1. Vrlo brzo širenje epidemije je temeljni problem
Temeljni problem ove pandemije je visoka zaraznost, s inicijalnim reprodukcijskim faktorom R0 oko 2,5 (prema većini procjena), s time da su i tu prisutne sezonalne oscilacije. R0 od 2,5 znači da u ‘nevinoj’ populaciji jedna osoba u prosjeku zarazi 2,5 druge. Serijski interval – prosječno vrijeme zaraze druge osobe – je oko 5 dana, slično kao i prosječno vrijeme razvijanje simptoma nakon zaraze (inkubacije). Zaraznost je značajno veća od gripe te zajedno s duljim vremenom inkubacije znači da se epidemija značajno brže širi, a epidemiološke mjere su manje efektivne. Zbog navedenog, čak i države za koje se smatralo da skoro savršeno kontroliraju epidemiju programima testiranja i praćenja, su naknadnom analizom protutijela ustanovile desetak puta više zaraženih u prvom valu nego su našli testiranjem.

2. Kontrola epidemije
Ključ kontrole epidemije je – evidentno – smanjiti reprodukcijski faktor Rt ispod 1 (Rt ili samo R označava reprodukcijski faktor u nekom trenutku, za razliku od inicijalnog) i stabilno ga održavati ispod ili oko 1. Glavni utjecaji na R su: udio populacije koja je osjetljiva na virus (koji se smanjuje povećanjem broja imuniziranih osoba, ili zbog prijašnje infekcije ili zbog cijepljenja), ključne epidemiološke mjere i ponašanje ljudi, a sve treba gledati u kontekstu koji pospješuje ili guši širenje, prvenstveno sezonalnost. Transmisija je značajno veća zimi zbog raznih faktora, kao što su intenzivniji boravak u zatvorenim prostorima, smanjena vlažnost zraka (koja narušava prvu liniju imunološke obrane – mukoznu barijeru, ubrzava prelazak kapljica u aerosol i povećava stabilnost virusnih čestica), smanjena razina općeg imunitete i tako dalje. Stoga ako R i padne ispod 1, može u novim uvjetima porasti iznad 1. Također, veća prisutnost novog, eventualno zaraznijeg soja može podići R.

3. Utjecaj kumulativne zaraženosti
Elementarna je činjenica da visok postotak ljudi koji su stekli imunost prebolijevanjem (prokuženost) značajno smanjuje R. Prema najjednostavnijem modelu, njih npr. 35% smanjuje R za 35% odnosno s inicijalnih 2,5 na 1,625, čak i kad ne bi bilo ikakvih epidemioloških mjera. U stvarnosti efekt je i značajno veći, budući da niti jedan virus ne može zaraziti baš sve (nekih 20-30% populacije je možda prirodno otporno iz raznih razloga). Napredniji i realističniji modeli uzimaju u obzir i nehomogeno širenje u kojem je prag kolektivnog imuniteta manji od onog koji se dobiva elementarnom formulom HIT = 1-1/R0. Procjenjujemo da je u Hrvatskoj 30% do 40% ljudi već bilo izloženo virusu SARS-CoV-2.
Svi (ozbiljni) epidemiološki modeli tretiraju postotak oporavljenih kao jednu od glavnih varijabli i to se odnosi na ‘R’ u S(E)IR modelima kao što su IHME-ov, Imperial College i tako dalje.

4. Utjecaj i odabir mjera
Epidemiološke mjere ograničavanja kontakata među ljudima jedan su od temeljnih elemenata ograničavanja brzine epidemije. Ključ u odabiru mjera je odabrati najbolji skup mjera kojim se može kontrolirati epidemija. Mjere trebaju biti srazmjerne i treba izbjegavati one koje su društveno najskuplje, primjerice zatvaranje škola (odnosno prelazak na online nastavu). Srazmjernost mjera je jako važna i za suradnju građanstva. Neproporcionalne i ishitrene mjere rezultiraju otporom i prema razumnim i efektivnim mjerama.

5. Utjecaj cijepljenja
Cijepljenjem ćemo, nadamo se, globalno dosegnuti kolektivni imunitet. Neke države će brže procijepiti populaciju, primjerice Izrael, neke sporije. U ovom trenutku procjenjujemo da će u prvih 100 dana 2021., do sredine travnja, u Hrvatskoj biti cijepljeno oko 800.000 ljudi, odnosno oko 20% populacije, što znači da će do 1.5. toliko ljudi biti imuno zbog cijepljenja. S obzirom na imune od zaraze, to znači da će do 1.5. oko 50% ljudi biti imuno (dio ljudi u osjetljivim skupinama koji su asimptomatski preboljeli ne znaju da su imuni i bit će cijepljeni među prvima pa će tu biti određenog preklapanja). S obzirom na manje širenje ljeti (manji R zbog sezonalnosti), smatramo da ćemo tada biti u vrlo sigurnoj epidemijskoj zoni.

6. Odluke bazirane na činjenicama
Iako je COVID-19 nova bolest, standardna epidemiološka načela su primjenjiva i na nju. Epidemiologija se u 100 godina od španjolske gripe jako razvila, i temeljna načela su višestruko potvrđena. Reakcija lockdownom i zaustavljanjem društvenog života je nova, alternativna i radikalna metoda u bolestima ovog tipa koja nikada prije nije bila provjerena u praksi. Donekle je razumljivo njeno prihvaćanje u uvjetima panike krajem zime 2020., međutim vrlo je malo znanstvenih dokaza efektivnosti te metode koja kao da je postala sama sebi svrha.

7. Uvođenje mjera i vrh epidemije u Hrvatskoj
U drugom valu je Hrvatska uglavnom uvodila srazmjerne, realistične mjere i ostala pri samom dnu strogosti mjera u EU-u, a prema oxfordskom indeksu strogosti mjera i na samom dnu. Ta situacija se nastavlja, te se za sada epidemija urušila usprkos relativno slabim mjerama u odnosu na ostatak EU-a.
Budući da mjere donesene 29.11. nedvojbeno nisu bile presudne za značajan pad zaraženih, a štetne su u više aspekata, te kako je epidemiološka situacija sve bolja, čak i više od naših predviđanja, zagovornici smo popuštanja mjera kao što je zatvaranje škola, ugostiteljskih djelatnosti, fitnessa i sporta.

8. Škole i dječji sport
Zatvaranje škola, odnosno prelazak na online nastavu, jedna je od najkontroverznijih mjera u pandemiji. Smatramo, a više istraživanja to potvrđuje, da je to jedna od društveno najskupljih mjera. Prema nekim modelima, zatvaranje edukacijskih ustanova može značajno pridonijeti smanjenju širenja epidemija, ali oni uglavnom promatraju sve edukacijske ustanove zajedno, pa tako i osnovne škole i fakultete. Nije sporno da će kroz smanjenu mobilnost zatvaranje škola u određenoj mjeri pridonijeti usporavanju epidemije, no prokuženost već između 10 i 15% ima veći efekt na usporavanje epidemije od zatvaranja škola, tako da u zemljama sa značajnom prokuženosti zatvaranje škola naprosto nema opravdanja. Zabranu dječjeg sporta smatramo s više aspekata neproporcionalnom mjerom, s ogromnom društvenom štetom, koju treba ukinuti odmah.

9. Primjeri na koje želimo upozoriti
Primjeri na koje želimo ukazati javnosti su:
– Slovenija, s jednima od najstrožih mjera u EU-u, koja je imala daleko nepovoljniji epidemiološki razvoj od Hrvatske
– Njemačka, koja je još 28. listopada uvela i strože mjere nego je Hrvatska ikad imala u drugom valu, međutim, epidemija joj je eskalirala iako je prije nekoliko tjedana uvela naročito čvrsti lockdown; napominjemo da je zatvorila ugostiteljske objekte prije skoro tri mjeseca
– UK, koji je dugo vremena uglavnom imao jako stroge mjere, i epidemija je eskalirala – u prvom dijelu prosinca je malo oslabio mjere, ali su one cijelo vrijeme ‘drugog vala’ bile strože nego u Hrvatskoj
– Irska, koja je dugo vremena imala iznimno stroge mjera, malo ih popustila u prosincu (na razinu strogosti višu od sadašnje razine strogosti u Hrvatskoj), i poslije jako postrožila, trenutno ima najveći dnevni broj slučajeva u EU-u
– U BiH, koja ima vrlo slabe mjere, a posebno ugostiteljski objekti su otvoreni, epidemija je gotovo stala
– Indija, druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu, ima vrlo malu smrtnost, i epidemija u njoj je opala nakon što su dosegli preko 40% zaraženosti populacije.

10. Buduće pandemije
SARS-CoV-2 je samo jedan od tisuća virusa koji napadaju čovjeka i uzrokuju razne bolesti. Pandemije su se događale i prije, a s gotovo osam milijardi ljudi na planetu nedvojbeno je da će se ponovo dogoditi. Ova pandemija je praktično zaustavila svijet, a radi se o virusu koji ubije manje od 0,5% onih koje zarazi. Na globalnoj razini to je puno, no vrlo se lako može dogoditi da sljedeći pandemijski virus ubije 5% onih koje zarazi, ili da, primjerice, napada prvenstveno djecu. Ako ne želimo da se tada dogodi potpuni kolaps civilizacije, iz ove pandemije moramo izvući pouke koje će nas pripremiti za sljedeću.
Opširnije na https://pandemijskirealizam.net/