I dok je uoči tog prvog broja tadašnji šef županovog kabineta Oriano Otočan priznao da će taj list godišnje koštati županijski proračun dva milijuna kuna (!), za što će se možda posegnuti i u rebalans budžeta, Lorencin nije htio naknadno otkriti troškovnik mjesečnika, pozvavši se ni manje ni više nego na poslovnu tajnu jer je, eto, riječ o projektu koji financira IDA. Kao da je ova tvrtka privatna, a ne javna županijska agencija! Možda je on i doživljava privatnom, kao što je potpisani novinar doživljava mjestom za uhljebljenje mladih pulena vladajuće istarske partije.

Osim što su čelni IDS-ovi liberali na isteku sezone revno ustajali protiv jednog umjetnika te tragikomično opravdavali raskošne mobitele ugrađenom e-mail opcijom, posljednjih dana priuštili su si još jedan, naoko nebitan, slučaj tajnovitosti i netransparentnosti, demokratski posve neprimjeren javnom natječaju na kojemu se traži osoba za javnu i vrlo odgovornu funkciju, onu direktora Turističke zajednice Istarske županije. U posljednjih deset dana predsjednik županijskog TZ-a Veljko Ostojić dvaput novinarima našeg lista nije htio otkriti ime osobe koja je bila jedini protukandidat njegovom dugogodišnjem bliskom suradniku Branku Curiću, a kojemu će sutra vjerojatno i službeno biti blagoslovljene još četiri godine direktorskog mandata.

Prvo, ogromni budžeti kojima raspolažu turističke zajednice razlog su interesa javnosti za ovaj izbor, što podrazumijeva i predstavljanje svih kandidata. I drugo, to što taj nepoznati protukandidat, prema Ostojićevim riječima, nije zadovoljio uvjete natječaja i što nije priložio potpunu dokumentaciju, nije nimalo uvjerljiv razlog zatajivanja njegovog imena. Naime, kad nema imena, opravdano se rađaju sumnje, pa se tako može i posumnjati da je taj protukandidat tek dirigirani čovjek, koji se na natječaju pojavio radi fingiranja ozbiljnog nadmetanja, s već unaprijed osiguranim mjestom za Curića. U svakom slučaju, ovo nije bio baš dalekovidan potez Ostojića jer krijući ime protukandidata nepotrebno stvara prostor za sumnje u ispravnost Curićeva ponovnog izbora.

Još je lošiju, posve amatersku, rolu u ovom slučaju odigrao predsjednik Demokratskog saveza zelenih Josip Anton Rupnik. On bizarno osporava Curićev izbor tako što hvali tog skrivenog protukandidata, ističući njegovu bečku diplomu iz marketinga kao i znanje četiriju stranih jezika. No, pritom ni Rupnik nije htio otkriti ime tog anonimca. Za njega je i tako anoniman bolji od Curića. Više komično nego tragično.

A najzanimljivije je što i taj skriveni 31-godišnji protukandidat ne želi u javnost sa svojim imenom!? Kako bi tako »samozatajna« osoba uspješno obavljala ovu zahtjevnu i vrlo odgovornu društvenu funkciju, ostaje posve apsurdno pitanje u ovoj apsurdnoj priči.

Zoran ANGELESKI