Bilo je lijepo vidjeti u nedjelju navečer prepuno porečko kazalište. No, još ljepše program koji su sami – ne računajući nužnu tehničku i organizacijsku pomoć iskusnijih – složili mladi Porečani predvođeni USB-ovcima, udruženim u Urbanu subkulturnu bazu. Plesali su i pjevali, glumili i žonglirali, vodili i zabavljali sebe i publiku. Bilo je u svemu tome puno ljubavi, ne zato što je bilo Valentinovo niti zato što je predstava imala i novčanu svrhu (skupljale su se pare za plesački nastup u inozemstvu), nego zato što bez istinske ljubavi nema istinske kreacije, kao što je bila i ta predstava – i kao pojedinačni nastupi i kao cjelina.
Zato osim ponosnih roditelja u gledalištu, koji su uobičajeno činili glavninu publike, ponosni mogu biti i aktivisti porečkog Društva Naša djeca iz čijih radionica, koje su bile i temelj nedjeljnog programa, i drugih njegovih projekata kreativnog korištenja slobodnog vremena djece već godinama izrastaju društveno pozitivno orijentirani mladi ljudi. Poput rečenih USB-ovaca kojima entuzijazam (još) nije ubilo ni nerijetko pomanjkanje sluha u institucijama zajednice (prvenstveno u gradskoj upravi) za elementarne im uvjete rada. Prilog tome poznate su priče o derutnom prostoru u starom remontu, koji je privatno vlasništvo za razliku od susjedne gradske Školjke, iskopčanoj struji ili naprasno smanjenim dotacijama.
Ipak, ti mladi bez para u nedjelju su još jednom pokazali da nema tog novca koji će zamijeniti ljubav, pa makar to bila samo ljubav prema "običnom" druženju i stvaranju. Ono što raduje je da nisu usamljeni, pa makar to bili samo roditelji tih stotinjak klinaca i
omladinaca i šačica entuzijasta oko njih.

Goran PRODAN, Glas Istre