Sredinom tjedna imao sam priliku pogledati još jednom film Kena Loacha U slobodnom svijetu, It´s a free world, gdje engleski redatelj govori o jednoj dimenziji svjetskog procesa poznatog kao globalizacija. Mlada Engleskinja Angie zarađuje kupoprodajom radne snage koja u Englesku dolazi pretežito iz zemalja bivšeg komunističkog bloka. Stranci se dobro prodaju jer je njihova cijena niža od engleskih radnika, poslušni su, ne stvaraju probleme sa sindikatima, kvalificirani su a klasno potpuno nesvjesni, kao da im je kućni, domaći socijalizam skresao krila.
Ne znam što djeca uče u školi kad nastavnik obrađuje problematiku suvremenog svijeta i neminovno se susreće s pojmom globalizacije koja općenito označava sve veći stupanj povezanosti svijeta što dovodi do određene standardizacije u gospodarstvu i u kulturi. Mislim da bi bilo korisno djeci pokazati film Kena Loacha da bi upotpunili opće znanje. Jer nije uvijek jasno što označava pojam standardizacije: djecu dovodimo u zabludu ako se zadržavamo na površini problema, nudeći im sliku Mc Donaldovih krumpirića i hamburgera koji su osvojili svijet.
Uz pojam globalizacije najčešće se veže pojam delokalizacije: s obzirom da smo svi povezani i da svatko može ući odnosno prijeći preko susjedovog dvorišta (internet nudi sve vrste informacija o konfiguraciji susjednog vrta ili dvorišta), kapital seljaka iz jedne u drugu državu, tražeći ugodan prostor za maksimalizaciju profita.

U tvorničkoj hali spavaju i rade
Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, tek što je rumunjski narod svrgnuo komunističkog diktatora Ceausescua, više od šest tisuća talijanskih tvrtki, pretežito iz regije Veneto, ušlo je u Rumunjsku i osnovalo poduzeća koja su počela iskorištavati jeftiniju radnu snagu. Sjećam se jednog tršćanskog trgovca koji je tih godina s partnerom otvorio dućan kućanskih aparata u srcu prijestolnice Moldavije, Kišinjevu (Chisinau). U nekoliko godina rada uspio je prodati sve što je ležalo neprodano u skladištima talijanskih proizvodača kućanskih aparata, stvorio malo bogatstvo i čim je osjetio pad kupovne moći Moldavaca, vratio se u Trst sa zaradom a presušeno trgovačko društvo ostavio tamošnjim vlastima.
Prema posljednjim dostupnim podacima, veći dio talijanskih tvrtki koje su se 90-ih udomaćile u Rumunjskoj napustile su zemlju i odselile drugdje. Kapital seli iz jedne u drugu državu jer je delokalizacija proizvodnih pogona suštinski atribut globalizacije. Međunarodna organizacija rada ILO (International labour organization) agencija je UN-a i njezini stručnjaci tvrde da je globalizacija odgovorna za osiromašenje svjetske populacije, da je odgovorna za porast socijalne nejednakosti u svijetu. Danas, kada je Europska unija počašćena Nobelovom nagradom za mir, trebalo bi djeci objasniti u čemu je suština seljakanja kapitala i isto tako nevjerojatne mobilnosti svjetske radne snage.
Moglo bi se, primjerice, djeci pa i odraslima češće prikazivati snimke što ih je talijanska financijska policija snimila u kineskim tekstilnim pogonima koji su niknuli diljem Italije. U njima radnici spavaju i rade, maloljetnici su prikovani za stroj, bebe spavaju u jaslicama pored mame koja šiva 12 do 17 sati dnevno.

Talijanski radnici nemaju šanse
U halama radnici jedu, obavljaju nuždu, spavaju, žive u radnoj zajednici 24 sata dnevno. Snimci kruže već godinama i dio su opće slike globalizacije. Kažu stručnjaci da kad bi postojala jasna politička volja, sve te (većinom ilegalne) pogone moglo bi se zatvoriti u 24 sata. Sve se zna i sve se tolerira jer je dio neoliberalističke groznice i ideologije, dio je opće svijesti o prirodi globalizacije. Jer, zakon ne može promijeniti svijet, on utvrđuje ono što odredeni režim sankcionira kao nenormalno i nefunkcionalno. Dakle, dok talijanski poduzetnik koji se bavi tekstilom talijanskog radnika plaća 20 eura na sat, u kineskim pogonima radnici rade za osam eura na dan (radni dan koji varira od 12 do 17 sati neprekidnog rada). Svi se slažu da pred takvom konkurencijom talijanski radnici nemaju šanse preživjeti. Kinezi za izradu obične majice s kratkim rukavima traže dva eura po komadu: stotinu majica vrijedi dvjesto eura. Što je više majica na ugovornom bubnju, to je manja cijena: za izradu njih tisuću cijena proizvodnje pada na jedan euro za majicu. Rok isporuke je ubitačan, tek dva dana rada marljivih radnika koji dnevno odrade 17 sati.
Mislim, globalizaciju ne treba banalizirati, njezin je značaj daleko viši od priloženog primjera, možda je ona uistinu pokretač svijeta, ali kakvog?

ELIO VELAN, za Glas Istre