Naime, prije početka gradnje i puštanja u rad, kao i prije značajne promjene u radu ili rekonstrukcije postrojenja namijenjenog obavljanju djelatnosti kojom se mogu prouzročiti emisije kojima se onečišćuje tlo, zrak i vode, tvrtke moraju, uz lokacijsku i građevinsku dozvolu, ishoditi i okolišnu koja vrijedi pet godina. Nakon isteka pet godina trebat će zatražiti njezino produljenje.

Okolišne dozvole moraju sadržavati uvjete zaštite tla, zraka, vode i ostalih dijelova okoliša kao i uvjete zaštite na radu, a izdaje ih Ministarstvo zaštite okoliša. Zahtjev za utvrđivanje objedinjenih uvjeta zaštite okoliša za postrojenje podnosi se istodobno sa zahtjevom za procjenu utjecaja zahvata na okoliš. Provjera jesu li ispunjeni objedinjeni uvjeti zaštite okoliša obavljat će se pri tehničkom pregledu postrojenja koje predstoji izdavanju uporabne dozvole.

 Zakon je stupio na snagu, no u proceduri donošenja nije prihvaćena ni jedna od primjedbi koje je Vladin Savjet za zaštitu okoliša uputio Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Istaknuo je to u svom dopisu akademik Velimir Pravdić, član Savjeta. »Zakon o zaštiti okoliša je korak natrag u hrvatskoj legislativi zaštite okoliša.

Osigurava prevlast administracije Ministarstva nad znanošću i strukom, uz zanemarivanje problema očuvanja hrvatskog okoliša«, piše akademik Pravdić, navodeći dalje da novi zakon ne prepoznaje razliku između onečišćivanja i zagađivanja. Zagađivanje ne postoji u tekstu Zakona, a nastaje kada se neka strana tvar ili energija nalaze u okolišu iznad maksimalno dopuštene koncentracije, odnosno kada uzrokuju štetu za okoliš i ljudsko zdravlje. Onečišćenje ne uzrokuje štetu za okoliš ili ljudsko zdravlje.

»Načelo Zakona "onečišćivač plaća" stoga ne postoji. Onečišćivač ne mora ništa platiti, plaća samo zagađivač, a zagađivač u Zakonu ne postoji«, piše Pravdić. »Tvorci Zakona«, navodi Pravdić, »ignorirali su u svijetu djelotvoran sustav poticaja i kazni, a zamijenili ga načelom naredi i kontroliraj. Pritom su zaboravili na jedinu dosad uspješnu provedbu stimulacije u prikupljanju plastičnog otpada«.

 Pravdić kaže da je Zakon dobro razrađen na »upotrebi batine« za one koji »onečišćuju«, ali, kako ukazuje iskustvo, slučajevi Ine i tvrtke Rockwool, ni zakonske norme niti praksa nisu u tome uspješni. Dosadašnji je savjet za zaštitu okoliša bio sastavljen od stručnjaka i znanstvenika, koji nisu činovnici Ministarstava, nego pretežno iz akademskih odnosno nevladinih organizacija.

U novom sastavu pretežno će biti predstavnici »…središnjih tijela državne uprave nadležnih za pojedinu sastavnicu okoliša odnosno opterećenje«. Vlada će, prema tome, savjetovati samu sebe. U udruzi Zelena akcija pozdravljaju donošenje novog zakona i s njim uvođenje strateške procjene utjecaja na okoliš, okolišne dozvole, koordiniran inspekcijski nadzor i pooštrenje kazni za onečišćivače.

»Pribojavamo se, međutim, da se Zakon neće provoditi kao što je bio slučaj i sa starim. Također smo sumnjičavi prema Zakonom predviđenog uključivanja javnosti u donošenje odluka jer dosadašnja praksa je pokazala kako se sudjelovanje javnosti izjednačuje s informiranjem«, kaže Tomislav Tomašević, predsjednik Zelene akcije.

Najznačajnijim smatra to što se novim zakonom udrugama za zaštitu okoliša daje pravo pokretanja sudskih postupaka protiv onečišćivača. Dosad su udruge morale dokazivati svoj pravni interes. Zakonu zamjera što zahvate vojske u okoliš izuzima od obveze procjene utjecaja na okoliš, piše Vjesnik.