No, i bez Jakovčićevog barbikiranja, porečki gradski kalendar zaslužuje biti istaknut. Izrezan u obliku gradskog grba (ćo, koliko samo košta namještanje noža za to delo), s motivima od kojih barem polovica ne bi našla mjesto ni u amaterskoj info-rubrici Glasa Istre, može ući u antologiju kalendarskog šunda.

I kad bi već čovjek pomislio da su Porečani teški kičeri, s druge strane zaskoči ga bijeljenje cijelog interijera gradskog kazališta u crno ili pak postavljanje velike apstraktne skulpture na središnjem gradskom trgu. Tamo gdje bi trebalo očekivati i malo oku običnoga građanina ugodnog kiča – od ocrtavanja bogatih štukatura u kazalištu do fontane koja prska a ne glumi lokvicu, nema ni "k". Hoj ti to kapiti.

Ipak, i u tom novokomponiranom kičersko-umjetničkom "ludilu" ima sistema. U Poreču je u oba smjera, a oba su dakako obilno plaćena javnim novcem, zajedničko – prenemaganje.