim uvjetima rada, komunikacijom s kupcima koja ju posebice ispunjava i kolegama koji su s vremenom postali prijatelji, jedan je od primjera da u Hrvatskoj itekako postoje osobe koje vole svoj posao i čija se predanost, organiziranost i motiviranost, zauzvrat itekako cijeni.

 

napisala: Ivana Živković