POREČ – Za nekoliko dana, koliko u Zemljišnoknjižnom odjelu porečkog Općinskog suda procjenjuju da će trajati uknjižba, Hrvatski fond za privatizaciju postat će najveći pojedinačni vlasnik urbaniziranog, dakle građevinskog zemljišta na području grada Poreča, i to velikim dijelom u sadašnjim ili perspektivnim, u planovima naznačenim turističkim područjima u priobalju! Po našem grubom pregledu, riječ je o ukupnoj površini od oko 370 hektara, od kojih se više od polovice nalazi na turistički iznimno atraktivnim lokacijama kao što su područja Ulike, Saladinke, Črvara, Plave i Zelene lagune. Usporedbe radi, dva porečka ugostiteljsko-turistička giganta – Plava laguna i Riviera holding – imaju u temeljnom kapitalu ukupno procijenjeno 160 hektara (zajedno!). Doduše, imaju i oko 370 hektara zemljišta na koje su se naknadno nezakonito knjižili, a koje još čeka vlasničkopravnu sudbinu tzv. turističkog zemljišta. Većinu površina Agrolaguna koristi za proizvodnju Prije nekoliko dana Anka Zaharija-Pelivan, općinska državna odvjetnica u Rovinju, koja u građansko-upravnom dijelu »pokriva« i Poreštinu, podnijela je uknjižbeni prijedlog za četiristotinjak parcela u tzv. društvenom vlasništvu na kojima je upisano »pravo korištenja« u korist bivšeg porečkog poljoprivrednog društvenog poduzeća Agrolaguna, odnosno njegovih ondašnjih proizvodnih organizacija (OOUR-a). Na nekoliko parcela pravo korištenja je imala ugostiteljska tvrtka Laguna Poreč, koja je kao i Agrolaguna tada bila u sastavu SOUR-a Plava laguna.

Većinu tih površina i sadašnje dioničko društvo Agrolaguna koristi za proizvodnju – uglavnom je riječ o velikim plantažama maslina oko Červar-Porta, Sv. Ane, Stancije Črvar, Kolombere, Saladinke i oko kampa Ulika, zatim novim maslinicima »iznad« Velog Maja i oko »Meduze«, vinogradima oko novog podruma, pa njivama i zapuštenim nasadima lješnjaka oko Grbinovice i Žatike, maslinicima i okolnom poljoprivrednom zemljištu između Plave Lagune, Stancije Gržina i Molindrijo i Zelene Lagune, kao i ledinama i maslinicima između International cluba i prometnice Poreč – Vrsar. To su ogromni kompleksi zemljišta koje je u naravi poljoprivredno, ali formalno je – građevinsko! Naime, sve su te zone urbanizirane davno donesenim prostornoplanskim dokumentima bivše Općine Poreč. S obzirom na to da je istodobno riječ o zemljištu koje nije ušlo u temeljni kapital Agrolagune d.d. prilikom pretvorbe ranijega društvenog poduzeća 1992. godine, ono po članku 47. Zakona o privatizaciji treba biti podržavljeno, tj. pripada Hrvatskom fondu za privatizaciju.

Grad nema uporišta za uknjižbu na sporne parcele

Fond je prije nešto manje od mjesec dana donio rješenje kojim je zatražio uknjižbu na spomenute parcele. Istim je rješenjem, koje potpisuje predsjednik HFP-a Grga Ivezić, odbio prijedloge Agrolagune da se pozamašnim dijelom tih nekretnina poveća njen temeljni kapital. O tom smo Agrolaguninom pokušaju dobivanja velikog bogatstva na mala vrata u nekoliko navrata pisali, a u sadašnjem se rješenju Fonda konstatira da ta tvrtka nikad nije podnijela relevantne dokumente koji bi argumentirali njenu tvrdnju da bi se ta dokapitalizacija provela radi zaokruživanja tehnološke cjeline.

HFP naglašava da je riječ o građevinskom zemljištu koje se samo koristi u poljoprivredne svrhe, pa se njegovim neuvrštavanjem u temeljni kapital poljoprivredne tvrtke zapravo ne krnji gospodarska, odnosno tehnološka funkcionalnost za obavljanje djelatnosti. U rješenju Fonda podsjeća se i na neuspješne pokušaje Grada Poreča da se uknjiži na dio tih parcela, pa i u svojevrsnoj sudskoj nagodbi s Agrolagunom (po sistemu »ja priznam tebi – ti meni, a zemljište je od trećeg!«) te na pravomoćna sudska rješenja kojima su ti pokušaji zaustavljeni. Najkraće, jer i o tome smo iscrpno pisali: Grad Poreč nije bio nositelj prava korištenja toga zemljišta (bila je Agrolaguna), pa nema uporišta za uknjižbu na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je općinama i gradovima bio dao mogućnost uknjižbe na građevinska zemljišta koja su u zemljišnim knjigama bila upisana na ranije društveno-političke zajednice.

Vlasnička prednost lokalnoj samoupravi

Takav ishod – naravno, uz realnu pretpostavku da prijedlog za uknjižbu Fonda neće biti odbijen – i ranije smo prognozirali pišući o raznim »apetitima« za tim ogromnim i izuzetno atraktivnim građevinskim područjem. Uporište smo imali i u odlukama Županijskog suda u Puli, koji je prvi u Hrvatskoj imao volje, pa i petlje, uhvatiti se ukoštac s neriješenim zemljišnim repovima pretvorbe i privatizacije. Doduše, hrvatska država ni do danas nije donijela zakonsko rješenje tzv. turističkog zemljišta, onoga koje u urbaniziranim zonama nije ušlo u temeljni kapital turističkih tvrtki koje ga koriste. Ono bi također trebalo pripasti državi, prema prijedlogu zakona o turističkom zemljištu, djelomično i lokalnoj samoupravi. Gradovima i općinama pripalo bi na područjima koja su hotelska i apartmanska naselja, dok bi zemljište u kampovima bilo podržavljeno. Po tom su kriteriju Agrolagunini poljoprivredni kompleksi u urbaniziranoj zoni Poreča po građevinskoj, infrastrukturnoj neopremljenosti bliži kampovima, koji su im ponegdje i u neposrednom susjedstvu, nego turističkim naseljima, pa je i »logično« da pripadnu državi. S druge strane, bilo bi poštenije da lokalna samouprava, koja je u prošlom političkom i vlasničkom sustavu bila planski kreator te urbanizacije, pa i ulagač u dio šire infrastrukture, sada ima vlasničku prednost u odnosu na državu. Nažalost, dosadašnja praksa i države, i općina, i gradova u Istri (da se ne širimo po Hrvatskoj) u raspolaganju tim potencijalno, a i stvarno vrlo vrijednim nekretninama pokazala je primjere njegove neprihvatljive rasprodaje po podcijenjenim vrijednostima. Tako bi lošim gospodarima pravo raspolaganja trebalo zakonski ograničiti međusobnim uvjetovanjem suglasnosti svih razina vlasti – lokalne, regionalne i državne, ali i zabranom prodaje. Uostalom, većinu tih nekretnina »društvo« je steklo ranijim konfiskacijama i nacionalizacijama, pa bi se ograničavanjem njihove prodaje i zadržavanjem u »društvenom« (državnom ili lokalnom) vlasništvu poštivao smisao njihove svojedobne »deprivatizacije«.

U takvom bi okviru trebalo tretirati i ovaj zemljišni kolač na Poreštini koji sada sebi pripisuje Hrvatski fond za privatizaciju. Riječ je o bogatstvu koje se doslovce mjeri u stotinama milijuna eura i na raspolaganje njime i državne institucije i svekolika javnost moraju biti izuzetno osjetljivi. Naravno, vlasnička uknjižba Fonda, ako bude uspješna, neće promijeniti sadašnji status tih površina. One će i dalje ostati, kao što to većim dijelom i jesu, Agrolaguni u koncesiji. Što će se jedno sutra na njima građevinski događati, također nije na Fondu, nego na lokalnoj samoupravi, koja donosi urbanističke planove. No nema sumnje da je određivanje vlasnika bitan korak koji je, uostalom, već davno trebalo napraviti.