Još jedna sjajna turistička sezona je za nama. I Amerikanci su otkrili da smo mi pravi odabir za njih. Ponovno smo »haj«, »naj-destinacija«, »in«! I ča će nan ki, i ki će nan ča? Ipak neke sitnice su nam izmakle kontroli. Male, masne gastronomske delicije.

Protekle decenije uspješno je bilo »osvajanje« unutrašnje Istre, uspješno su ostvarene vinske ceste, potom biciklističke staze, odlično napreduju ceste maslinovog ulja, do Huma od lani vodi »cesta biske«, evo, nenadano, i ceste lavande. No, jedan put, jednu »cestu«, nismo uočili, iako nam se stvara pred nosom i sve uvjerljivije napreduje diljem Istre. To je – cesta odojka, praščića, po domaću – girića.

Malo pomalo, uz saobraćajnice do naših glavnih turističkih odredišta niče novi i sve uvjerljiviji oblik baraka-gastroturizama: improvizirane, neugledne daščare s osnovnom ponudom – odojkom na ražnju. Čista balkanijada, nešto što je u gastronomiji Istri totalno nepoznato. Upravo kad se očekivalo kako će postepeno nestati s ovih naših turističkih trpeza istočnjačkih ćevapčića, ražnjića i pljeskavica, eto ti – odojka. Zapravo ja protiv odojka nemam ništa, nema ničega lošeg tu i tamo omastiti brk, ali praščić usred ljeta je ipak svojevrsno antigurmanstvo.

Gdje je zapravo legenda počela? Trenutno je najdominantnija »trasa« Baderna – Poreč – Funtana – Vrsar – Flengi. A epicentar bez konkurencije – Flengi. To malo selo, istočno od Vrsara, u povijest domaće kužine ušlo je prije 35 godina s konobom »Kod Laure« i prvom ponudom: kobasicama i ombolom na gradelama. Nažalost, danas i na panou te kultne konobe stoje fotografije reš ispečenog odojka. S lijeve i desne strane ceste vrte se odojci, a konobari se bacaju ispred automobila turista kao u Decumanusu u Poreču ispred turista-šetača. Sve je isto, jedino je sladoled zamijenio – praščić. Čak su Flengi promijenili naziv u – Schweindorf, a cesta Vrsar -Kloštar u Schweinstrasse. Da fenomen bude još zanimljiviji, te pečenjare s odojkom vode u većini slučajeva – Albanci.

– Kako ste se odlučili baš za svinje? – pitam znanca.

– Vidiš, gazda, osim kolači i sladoled mi drugo ne znamo raditi. Ne mogu ja voditi restoran s mnogo jela, a još manje s ribom. Vidim, od Makedonije do Gorskog kotara svugdje vidiš odojka. Pa eto probali, i ide! – povjerava mi se on.

– Vama vjera zabranjuje svinjetinu!? – nastojim biti zločest.

– Gledaj, gazda, drugo je to vjera. Biznis tako hoće. Razumiješ, biznis je biznis. A i mi nekad pojedemo, dobra je to hrana, pusti sada vjera.

– Ali ljeti to baš i ne ide?

– Ide, gazda, ja da ti to kažem! Ide toplo, a ide i hladno meso. Znaš, onako hladni odojka iz frižidera, prva liga kažu turisti. Neki naruče pola porcije hladno, pola porcije s vatre.

– A odakle su te svinjice?

– Vaše, gazda, istarske original, tu iz Poreštine. Samo teški ste vi ljudi, sada kada je posao pošao, samo dižu cijene, svaki dan nova cijena.

– Tko su glavni potrošači?

– Nijemci! Ovi istočni, siromašni Nijemci, pa Mađari se u to razumiju, pa Česi i Slovaci. A i naši, gazda. Može on doći s merdžom i bemvejom sa stranom tablicom, ali kad on zavije pečeno uho odojku, ja znam – on je naš!

Odem samo preko ceste gdje je restoran domaćega čovika, ali ipak se u dvorištu vrti – praščić. Pitan ga, opet znanca, kako se tako naglo preorijentirao u svojoj kulinarskoj ponudi.

– Lipi Orlić moj, ča biš stija da umren od gladi? – odgovara mi on protupitanjem. – Konkurencija je takova da ti to ne moreš kapiti. Sutra bin moga zapriti baraku da se i ja nis hitija na praščiće.

Tako, na krilima turizma, cvijeta jedan novi gastrobiznis, nauštrb domaće izvorne kužine. Rekao bih, k vragu i domaća kuhinja, više me smetaju te straćare uz cestu (saobraćajno krajnje opasne) koje asociraju na mehane po bosanskim bespućima. Nisu ti »odojčari« krivi, već oni koji im daju dozvole za takve »objekte« i takve »obrte«. Baš me zanima kojoj kategorizaciji pripadaju ti grilovi.

Dodatak tog ugođaja su i njihove promidžbene tabele uz cestu svih mogućih »likovnih usmjerenja« koje su niknule Istrom. Ma, važno da su nam gosti sretni, a to što će za koju godinu pjevati »nema tice do prasice«, niš za to. Osim toga, u toj našoj novoj, samonikloj ponudi ostvarena je ta simbioza i vjekovna težnja »tica-prasica«. Kako se u istom grilu vrti i kokoš i gudić, ptica poprima miris prasice. I to je to! A kako vidimo po obavijestima na reklamnim panoima, ako i riba poprimi miris odojka – niš za to!

Toliko, dok se s druge strane borimo za turizam s četiri zvjezdice.