Ovoga petka, 13. rujna 2024. predstava Kad-tad putuje u hrvatsku prijestolnicu te će u kazalištu Knap zaigrati svoje drugo, veliko gostovanje. Predstava Kad-tad nastala je u produkciji Pučkog otvorenog učilišta Poreč i u autorstvu Davida Belasa, ujedno i redatelja predstave, te Suzane Rupenović i Darija Filipovića, koji uz Barbaru Munjas tumače likove ove komične melodrame. Premijera u kazalištu Poreč dogodila se u ožujku 2021. godine te je, nakon nekoliko porečkih izvedbi, na proljeće 2023. predstava doživjela i svoje prvo gostovanje, i to u Istarskom narodnom kazalištu u Puli.

 

Kad-tad predstava je koja kroz komediju preispituje pojam sinkroniciteta i neobjašnjivih podudarnosti kojima svjedočimo u životu. Priča o povezanosti i mogućem zaljubljivanju Helle Rupenske i Artura Kralja prati jedan tipičan dan u njihovim životima. Dan je to kada se njih dvoje sasvim slučajno upoznaju na tramvajskoj stanici čekajući sedmicu, posljednji tramvaj prije noćnih linija i početka novog dana. Hella je profesorica koja istražuje pojam zla kroz književnost te piše autobiografski roman koji nikada neće objaviti. Artur je uspješan glumac u krizi identiteta što se očitava kroz vrludanje među svim likovima koje je ikad odigrao u svojoj bogatoj karijeri. Treće lice je voditeljica radija Sinkro koja poput sveznajućeg pripovjedača čarobnog radija komentira događaje i daje impulse za daljnji razvoj priče. Sve se isprepliće u na prvi pogled neobaveznom razgovoru dvoje stranaca.

 

David Belas, voditelj i pokretač porečkog dramskog studija Čin, čin, nakon prve producirane predstave studija 2019. započeo je s individualnim radom s dvoje glumaca, Dariom Filipovićem i Suzanom Rupenović. Belas se prisjeća tih prvih izdvojenih susreta, koji su ujedno bili začetak uspješne i snažne buduće predstave: „Predstava je nastala je spregom/susretom jakih osobnosti koje su odlučile krenuti u nepoznatu avanturu usprkos okolnostima. Bio je to prosinac davne 2019. godine. Nakon redovitih proba razvila se žustra rasprava, krenula je ulicom na putu do omiljenog kafića, inače baze polaznika studija, Cornera. Rasprava, koja se vodila između Suzane i Darija, govorila je o pojmu istine, odnosno ima li je uopće, postoji li jedna istina ili je istina relativna. To su one rasprave u zoni, brze, lucidne, na potenciju. Ja nisam sudjelovao, već afirmirao – to je prva proba buduće predstave.“

 

 

David Belas nastavlja, opisujući početak 2020. godine: „Nakon Nove godine počeli smo se okupljati na radu oko novih materijala, iz te nove četiri probe nastala su dva koncepta koja su se ostvarila, materijalizirala i postala predstave (Crtež Davida Belasa i Kad-tad). Istovremeno smo radili i druge projekte, gostovanje prve predstave studija Ma šta? u Puli (kazalište Dr. Inat), pripreme za festival Zlatni Zub i slično. Dobar ritam i atmosferu naglo je prekinula panika zvana COVID. Nakon nekog vremena potrebnog da se saberemo, odlučili smo raditi dalje u komornim, dopuštenim uvjetima.“

 

U nastanku predstave Kad-tad nemjerljivo se ističe i uloga Vesne Stilinović, inače umirovljene akademske glumice, koja je mlade glumce na sebi svojstven način inicirala u procesu stvaranja, a redatelju Belasu bila čvrst oslonac i svjetlo na putu. Iako živi u Zagrebu te je u tijeku nastanka ove predstave postepeno i izgubila vid, Vesna Stilinović autore je pratila na svakom koraku, osjećala, sve vidjela i pomagala. Belas ističe: „Vesna je uvijek bila blizu. Osim uputa kako raditi, jednom nam je prilikom, na dislociranoj probi u Zagrebu, kod nje doma, svima dala poklone s vrlo preciznim porukama. Bila je to umjetnička inicijacija. Glumcima je poklonila knjige, koje su neizostavni rekviziti i zapravo okosnice razvoja likova predstave, te je unatoč sve slabijem vidu napisala posvete – Suzani uz Bjesove Dostojevskog: Piši, draga, možeš ti to, a Dariju u tragedijama Shakespearea: Glumac, je li ovo početak ili kraj? To je bila proba koja se pamti, ona koja je urezana.“

 

Važno je spomenuti i ulogu Barbare Munjas, glazbenice, članice dramskog studija Čin, čin i novopečene majke za vrijeme stvaranja predstave. Belas opisuje: „Ona je napravila glazbu za predstavu, a kasnije je osmislila i svoju ulogu radija Sinkro koji svira uživo i daje impulse za daljnji razvoj priče na predstavi.“

 

Uvidjevši poseban entuzijazam autora, ali i posebnost ideje predstave, Belas dalje nastavlja o svima koji su na različite načine sudjelovali u njezinom stvaranju, oblikovanju i poboljšavanju: „Kada smo ‘zakuhali predstavu’, po putu su nam se pridružili i pomogli nam i drugi izvanredni pojedinci, umjetnici, da dodaju ono što nedostaje, poput Ivana Arnolda, Eni Jekić, Valtera Černeke, Ivana Pisaka, Lovre Čepelaka, Zorana Budije, Dee Curić… Na taj način predstava nastala u Poreču u potpunosti autorska, na što smo posebno ponosni.“

 

 

Premijera predstave Kad-tad održala se u kazalištu Poreč 29. ožujka 2021. godine, te je, uz ukupno pet uzastopnih izvedbi doživjela veliki uspjeh i odobravanje publike. Belas se prisjeća: „Put je bio dug. Ali proces je svakako ubrzala činjenica da je glavna glumica i autorica predstave zatrudnjela, pa nam je to bio impuls da napokon brzo dovršimo započeto, filtriramo i komprimiramo sve teme, ideje i rasprave, podvučemo crtu i organiziramo premijeru.“

 

O važnosti ove predstave u kontekstu prostora te o nadolazećem gostovanju u Zagrebu navodi: „Na periferiji kazališnih dinamika Hrvatske neka nova skupina uzela je za sebe vrijeme i prostor, marljivo radila te korak po korak zaokružila svoje ambicije. Pucanj s periferije dolazi u Zagreb, što je u vrijeme ‘hipermarketa’ sve veća rijetkost. Zato s veseljem putujemo u Zagreb, radost igranja nam je na prvom mjestu, a sve ostalo nosimo sa sobom.“

 

U petak, 13. rujna 2024. s početkom u 20 sati u kazalištu Knap, u Centru kulture na Peščenici u Zagrebu gostuje porečka predstava Kad-tad. Belas navodi što žele poručiti: “Moguće je napraviti dobru predstavu na nekonvencionalan način, s podrškom grupe u kojoj je i nastala. Mi smo jako zadovoljni stvorenim te smo u konstantnoj potrazi za najboljom izvedbom. Predstava govori o ovom vremenu, kada neke sigurnosti nestaju, a vlada konfuzija, i vremenu u kojem postoji potreba pronaći novi zajednički nazivnik koji povezuje ljude. A taj su nazivnik čudni znakovi, podudarnosti. Nazivnik je biti budan i miran te prepoznati poveznice koje nas čine ljudima.“

 

Naslov predstave podcrtava misao da živimo u ciklusima podudarnosti, da nam se vraćaju stvari koje ne uspijemo dovršiti i zaključiti, vjerojatno u nekom drugačijem kontekstu i s nekim novim licem. Potraga za tajnim obrascima koji utječu na naše postupke jedna je od ideja koja ovu predstavu čini svima prepoznatljivom, ali i intrigantnom. Želja autora je da ozbiljnu priču ispričaju kroz smijeh i da nauče više o sebi samima, i da tu istu mogućnost ponude i publici.