Na porečkoj policijskoj postaji, ispod hrvatskog naziva stoji talijanski naziv “Stazione polizia”. Tako nešto bilo je nezamislivo prije 50-ak godina. A još je manje zamislivo bilo da prije 70-ak godina stoji hrvatski naziv. Pa opet, usred Poreča, na zgradama državne i lokalne vlasti stoji talijanski naziv.

Sve hrvatske obitelji u Istri prije 70-ak godina strepile su od talijanskih naziva, posebno od talijanskih policijskih postaja. Dijelom je i moja obitelj osjetila presiju talijanskog fašizma. Bi li bilo ispravno da razbijem tu ploču?

Sa druge strane, niti 20 -ak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata na područjima Istre, počeo je cvjetati turizam. Svi smo priželjkivali ponajviše njemačke i talijanske goste. U školama se počeo sve učestalije učiti talijanski i njemački jezik, kako bi zaposlenici u turizmu spremno dočekali njemačke i talijanske goste. Unatoč svim nedaćama koje su njemački i talijanski vojnici i policajci počinili na području Istre.

Bi li bilo ispravno istjerati iz hotela svakog njemačkog gosta koji ima prezime koje je imao i njemački zapovjednik u Istri u toku Drugog svjetskog rata? Bi li bilo ispravo razbiti sve ploče po gradu koje na njemačkom jeziku objašnjavaju gdje se što nalazi?

To su sve primjeri koji su vrlo slični ovome što se događa sa ćirilićnim pločama po Hrvatskoj.

Razumijem branitelje, koji u ćirilici vide ona ista slova koja su neprijateljski vojnici nosili na svojim odorama i ona slova koja su označavala imenena gradova u Srbiji i Crnoj Gori u kojima su zarobljenici zatvarani.

Ja, kao dijete braniteljske obitelji, mogu razumijeti takve grupe branitelja. Međutim, rat je završio, zna se tko je pobjednik, ponovno dokazivanje bilo čega putem pozivanja na mržnju nikome ne ide u prilog. Kao što manjine u raznim dijelovima Hrvatske imaju pravo na svoje običaje, tako to moraju imati i Srbi u Hrvatskoj, kao što to imaju pravo i Hrvati u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Kanadi, Australiji.

Jedna ćirilićna ploča ne znači stvaranje Velike Srbije. Jedna razbijena ćirilićna ploča ipak znači malo manju Hrvatsku. Hrvatsku toliko malu da u njoj nema mjesta za priče o novim projektima, novim radnim mjestima, jednom oproštenom grijehu, nego samo o jednoj ploči. A to je opasno.

Jer ono što se danas doađa sa ćirilićnim pločama, može se sutra dogoditi sa talijanskim ili mađarskim pločama. Jer su u povijesti i Talijani i Mađari i sijali strah po Hrvatskoj.

Takve stvari teško mogu prihvatiti ljudi koji su izgubili svoje najmilije, ali s vremenom, i stvarnom željom da se apsolutno i nekompromisno čuva svoje a da se pritom ne vrijeđa tuđe, moguće je izgraditi dobre odnose. Premda se čini da je 20 godina od završetka rata prekratko razdoblje za bolje odnose, primjer prihvaćanja njemačkih i talijanskih gostiju nakon istih 20 godina od dovršetka Drugog svjetskog rata to dokazuje.

U razbijanju ploča može se isčitati bunt proti države koja je dopustila postavljanje ploča. Ali i koja je dopustila pljačku državne imovine, neumjernu korupciju i dvoličnosti. Vjerujem da u braniteljima više tinja bunt nezadovoljstva svojim statusom nego mržnja prema svemu što podsjeća na neprijateljsko.

Sve bi bilo razumljivo i možda se oko svega ne bi dizala tolika bura, kada u cijelu priču u razbijanju ploča ne bi bili uključeni i mladi ljudi. Mladi ljudi koji će nakon razbijanja ploče, ili podržavanja takve ideje, sutra ići u kafiće slušati do zore Cecu, Daru Bubamaru, Joksimovića i ostale narodnjačke zvijezde iz susjedne države. Ti će isti prekosutra ići u šoping u Rebuliku Srpsku u jeftinije dućane, na kojima na jednak način stoji ćirilićni natpis.

Da je sređivanje emocija moguće pokazuje i natpis na hrvatskom i talijanskom jeziku na ulazu u mjesto u Istri, u kojemu stoji i velika ploča sa nazivima onih koji su stradali od talijanske ruke. To ne govori da vrijeme liječi rane, nego da je ljudski oprost i želja da se stane sa krugom mržnje i osvete, ipak jedini ispravni put.

Želim veliku Hrvatsku, koja će biti toliko velika da će u njoj stati samo teme o ljudima koji su posvetili živote svojim bližnjima, poštenim poslodavcima, uspješnim sportašima, i u kojoj neće biti mjesta za male razbijene ploče.

zzlevak