autor: NENAD BAKIĆ, pandemijskirealizam.net

Epidemija u Hrvatskoj je splasnula, skoro sve epidemiološke mjere su ukinute, Hrvatska je došla na zelene liste prema najstrožim kriterijima, te je turistička sezona počela bolje nego prošle godine.

Hoće li se i ove godine sezona naprasno prekinuti?  Hoćemo li u jesen nastaviti s epidemiološkim mjerama i medijskim ratom znanstvenika? Drugim riječima: vraćamo se li na jesen u potpuno normalno ili nastavljamo s novo-normalnim?

Trenutno, jedina vidljiva prijetnja je indijska (delta) varijanta [i], i tu imamo tri nepoznanice:
– sam mogući razvoj epidemije
– reakcija naše Vlade (Stožera) na eventualni porast epidemije
-reakcija drugih država (prvenstveno naših turističkih tržišta) na moguće širenje epidemije kod nas i kod njih

Da bismo ih mogli procijeniti, najprije trebamo razumjeti sadašnju situaciju –  kako što se tiče epidemije, tako i što se tiče epidemioloških mjera, odnosno odgovora Vlade u dosadašnjem tijeku epidemije.

1. Prije proglašenja pandemije

Početkom prosinca 2019. u Wuhanu, gradu od 8,5 milijuna stanovnika u pokrajini Huabei u Kini,  prijavljeni su prvi pacijenti sa simptomima sličnima onome što sada nazivamo Covid, odnosno tada samo iz grupe kao SARS (SARS-like, a SARS znači ‘severe acute respiratory syndrome’, odnosno ‘ozbiljni akutni respiratorni sindrom’).

31. prosinca se slučajevi prijavljuju uredu WHO u Kini, a već 12. siječnja kineski znanstvenici objavljuju genom virusa nazvanog SARS-2-Cov, te u svega nekoliko dana znanstvenici u Berlinu na osnovu njega razvijaju PCR test koji se kasnije koristi u dijagnostičke svrhe. 30. siječnja WHO proglašava ‘hitni slučaj za javno zdravstvo’ iako je sredinom siječnja još tvrdio da ‘nema dokaza da se virus prenosi s čovjeka na čovjeka’. Neki smatraju da je prikrivanje epidemije bilo u interesu Kine dok ne riješe problem ili dok se Kinezi ne vrate s proslave njihove nove godine krajem siječnja u Europu i SAD.

Prvi slučajevi bilježe se krajem siječnja u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, a sredinom veljače u SAD. Naknadno se u mnogim zemljama znaci širenja virusa pronalaze već u uzorcima iz studenog i prosinca 2019.

Italija je prva zemlja EU s velikim razvojem krize koja počinje krajem veljače najprije u gusto naseljenoj pokrajini Lombardiji, s epicentrom u Bergamu. Europa u panici umjesto solidarnim odgovorom reagira najprije zatvaranjem granica, zatim grabežom za zaštitnom opremom te kasnije prihvaćanjem alternativnog ‘vuhanskog modela’ zaštite od pandemije, s alatima koje sada poznajemo pod zbirnim nazivom ‘lockdown’ (zaključavanje). Glavni švedski epidemiolog Andras Tegnell [ii] kasnije prepričava kako su na zasjedanju ECDC u siječnju europski epidemiolozi dogovorili ‘klasični, znanstveni’ odgovor na epidemiju kad jednom dođe u EU, sada poznat kao ‘švedski model’, te kako je sa zaprepaštenjem gledao kako jedna po jedna zemlja kao domina padaju u ‘vuhanski model’.

11. ožujka WHO proglašava pandemiju. Kasnije se pojavljuju značajne sumnje da je WHO bio pod snažnim utjecajem Kine i zato kasnio s proglašenjem pandemije. U međuvremenu Kina kupuje dostupne zalihe zaštitne opreme na svjetskim tržištima i provodi kampanju promoviranja vuhanskog modela kao jedino mogućeg odgovora na krizu. Po društvenim mrežama i masovnim medijima šire se klipovi s ljudima koji padaju po ulicama, dezinfekcijama ulica, zavarivanjem vrata i slično, za koje se kasnije ispostavlja da su plasirani kao kampanja (i mnogi bili inscenirani), moguće da se bi svijetu pokazalo da Kina shvaća koliko je situacija ozbiljna i da čini sve što je u njenoj moći kako bi iskorijenila epidemiju. Kampanja koju provode Kina i WHO postaje uspješna i lockdown postaje ‘prirodni odgovor’ većine zemalja na pandemiju.

2. Rani razvoj pandemije u Hrvatskoj

Prvi slučaj u Hrvatskoj je registriran 26. veljače, navijač s famozne utakmice 19. veljače u Milanu. Država već radi određene korake – informativni letci, karantena po dolasku iz Italije i tako dalje. Vrlo brzo se kao intelektualni vođe našeg pandemijskog odgovora profiliraju neki strani znanstvenici, porijekolom iz Hrvatske, koji redom umanjuju opasnosti od epidemije iako situacija u Italiji već eskalira, primjerice:
– Akademik Igor Rudan [iii]: „O koronavirusu se previše piše i priča. Bio sam u Kini barem 12 puta, jako brzo i humano su reagirali, treba ih pohvaliti“ (27.2.2020.), „Panici oko koronavirusa uopće nema mjesta, kao girpa je“ (28.2.2020.)
– prof. Igor Štagljar: „Poanta cijele priče: Da, opasnost postoji, no potpuno je nepotrebno stvarati ovakvu paniku! Zato, apel medijima – dajte se, molim vas, malo skockajte! Jasno mi je da morate prodavati vaše novine, povećati gledanost itd, ali ovo je fakat previše“ (25.2.2020.)
– akademik Ivan Đikić: „Bolest će se širiti, mi znamo da ju ne možemo zaustaviti. Nema granica ni oružja. Možemo samo imunološkim odgovorom, tzv. prirodnim procjepljivanjem javnosti, uništiti daljnje širenje virusa i virus će prirodno nestati – rekao je, dodavši kako će kolektivni imunitet jačati s povećanjem broja ljudi koji će preboljeti COVID-19. Dodao je kako epidemiološke službe ne mogu kontrolirati širenje virusa, ali mogu kontrolirati smrtnost.“ (15.3.2020.)

Zanimljivo je da sve od tada kao glavni tumači epidemije, ali u prvom valu i ključni utjecajnici na političke odluke, figuriraju znanstvenici koji nemaju nikakve veze s epidemiologijom (velika većina) ili imaju iskustva s potpuno drugim granama epidemiologije, a ne direktno prenosivim zaraznim bolestima. Drugim riječima, oni su potpuni laici, iako javnost to ne prepoznaje nego svakog znanstvenika iz kemijsko-biološko-medicinskog spektra prepoznaje kao ‘stručnjaka’.

3. Kulminacija prvog vala i filozofija lockdowna

Sredinom ožujka neki znanstvenici radikalno mijenjaju stavove (iako u međuvremenu nije bilo značajnih novih informacija), a nesporno najutjecajnija osoba pandemije u javnosti i u državi, u tom trenutku kao neformalni savjetnik Vlade, postaje akademik Rudan koji postaje medijski dominantna ličnost i najpopularnija osoba hrvatskih društvenih mreža, čiji statusi na Facebooku imaju i po nekoliko tisuća dijeljenja (!), u kojima tumači epidemiju ali i najavljuje (!) poteze Vlade, te kasnije i sam svjedoči o svom skoro nadnaravnom utjecaju: “Thus, on the 29th of January, “The ‘Quarantine of Wuhan’’ series began and in Croatian, it attracted more than 30,000 followers on Facebook, than 500,000 in Croatia’s media space when I started writing it for “Vecernji list” newspaper. The online version gets picked by other news portals, so it is now reaching more than 1 million people across the 6 countries from the former Yugoslavia”, “Personally, I advised the Croatian authorities and public through social networks to start seriously thinking about social exclusion measures when they noticed a first notable shift from the first 10 confirmed infections towards the first 20 infected people. On the 12th of March, I posted a Facebook status entitled “Contrast is the mother of clarity”, which was viewed and shared by many thousands of my fellow Croatians who have been following my popular science series on the pandemics — “The Quarantine of Wuhan”. This status has also been shared by many online and printed newspapers and media in Croatia, including radio stations”. Njegova čvrsta povezanost s Kinom i WHO vjerojatno i oblikuje njegova razmišljanja.

U skladu s razvojem u glavnim državama Europe, Vlada, kroz novoformirani Stožer kao svoje tijelo, uvodi sve strože mjere, koje kulminiraju uvođenjem propusnica nakon potresa u Zagrebu 23.3.2020. i u tom trenutku imamo jedne od najstrožih anti-epidemijskih mjera u cijeloj EU. Iz ove perspektive se možda takva reakcija čini i pretjerana, ali u doba nesigurnosti, dominacije ‘stručnjaka’, reakcije vodećih zemalja EU, te velike nesigurnosti od širenja epidemije zbog katastrofalnog potresa, takva reakcija je razumljiva.

25.3. Vlada formira Znanstveni savjet koji institucionalizira utjecaj nekih ključnih znanstvenika, te je idućih nekoliko tjedana vrlo jasan i neupitan konsensus znanstvenika, politike i medija (vezano i na sastanak Vlade s vodećim medijima) oko epidemijskog odgovora.

U Hrvatskoj se, kao i u svijetu, formulira filozofija lockdowna, koja ostaje sve do sada: Svrha lockdowna je ‘razvući’ epidemiju, odnosno ‘spljoštiti krivulju’ kako se ne bi opteretio bolnički sustav.

Ipak, nakon prvog šoka, postaju jasne – iako malo kome vidljive – značajne pukotine u narativu. Ispostavlja se da vodeći znanstvenici koji su se predstavili kao ‘stručnjaci’ skoro uopće na barataju temom: od same terminologije (uvođenje pojma ‘karantena’ za mjere koje sada znamo kao lockdown, iako je karantena nešto skroz drugo), preko etabliranja globalnih intelektualnih uzora kao što je marketinški stručnjak Tomas Pueyo (‘Čekić i ples’), koji to svakako ne bi trebali biti, do nevjerjatnih analitičkih pokušaja.

Sredinom travnja prvi val epidemije snažno pada, i postaje očito razilaženje između do tada dominantnih znanstvenika u Savjetu i Vlade/Stožera. Dok Vlada najavljuje, i uskoro i kreće u brzo popuštanje mjera – te u svibnju postajemo zemlja s jednima od najliberalnijih mjera u EU, vođa grupe znanstvenika pobornika strogih mjera i u javnosti daleko najutjecajniji akter, akademik Rudan, najavljuje još puno strože mjere u okvirima onoga što kasnije poznajemo kao zero-covid strategiju, odnosno potpuno istrebljenje virusa: uvođenje GPS praćenja, izlaska iz kuće prema kućnom broju i tako dalje.

Sama najava pokazuje uvjerenost da se Vladi već i ‘prodala’ ta ideja, a član Znanstvenog savjeta prof. Lauc potvrđuje da se na Savjetu i najozbiljnije raspravljalo o tome, pri čemu je ideja, najprije privremeno, a kasnije i trajno blokirana tehničkim raspravama o tome treba li se ljudima dozvoliti izlaz svaki treći ili peti dan i slično. Akademik Rudan kasnije elaborira da je razrađivao i strategiju stvaranje ‘prvog od virusa oslobođenog teritorija u Europi’ unutar kojega bi putnici putovali koridorima, turistički radnici trajno boravili u posebno određenom smještaju i tako dalje, a koji bi se za početak sastojao od Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Slovačke i Bugarske (?!).

Do početka svibnja prosječni broj slučajeva svodi na oko deset dnevno, a u lipnju praktički više i nema nađenih slučajeva. Najveći istovremeni broj korištenih respiratora je bio oko 40, dakle oko 5% svih dostupnih u Hrvatskoj, odnosno, bolnički sustav nije bio ni blizu prevelikog opterećenja.

Turistička predsezona počinje vrlo dobro, a u svijetu se posebno proučava ‘čudo’ Istočne Europe, koje su zemlje u EU ponajmanje pogođene pandemijom, te primjerice NYT to objašnjava velikom disciplinom istočnoeuropskih nacija, a za Hrvatsku posebno navodi iskustvo Domovinskog rata. Kasnije, sve zemlje s najvećom smrtnošću u EU bivaju zemlje bivšeg istočnog bloka, iako su neke od njih imale najstrože mjere u EU.

Sada razumijemo da su sve te zemlje, uključivo Hrvatsku, prošle dobro jer ih je relativno kasno zahvatio prvi val, odnosno njegov ‘rep’, te je rani dolazak proljeća jako utjecao na ovu – sada se zna –jasno sezonalnu bolest. To vidimo i na epidemiološkim izračunima, primjerice ključni parametar epidemije, reprodukcijski faktor R [iv] ‘sam od sebe’ je već počeo padati i prije uvođenja strožih mjera, a dok su najstrože mjere od 23.3. i mogle početi minimalno djelovati (8-10 dana za prve učinke, 14-21 dan za pune), dakle krajem ožujka, R je već pao ispod 1 – drugim riječima, epidemija se gasila sama od sebe.

Grafikon se odnosi na razdoblje od početka epidemije u Hrvatskoj do sredine ljeta (izračuni: Epiforecasts):

Epidemija je slično pala u svim zemljama EU, neovisno o mjerama koje su imale – očit utjecaj sezonalnosti (izvor: Our World in Data):

4. Opsesija Švedskom

Švedska je među razvijenim zemljama Zapada odabrala jedinstveni model, baziran na preporukama i bez zatvaranja društva. Jedine dvije čvrste mjere koje su u prvom valu imali su bile zabrana posjeta domovima za starije i ograničenja velikih okupljanja.

Nisu imali ostale mjere uobičajene u prvom valu u svim ostalim članicama EU, kao što je zaustavljanje rada ugostiteljstva, pa i većine biznisa, prekid ili redukcija javnog transportna, ograničenje kretanja, policijski sat, zatvaranje škola …

Iako bi bilo logično da međunarodna zajednica pozdravi ovakav pristup, koji je davao uvid u moguća drugačija rješenja, Švedska se našla na oštrom udaru mnogih pro-lockdownerskih medija i znanstvenika diljem svijeta, pa i političara (recimo, američkog predsjednika Trumpa). To je bilo stoga jer su bili ‘kontrolna skupina’, naime pokazatelj rezultata klasičnog pristupa, a zagovornici lockdowna (dakle: svi ostali) naprosto nisu htjeli da se usporedbom može valorizirati alternativna i radikalna politika zatvaranja – vuhanski pristup.

Malo gdje je to bilo tako izraženo kao u Hrvatskoj, gdje je pokrenut prava znanstveničko-medijska histerija – kao da je bitno što mi mislimo o tzv. Švedskom modelu. Više medija i znanstvenika se tjednima opsesivno bavilo Švedskom, uz nevjerojatne – naravno neistinite – objede da Šveđani žrtvuju starce ‘ne dajući im kisika’ kako bi ‘spasili gospodarstvo’. Mučno je bilo čitati te ‘obračune sa Švedskom’ koji su zasigurno dolazili od nesigurnosti pobornika lockdowna, koji su htjeli zatrti svaki pokušaj kritičkog razmišljanja o našem pristupu i alternativi. Svejedno, Hrvatska je u drugom valu odabrala ‘švedski model’, o čemu više kasnije.

Zanimljivo je da je nešto nalik ‘švedskom modelu’ imao i Japan, možda čak i liberalniji pristup, koji se zasnivao na izbjegavanju 3C: ‘closed spaces, crowded places, and close-contact settings’. Svejedno, gusto naseljeni Japan je imao uvjerljivo manje smrti od svih zemalja EU, odnosno svega oko 7% (!) prosjeka EU, o čemu više kasnije.

Na koncu, Švedska ima smrti pripisanih Covidu značajno manje od prosjeka EU, a u boljoj mjeri, ‘višku smrtnosti’ (koji ‘hvata’ i nezabilježene Covid smrti i kolateralne smrti od lockdowna) je među boljim čanicama EU. Nažalost, imali su i nekoliko nesreća i propusta: školski praznici u regiji Štokholma (kad Šveđani uglavnom odlaze na skijanje u Alpe) bili su zadnjeg tjedna veljače, imaju velik broj starijih u (velikim) domovima za starije u koje je zaraza provalila (smatraju zbog cirkulirajuće radne snage), te – paradoksalno – zbog malog broja umrlih od respiratornih bolesti prethodne godine, što se statistički mora uravnotežiti. Međutim, modeliranje Imperial College (na osnovu kojeg je velik dio svijeta otišao u lockdown) je predvidjelo 90.000 umrlih u Švedskoj ako nastave tim putem, a imaju oko 14.000. U stvari, u povijesnom kontekstu, u švedskoj smrtnosti se nije dogodilo ništa jako posebno! 

5.  Pogubljenost Svjetske zdravstvene organizacije – WHO

WHO je tijekom prve polovice 2020. reagirala prilično kaotično. Mnogi smatraju da su zakasnili s proglašenjem pandemije, špekulirajući da su bili pod kineskim utjecajem. Američka služba državne sigurnosti, kao i druge organizacije, ustvrdili su da je Kina zataškavala razmjere epidemije kako bi mogla na svjetskom tržištu kupiti svu zaštitnu opremu.

Najprije su davali savjet da se maske ne nose (osim za potvrđeno bolesne ili one koji se brinu o nekom bolesnom), da bi kasnije preporučivali maske. Dugo vremena su smatrali da se bolest širi prvenstveno kapljično, a tek u kasnijem dijelu epidemije ustvrdili da se širi ponajprije aerosolom. To su iznimno važne stvari jer širenje aerosolom podrazumijeva da je širenje dominantno u neprozračenim zatvorenim prostorima (a onda je tako jednostavna stvar kao prozračivanje izrazito važno), a uloga maski značajno manja od provjetravanja.

U početku su osuđivali tzv. švedski model, da bi ga u svibnju 2020. proglasili uzorom za budućnost.

Uveli su artificijelni parametar kontrole epidemije ‘manje od 5% pozitivnih PCR testova’, koji je praktički beskoristan a izrazito je je pogodovao ogromnoj i vrlo profitabilnoj industriji testova. I tako dalje.

6. Epidemija preko ljeta, naprasni prekid sezone i početak drugog vala

Ljeto 2020. je bilo praktički normalno – prethodno, od 12.6. do 30.6. nije prijavljena ni jedna smrt vezana uz Covid – uz smanjeni broj turista, ali značajno bolje od očekivanja iz proljeća. Ipak, epidemija je pomalo rasla tijekom srpnja i kolovoza, i 20. kolovoza je Njemačka neke hrvatske županije stavila na crvene liste i to je bio efektivno naprasni kraj turističke sezone.

Krajem kolovoza, epidemija počinje puzajući rast u skoro cijeloj EU, ali bez pretjerane nervoze. Tijekom rujna, i epidemiološki najtvrđe Vlade najavljuju da neće uvoditi nove lockdown, primjerice njemačka: „… prema današnjim saznanjima lockdown nije bio nužan u takvom strogom obliku. A ta ministrova izjava znači da ga u Njemačkoj više neće biti čak ni ako u jesen broj zaraženih naglo poraste.“

Slično i mnogi znanstvenici diljem svijeta, pa i oni strani znanstvenici hrvatskog porijekla pandemijski aktivni u Hrvatskoj: „Ivan Đikić: ‘Ne vjerujem da Hrvatska može i treba otići u novi lockdown’“.

U rujnu i početkom listopada mnoge zemlje uvode intenzivno korištenje maski ‘kako bi se izbjegao lockdown’ (primjerice Italija, Poljska …).

Ovdje nastaje i velika kontroverza, naime najveći rast epidemije u početku drugog vala su imale Španjolska, koja je uvele obavezne maske na otvorenom još u srpnju, te Brisel i Pariz, koji su obavezne maske na otvorenom uveli nekoliko tjedana prije tog rasta. Ova tema nije bila značajno pokrivena u medijima jer se upravo uspostavljao ključni narativ da je nošenje maski ključno za obuzdavanje pandemije, iako bez jasnih dokaza.

7. Porast drugog vala u Hrvatskoj

Početak drugog vala smo dočekali s malom kumulativnom zaraženošću. U drugoj polovici rujna, s obzirom na omjere stvarno zaraženih i potvrđenih koji su ustanovljeni u proljetnom serološkom istraživanju, HZJZ procjenjuje da je bilo oko 400.000 stvarno zaraženih, daleko premalo za ikakav kolektivni imunitet ili samo značajnije usporavanje idućeg vala. Međutim, mnogi se – u anticipaciji drugog vala – nadaju da je bolnički sustav sada dovoljno čvrst i kapacitiran da izdrži taj pritisak. Sjetimo se, i dalje vrijedi načelo da se lockdown uvodi samo kako bi se usporilo širenje epidemije, takozvano ‘spljoštavanje krivulje’ kako se ne bi preopteretio bolnički sustav. Svrha lockdowna nije smanjenje ukupnog broja slučajeva, nego njihova razdioba u duljem vremenskom periodu.

Iako je dio javnosti tražio da se redovito rade serološka istraživanja kako bi se znao razvoje epidemije, te u samom Savjetu i prof. Lauc, to (prema riječima prof. Lauca) grupa znanstvenika uporno blokira.

U Znanstvenom savjetu i istupima članova u javnosti se javljaju jasne podjele između zagovornika tvrdog pristupa (lockdowna) predvođenih akademikom Rudanom, uz naročito snažno uključivanje profesora Polašeka i Kolarića (koje je on proglasio svojim ‘tumačima’) i akademika Bana, te zagovornika mekšeg pristupa, koji su zapravo samo trojica: profesori Lauc, Primorac i Radman, od kojih jedino Lauc aktivnije nastupa u javnosti i Savjetu.

U drugoj polovici listopada epidemijska situacije se već ozbiljnije kvari, neke države u EU donose stroge mjere, ali Hrvatska pokušava proći sa slabijima. Ipak, krajem listopada stope rasta već dolaze na oko 100% tjedno (udvostručavanje broja slučajeva svaki tjedan) i imamo kvazi-eksponencijalni rast, te su sve glasniji zahtjevi za lockdownom.

29. listopada nastupa ključni trenutak, kada premijer Plenković izjavljuje da se u drugom valu Hrvatska neće odlučiti za lockdown, te prognozira vrh epidemije za dva ili tri tjedna.

Kasnije će se pokazati da je to bila prilično točna procjena, iako iznimno neuobičajena za vođe država. Ova strateški pozicionirana izjava je plasirana prijepodne istoga dana kad je njemačka kancelarka Merkel (na video konferenciji) sazvala sve premijere zemalja EU i zahtijevala da odrede lockdown – u koji je Njemačka upravo ulazila, i u njemu bila, uz povremena zaoštravanja i popuštanja, sve do danas.

Iz puno izvora i referenci znamo da je Hrvatska svjesno odabrala suverenistički pristup, primjerice premijer Plenković 24.6.2021. „Mi smo do sada uvijek favorizirali situaciju da svaka država, svaka vlada, mora moći donositi odluke na temelju svojih procjena…“

U javnosti su se često javljale i špekulacije da je Hrvatska odabrala vrlo liberalni pristup ‘samo zato’ jer si to gospodarski nije mogla priuštiti, ali osim stalne komunikacije Stožera / Vlade, to vidimo i po mjerama: bez ugrožavanja gospodarstva se mogao uvesti policijski sat kao u većini zemalja EU (primjerice, u Slovačkoj je on trajao 20 sati dnevno, u Grčkoj se morao slati zahtjev SMS-om policiji za izlazak …), mogle su se zatvoriti škole, ili rastjeravati mladi koji su se u tisućama okupljali na neformalnim zabavama – umjesto toga, policija je trolala prijavljivače: ‘Primili smo dvije dojave o tulumu na Jarunu, ali ondje nije bilo kršenja epidemioloških mjera‘.

Hrvatska je to opredijeljene zadržala sve do sada, i zapravo stekla epitet ‘Švedske drugog i trećeg vala’, pogotovo zato jer je švedska pooštrila mjere. Prema oksfordskom Indeksu strogosti mjera imali smo  najliberalnije mjere u EU [v]. Sljedeći grafikoni prikazuju strogost mjera u prvom valu i drugom i trećem valu (slućaj Švedske je kontroverzan, jer The Oxford COVID-19 Government Response Tracker (OxCGRT) tumači njihove preporuke kao ‘mjere’), o čemu imamo svjedočanstvo ovdje.

Zanimljivo je da usprkos tome, Hrvati su – vjeorjatno nesvjesni strogosti mjera u drugim zemljama – među nacijama koje najslabije podnose mjere (izvor), vjerojatno zbog intenzivnog i sveprisutnog zastrašivanja grupe znanstvenika koji se više puta dnevno pojavljuju u medijima s kastastrofičnim procjenama i otpužbama (paradoksalno: sad znamo da je taj stres i narušavao imunitet ljudi i time dovodio do lošijeg epidemijskog rezultata). Ali o tome više u idućem poglavlju.

8. Vrhunac drugog vala

Tijekom studenoga epidemija raste, iako stope porasta padaju, što znači da bi vrh vala mogao doći brzo. No, izrazito rastu napetosti kako u Znanstvenom savjetu, tako i između pojedinih članova Savjeta (snažno podržanih nekim medijima) i Vlade. Skupina znanstvenika upućuje pismo Vladi kojim zahtijevaju lockdown i prijete s 20.000 umrlih ‘zbog kojih će Vlada biti kriva’.

Uvjerljivo medijski najaktivniji znanstvenik i ljubimac medija postaje akademik Đikić koji nije član Savjeta (a nije u njega ušao jer se dio utjecajnih znanstvenika protivio, budući da je kasnio s promjenom strana – kad je Savjet dogovaran, akademik Đikić je još zagovarao prirodni imunitet, prebolijevanje, kao izlaznu strategiju iz epidemije). On stječe autoritet etabliranjem teme velikog broja umrlih (1500) do kraja studenoga, do čega je došao jednostavnom procjenom baziranom na umnošku broja umrlih prethodnog dana s preostalim brojem dana u mjesecu. Broju koji je svima bio jasan, samo nije na taj način raspravljan u javnosti (umrli do kraja studenoga zapravo odgovaraju zareženima do oko 10. studenoga, pa je taj broj srazmjerno lagano izračunati).

Sada ćemo detaljno proučiti vrh drugog vala jer nam je to ključno za daljnja razmatranja.

Vrh epidemije za cijelu zemlju dolazi krajem studenoga, negdje oko 25.11., za sjeverne županije ranije, ali pod velikim pritiskom javnosti i nekih koalicijskih političara Vlada donosi najstrože mjere od prvog vala (osim kratkotrajnog uvođenja propusnica, o čemu kasnije), prvenstveno zatvaranje ugostiteljstva – iako su i te mjere jedne od najslabijih u EU.

Više je nepobitnih dokaza da je vrh epidemije bio oko 25.11. Najprije, pogledamo li sam razvoj zabilježenih slučajeva, potpuno je jasno da se ona u stvari kretala kao na donjem grafikonu gdje su crveni dijelovi ispravljene deformacije u podacima (nije ispravljeno vrijeme oko Božićnih blagdana) – epidemijski valovi se tako kreću.

U našem slučaju znamo i razlog kašnjenje vrha za jesenski val: povećavanje listi čekanja. Produljivanje prosječnog čekanje na testiranje za jedan dan smanjuje broj slučajeva u tom tjednu za oko 14%, kao što smanjivanje liste čekanja povećava broj slučajeva za 14% u tom tjednu [vi].

Pri razmatranju ovakvih grafikona treba uzeti na dan obzir i da oni pokazuju 7-dnevni prosjek na neki dan, prema prethodnih 7 dana, dakle ovakav trend kasni 3 dana za stvarnih prosjekom [vii]

Još važnije, izvještaj o ‘slučaju’ dolazi u prosjeku 7-9 dana nakon infekcija, dakle grafikoni koji prikazuju ‘slučajeve’ kasne 7-9 dana za infekcijama [viii].

Potpuno istu dinamiku epidemije pokazuju razmatranja iz broja novohospitaliziranih, ukupno hospitaliziranih, ili broja umrlih. Ti brojevi ne ovise o deformacijama kao kod testova (osim što su pri vrhu drugog vala povećani kriteriji za hospitalizacije, pa su one rasle malo sporije nego prije).

Po istoj logici kao gore, u doba kad su bolnice primale samo teže slučajeve, od infekcije do izvještaja je prolazilo 10-12 dana, dakle i ovaj parametar potvrđuje vrh epidemije krajem studenoga. Na koncu, The Institute for Health Metrics and Evaluation (IHME), najpoznatija globalna institucija za prognoziranje epidemije, procjenjuje da je vrh infekcija u Hrvatskoj bio sredinom studenoga.

Nakon svega, ispada da je premijer Plenković bio u pravu, vrh epidemije je ‘sam od sebe’ nastupio četiri tjedna nakon njegove izjave o ‘dva do tri’ (u okvirima epidemijskih procjene jedan tjedan razlike je skoro savršeni pogodak).

9.  Apel znanstvenika i kulminacija medijskih sukoba oko strategije

Paradoksalno, nakon tog vrha epidemije 26 znanstvenika, predvođenih stranim znanstvenicima hrvatskog porijekla (vjerojatno jedinstven takav slučaj u svijetu) potpisuje famozni Apel od 6.12. kojim traže ‘najoštrije moguće mjere’. Iako se u njemu pozivaju i na nužnost upravljanju epidemije pomoću vjerodostojnih podataka, svi oni zajedno su propustili iščitati da smo tada već bili na silaznoj putanji drugog vala, te da nikakvo zaoštravanje nema smisla!

Možda bi se moglo prigovoriti da se ‘u tom trenutku nije moglo znati kada je vrh’, ali radi se o elementarnim epidemiološkim razmatranjima, čak i tjedan dana ranije je bilo jasno da smo prošli vrh epidemije (a sedam dana je dugačko vrijeme u takvim okolnostima).

Neznanstveni pristup i nedostatak bilo kakvih analiza ili modela potpisnika Apela sjajno ilustrira ovaj upis ideološkog vođe lockdowna, odnosno priloženi ‘izračun’ (spominjemo ga češće kako zbog istaknute ideološke i aktivističke uloge, tako i obilju materijala). Radi usporedbe je dan i upis pola godine ranije kad je ‘privodio redu’ istu novinarku (što je, čini se, imalo uspjeha):

Evidentno je da takvim razmatranjima Apelisti i nisu mogli doći do relevantnih zaključaka, a ostaje misterija zašto su se onda tako jako aktivistički i politički angažirali (epidemiološki odgovor jer politika par excellance).

Da ne bi bilo zabune, nekolicina njih idućih dana pojašnjava da se radi o strogom lockdownu, te neki od njih (uključivo i jednog od organizatora Apela, akademika Đikića, te profesora Kolarića) desetak dana kasnije potpisuju međunarodni zahtjev kojim traže ‘snažni državni odgovor’ sve dok nemamo svega 40 slučajeva dnevno. Drugim riječima, snažni lockdown praktički do istrebljenje virusa.

Oko Apela se diže velika buka, i – kao što je bilo već od studenoga – većina medija staje na njihovu stranu. Vlada kontaktira potpisnike iz sastava Znanstvenog savjeta da im objasni da savjetovanje Vlade i istovremeno javno napadanje Vladine politike nije kompatibilno, na što ovi jedva dočekaju i javno objavljuju da su ‘izbačeni iz Savjeta’. Situacija se idućih dana smiruje i Savjet i Vlada/Stožer nastavljaju kohabitaciju: pobunjenim članovima Savjeta treba to mjesto radi ugleda, Vladi Savjet radi legitimiteta, ali nakon tog trenutka, i ono malo utjecaja koje su zagovornici lockdowna u Savjetu imali nestaje.

Paradoks Apelista možda najbolje opisuje i tadašnja slava jednog od najkativnijiih zastrašitelja, prof. Andreja Trampuža, Slovenca na radu u Njemačkoj (svejedno se aktivistički petlja u hrvatsko upravljanje epidemijom i potpisuje Apel), a koji je potpuni laik za područje epidemiologije (on je stručnjak za infekcije po ugradnji umjetnih zglobova: “Viši liječnik, voditelj odjela za zarazne bolesti i septičku kirurgiju, klinički i znanstveni fokus: periprotetske infekcije”) – hrvatski mediji ga svejedno predstavljaju kao ‘stručnjaka’ i nekritički prenose njegove najave o mogućih milijardu (!) umrlih od Covid.

Konkretno, Apel i pobuna bivaju potpuno neuspješni i mjere se ne zaoštravaju – Hrvatska ostaje s jednim od najslabijih mjera u EU.

U Znanstvenom savjetu, koji se praktički kao tijelo i ne sastaje, dominantan postaje profesor Lauc, što je evidentno iz pristupa Vlade (odnosno Stožera kao tijela Vlade).

Činjenica da lockdown nije bio potreban pokazuje i stanje u bolnicama – sjetimo se, lockdown bi se navodno trebao uvesti samo zato da se ne preopterete bolnice – koje se razvija očito tako da se ne udara u vršni kapacitet, iako bolničko osoblje trpi velike napore i stresove. Međutim, zanimljivo je da vrh bolničkog sustava, na čelu s prof. Ivicom Lukšićem, ne sudjeluje u politikanskim raspravama o razvoju epidemije (odnosno, epidemiologiji), iako su daleko pozvaniji od praktički svih Apelista. Krizni centar u Areni Zagreb se samo djelomično koristi, a šatori ispred KB Dubrava ostaju prazni.

Apelisti se kasnije potpuno gube u pojašnjavanju da zapravo nisu tražili oštrije mjere, da je njihov Apel bio koristan jer je ‘uplašio ljude’ i stoga su se sami počeli jače držati mjera, a možda najuvjerljivije svjedočanstvo o tome imamo ovdje:

Neki su pak tvrdili da su mjere s kraja studenoga bile upravo one za koje su se oni zalagali u prosincu (?!), iako su skoro svi redom govorili da mjere iz studenoga nisu dobre, te da se njihovi rezultati mogu očekivati tek za 3-4 tjedna, o čemu se možete uvjeriti ovdje.

Zanimljivo je da su tijekom studenoga znanstvenici zagovornici lockdowna intenzivno zagovarali da se ugledamo na druge zemlje primjerice, akademici Đikić i Rudan zagovaraju da krenemo putem Slovačke (masovno testiranje i strogi lockdown i dugački policijski sat) upravo kad Slovačka po rezultatima postaje najgora u EU, ovdje akademik Đikić, a akademik Rudan još i krajem prosinca kad je Slovačke već postala najneuspješnija država EU zagovara njihov model (?!), profesor Štagljar krajem studenoga zagovara primjer Toronta koji ulazi u čvrsti i rani lockdown – koji je po zastupnicima lockdowna pravilan jer zasigurno sprječava širenje epidemije – Toronto (i cijela država Ontario) završavaju u dugotrajnom polugodišnjem teškom lockdownu kojeg lakoćom probijaju dva velika epidemijska vala, i tako dalje.

U međuvremenu ispostavlja se da su mnogi znanstvenici zagovaratelji strogih mjera bili (i jesu) u velikom konfliktu interesa [ix]. Ova fusnota je vrlo važna, pa preporučam da ju pročitate.

10.  Pad drugog vala

Epidemija pada snažno tijekom prosinca. Međutim zbog broja umrlih je velika nervoza u javnosti i politici. Velik je pritisak da se ‘nešto učini’ – na koncu, političari su plaćeni da nešto rade, a ne da ne rade. Očekuje se da bi druženja preko Božićnih i novogodišnjih blagdana mogli preokrenuti trend i uvodi se novi set mjera, među kojima je najznačajnija ‘zabrana’ putovanja među županijama. Jedna od metoda utjecaja na širenje epidemije signal ljudima da je situacija opasna, i ‘stroge mjere’ imaju i takvu funkciju.

Dojam je da je ova mjera uvedena da zvuči opasno, ali da u stvarnosti što manje utječe na ljude. Naime, najavljena je dovoljno rano, uz ‘propust’ da svi koji uplate smještaj prije njenog stupanja na snagu mogu slobodno putovati (ugostitelji naravno odmah nude plaćanje uz mogućnost 100% povrata u slučaju nedolaska), tako da oni koji su htjeli putovati, mogu – a na ostale ljude to u stvari i nema utjecaja. Na koncu, za te blagdane ionako najveća većina ljudi ostaje kod kuća, pogotovo jer putovanje po Europi u stvari nije moguće.

To su ujedno i najstrože mjere koje su uvedene u Hrvatskoj tijekom 2. i 3 (Indeks strogosti 57, u usporedbi s Njemačkom). vala, a čak u tom trenutku to su jedne od najblažih u EU.

11.  Potres u Petrinji

Razarajući potres u Petrinji drugi je takav u 2020., čime Hrvatska postaje prirodnim nepogodama (pandemija, potresi) uvjerljivo najpogođenija zemlja EU. Vlada smjesta i trajno ukida županijske propusnice za cijelu zemlju, iako je to moglo biti napravljeno ograničeno (samo za putovanja prema Petrinji) ili privremeno. Dakle, u prvom valu su propusnice uvedene zbog potrese, a u drugom ukinute zbog potresa, što jasno pokazuje da ih u drugom valu Vlada tretira više kao signal djelovanja, nego kao važan alat.

Ovdje ujedno imamo i prvi masovni i relevantni epidemijski eksperiment. Dolazi do izrazitog povećanja fizičke interakcije ljudi, uključivo u zatvorenim prostorima i u zimskim uvjetima (kad bi sezonalnost trebala pogodovati epidemiji), međutim epidemija u cijeloj Sisačko moslavačkoj županiji i dalje pada. To ukazuje da je drugi val praktički iscrpljen i, evidentno, razlog može biti samo visok broj prethodno zaraženih (visoka prokuženost) jer niti teorijski ne može postojati drugi razlog. Naime, sve mjere su abolirane, interakcija je povećana, cijepljenja još nema.

12.  Serološka istraživanja

Tijekom siječnja i veljače epidemija i dalje pada u cijeloj zemlji, te su u veljači napokon napravljena i dva nacionalna serološka istraživanja koja oba pokazuju prisustvo protutijela kod oko 25% radno aktivne populacije, prema uzorcima koji su uzeti početkom veljače, dakle koji pokazuju zaraženost sredinom siječnja.

Iz tih rezultata se lako utvrđuje da je stvarna kumulativna zaraženost (prokuženost)– s obzirom na zamiranje protutijela i činjenicu da neki zaraženi nemaju reakciju dovoljnom razinom protutijela da bi bili označeni kao pozitivni, što se u mnogim svjetskim istraživanjima i pokazalo proučavanjem T stanica – sredinom siječnja bila oko 35%.

Pokazuje se da su svi znanstvenici koji su zagovarali lockdown i u toj ključnoj temi bili u krivu, jer su ili nijekali utjecaj prirodne imunosti na razvoj epidemije, ili ju procjenjivali na nebitnim razinama (10%-15%). Začuđujuće je kako su znanstvenici o takvoj ključnoj temi raspravljali bez ikakvih analiza, ali i da su se neki od njih u Znanstvenom savjetu suprotstavljali provođenju redovitih nacionalnih seroloških istraživanja – a istovremeno agresivno zagovarali još više u tom slučaju praktični beskorisnog [x], a vrlo skupog PCR testiranja. Time mnogima postaje jasno da je u tim krugovima dogma čvrsto prevladala pred znanošću. Ovdje je također zanimljivo da su u to doba znanstvenici zagovornici lockdowna stalno zagovarali puno više testiranje ‘jer propuštamo naći puno slučajeva’, a istovremeno tvrdili da je tzv. tamni broj (= zaraženi koji nisu registrirani) mali – zato je bi veliki tamni broj indicirao visoku prokuženost.

Mnoge države provode (jeftina) serološka istraživanja svaki tjedan, te je stoga posebno nerazumljiv otpor znanstvenika da se ona provode i u Hrvatskoj. Moguće je da je to zato jer bi takve kvalitetne informacije potpuno rasvjetlile situaciju.

13.  Kolaps drugog vala

Sredinom veljače slučajevi padaju na svega oko 300 (7-dnevni prosjek), oko 9% slučajeva s vrha epidemije u drugom valu. Glavni uzrok pada je visoka prokuženost (u tom trenutku u zoni 45%-50% stanovnika Hrvatske). To, međutim, samo po sebi nije dovoljno za pad epidemije jer je prag za kolektivni imunitet (imunitet krda) za tada dominantni originalni (vuhanski) soj oko 60% s obzirom na njegov reprodukcijski faktor R0 od oko 2,5.

Ipak, još uvijek su na snazi neke od ključnih epidemioloških mjera koje ograničavaju okupljanja u (neprovjetrenim) zatvorenim prostorima, a i građani se u prosjeku u nekoj mjeri pridržavaju epidemioloških preporuka na koje se Vlada sve više oslanja, primjerice “Danas je čin domoljublja ponajprije osobna odgovornost svakog od nas i pridržavanje svih mjera: nošenje maske, držanje fizičke distance, pranje ruku, smanjenje druženja i prozračivanje zatvorenih prostora.” U prosjeku znači: neki su i dalje u velikom strahu i izbjegavaju skoro sve kontakte, neki poštuju preporuke Stožera i epidemiološke mjere, neki, nažalost, ne poštuju uopće.

Zanimljiove je da se ovakve stvari (kao i japanski pristup) zapravo oslanjaju na stoljetna iskustva: malo je poznato da su oni veliki radijatori koji ‘pregrijavaju’ zapravo inženjerski standard iz doba nakon Španjolske gripe, kad je propisano da radijatori moraju biti dovoljno veliki da zagriju sobu i uz otvoreni prozor!

Ovo stalno pozivanje na osobnu odgovornost i naizgled jednostavne, a ključne metode kontrole epidemije se mnogima činilo u tom trenutku naivno, ali sve više se svuda pokazuje kao ispravno, s obzirom na pobunu ljudi na praktički epidemiološki teror (jučer: London), pogotovo vezano uz ekstremnu hipokriziju vladajućih baš ondje gdje su se uvodile najstrože mjere. Predsjednica Vlade Estonije je o tome prije nekoliko dana i javno progovorila: “Estonian PM warns west of damage from Covid-induced authoritarianism”.

14.  Treći val – razlozi i kretanje

Međutim, 10. veljače je objavljeno kako je u uzorcima od siječnja nađena britanska varijanta virusa, te iako već postoje scenariji kako se epidemija može širiti ako se on etablira – naši laboratoriji kasne s izvještajima (iz nekog razloga se uzorci šalju u inozemstvo, ali očito ne toliko ažurno) te se naknadno ispostavlja da ga je već u siječnju bilo oko 5% u populaciji. Kako prevlast nekog soja također opisuje eksponencijalna funkcija, razlika od 0,5% do 5% je vremenski ista kao od 5% do 50%.

Etabliranje nove varijante znači povećavanje epidemije – brže se širi. Kad se ne bi brže širila, udjel bi joj padao. Pri tome se općenito smatra da su neke poznate nove varijante zaraznije (brazilska, južnoafrička, britanska, indijska), što znači da imaju inicijalni reprodukcijski faktor veći od originalnoga 2,5. Recimo, ako je nova varijanta zaraznija 40%, to znači da ima inicijalni reprodukcijski faktor 3,5, što znači da u nevinoj (potpuno nezaraženoj) populaciji jedna zaražena osoba u prosjeku zarazi 3,5 nove. A to znači da prag imuniteta krda za nju više nije 60%, nego oko 71%.

No, uvidi u veću zaraznost novih varijanti nisu stečeni kliničkim istraživanjima (eksperimentima) nego deduktivnim zaključcima: ako se širi brže od postojeće, ona ‘mora’ biti zaraznija. Međutim, isti rezultat bržeg širenja se može dobiti i ako se pretpostavi da ona jednim dijelom (kod jednog broja ljudi) zaobilazi imunost od zaraze ili cijepljenja, te si time otvara prostor za širenje koji postojećoj varijanti nije dostupan. Konkretno, ako je imunost za postojeću varijantu na 60%, te je dosegnut imunitet krda i njeno širenje pada, za novu varijantu ta je imunost možda 50% i čak i ako ima istu zaraznost, ona se širi, te stječe dominaciju.

Još uvijek ne znamo koji od ova dva scenarija (ili kombinacija) se odigrao za britansku varijantu, ali u svakom slučaju od sredine veljače počinje njeno intenzivno širenje i novi ‘val’. Veliko kašnjenje proljeća (u odnosu na prošlu godinu od oko mjesec dana) uzrokuje da sezonalnost ne može brzo odigrati značajnu ulogu, te val raste sve do početka travnja kada nova varijanta djelomično iskorištava svoj novi ‘džep’ zaraze (bilo zbog veće zaraznosti ili zbog djelomičnog zaobilaska imuniteta), sezonalnost počinje igrati značajniju ulogu, dio ljudi je cijepljen i epidemija konačna pada. U tom trenutku prokuženost zasigurno doseže oko 50%, a razlozi pada epidemije su u prvoj polovici lipnja otprilike kao na grafikonu niže (objašnjenje u fusnoti [xi]).

Nekoliko velikih prirodnih eksperimenata pokazuje da je pad vrlo robustan i ne ovisi o mjerama, kao što su maturalne proslave ili rally u Velikom Trgovišću s 50.000 gledalaca. Naravno, u ovisnosti o dolasku novih varijanti / sojeva, ovo se može mijenjati, ali dobro opisuje situaciju u prvoj polovici lipnja.

Naprosto se ne može prenaglasiti koliko su znanstveno i profesionalno bile neutemeljeni zahtjevi Apelista, čega je i jedan pokazatelj da je najsloženiji ‘model’ koji su uspjeli proizvesti onaj prof. Polašeka, koji je nakon početka pada trećeg vala prognozirao njegov rast, a njegov ‘model’ se sastojao samo od Holt-Wintersove eksponencijalne ekstrapolacije (u biti: produživanje crta), i to na samo dva tjedna (ostalo je zasigurno izostavio jer bi duži ekpsponencijalni rast bio smiješan). Nakon što se model pokazao tragikomično promašen, nije nikad objavio ažuriranje ili ispravke. I to je zaista najjača analiza koju su dali oštromjeraški znanstvenici. U međuvremenu, podsticali su rad i sudjelovali u anonimnim stranicama i grupama koje su se izrugivale analizama i ‘grafikonima’. Da nije žalosno, bilo bi smješno.

Ovaj perfidno objavljen model najbližeg suradnika akademika Rudana dan prije zasjedanja Savjeta, naravno nije uspio obeshrabriti Vladu u popuštanju mjera – kao što smo objasnili, utjecaj oštromjeraša je od drugog vala bio praktički 0, a i sam akademik Rudan se nije ni pojavio na dva zadnja zasjedanja Savjeta – poptuno je napustio ‘bojišnicu’, te se prebacio na pisanje beletristike.

15.  Cijepljenje

Krajem prosinca cjepivo postaje dostupno, te u siječnju počinje cijepljenje prema u načelu dobrom planu – cijepiti najprije najugroženije (najstarije). Cijepljenje počinje sporije, Hrvatske je djelomično žrtva centraliziranih europskih sustava nabave, dostiže ipak dovoljnu brzinu ali se onda usporava. Grafikon prikazuje broj cijepljenih usporedno s prosjekom EU:

Glavni razlog male zainteresiranost za cijepljenje je nepovjerenje u znanstvenike koji su trebali biti glavni promotori cjepiva, ali su većina njih najviše medijski eksponiranih ostali na pogrešnoj strani kao zagovornici oštrih mjera i izgubili povjerenje naroda, što se može vidjeti i komentarima na eksplicitne pokušaje pranja imagea nekih od njih, u što se možete uvjeriti u komentarima na članke poput ovoga: Znanstvenici na udaru govora mržnje: ‘Cilj je zastrašiti nas i ukloniti iz javnih rasprava, ali to nas neće ušutkati’, a neki od njih su i tijekom vrhunca kampanje cijepljenja davali izjave koje su narušavale povjerenje u cjepivo, primjerice omalovažavanje AstraZeneca cjepivo koje smo tada jedino imali u značajnijim količinama  ili evidentno netočne izjave o inferiornosti prirodnog imunitete, i tako dalje.

Inače, sama glavna poruka gornjega članka je potpuno razumljiva: nitko razuman ne bi zašutio i tako odustao od spašavanja života samo zato jer je ismijavan na društvenim mrežama (oko čega je istina potpuno drugačija: znanstvenici pobornici lockdowna su organizirali anonimne difamacijske grupe, pa javno ili anonimno dehumanizirajuće vrijeđali zagovornike blagih mjera, uspoređujući ih s Hitlerom i općenito nacistima, i tako dalje). Stoga znamo da su se većina njih maknuli iz javnog prostora zato jer su izgubili argumente. I to je jedini takav slučaj u EU  da su se – inače skoro svuda u svijetu dominantni zagovornici lockdowna – uglavnom povukli sa scene, nakon što se država opredijelila za suprotan pristup, a oni izgubili povjerenje u narodu.

Iako nam u ovom trenutku pogoduje visoka prokuženost i sezonalnost, te iako se očekuje da će ovaj virus s vremenom postati endemski, kao drugi korona virusi ili virusi gripe, ‘normalnost’ u smislu ‘staro-normalnog’ u kraćem roku možemo doseći velikom imunošću koja je kombinacija prirodne (prokuženost) i od cijepljenja. Za originalni soj prag imuniteta krda nastupa na oko 60% imunih, i prema sadašnjem usporenom tempu cijepljenja u srpnju bismo mogli doći do tih razina. Grafikon prikazuje prirodno imune (plavo), cijepljene (crveno) i oni koji se preklapaju (ljubičasto). Pretpostavljeno je prilično brzo zamiranje prirodnog imuniteta (iako mnogi radovi ukazuju da on traje duže ili čak i vječno):

Međutim, 60% imunih ne mora biti dovoljno s obzirom na nove varijante ili sojeve, od kojih je indijski (delta) već prisutan kod nas – o tome više u poglavlju 18.

16.  Usporedba rezultata kontrole pandemije

Najvažniji parametar u uspješnosti borbe protiv pandemije je broj umrlih. Naivna mjera je broj pripisanih Covidu (od i sa), a tu se kriteriji pribrajanja u raznim zemljama značajno razliku, pa brojevi nisu potpuno usporedivi. Prema toj ‘sirovoj’ mjeri Hrvatska je trenutno 8. u EU:

Budući da sve zemlje evidentno nisu usporedive zbog raznih razloga (uključivo geografske), pravilno je Hrvatsku usporediti s njom usporedivim zemljama, a to mogu biti ili sve susjedne zemlje, ili nama slične tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe (radi usporednog trajanja života, zdravlja nacija i bogatstva, što utječe na zdravstveni sustav). Od tih zemalja jedino Srbija stoji bolje od nas, ali za njih se zna da ne broje umrle jednako kao i drugi (primjerice, imaju dvostruko veći višak smrtnosti od nas, iako samo upola smrti vođenih pod ‘Covid’):

Već i po ovom parametru Hrvatska stoji značajno bolje od očekivanja, odnosno usporedne skupine:

Prava mjera je ipak ‘višak smrtnosti’ koja pokazuje koliko je u pandemiji bilo smrti viška, jer mnoge zemlje smrti od / sa Covid nisu bilježile (recimo, u staračkim domovima), a pandemijski odgovori su često znali i nositi smrti zbog blokade bolničkog sustava, te stoga propuštene intervencije i dijagnoze – te posljedice, kao i utjecaj na psihičko zdravlje i psihosomatske bolesti, tek će se vidjeti. Prema ovoj, najboljoj, mjeri, Hrvatska je u sredini EU, puno bolje nego joj ‘pripada’ s obzirom na očekivano trajanje života, zdravlje stanovništva i kvalitetu zdravstvenog sustava:

17.  Neke ključne dogme pandemije

Više je ključnih dogmi koje su održavala narativ ‘nužnosti lockdowna’, podsjetimo samo na neke.

Zero-Covid. ‘Zero-covid’ ili ‘korona-free’, prema kojoj se mora i može postići da uopće nema slučajeva Covida. Kao što je gore objašnjeno, ova je i kod nas bila značajno zastupljena ideologija (jedan lijep pregled je ovdje), iako ne toliko kao u mnogim zemljama Zapada.

Ključno za tu ideologiju su ‘uzori’ Novog Zelanda i Australije, koji su prošli dobro, navodno zahvaljujući strogim lockdownima i  strogo kontroliranim ulascima u zemlju uz dugačku karantenu. Osim što se u oba slučaja radi o izoliranim otocima, u cijeloj pafičkoj Aziji i Oceaniji je epidemija bila puno manja nego u EU ili Americi. Čak i gusto napučeni Japan koji je imao vrlo slabe mjere, prošao je slično, Vietnam koji je imao stroge mjere je prošao isto kao njegovi susjedi Laos i Kambodža koji skoro nisu ni imali mjere, najbliži susjed Australiji, Papua Nova Gvineja je prošla bolje od nje iako nije imala mjere, i tako dalje. Pogledajmo smrtnost u nekim zemljama, usporedno s EU:

I dok u trenutku pisanja ovog teksta Australija ulazi u još jedan teški lockdown (i čini se da zauvijek može tako), čini se da razloge njihovog uspjeha moramo (zbog gornjega) tražiti drugdje, a za sada je najizgledniji kandidat prethodni imunitet na neki drugi korona virus.

Djeca u školama. Ispostavilo se da za djecu ova zaraza nije jako opasna, ali su od početka brendirani kao ‘bako-ubojice’ i ‘vreće virusa’. U histeriji borbe protiv epidemije je oštromjerašima djeca bila najlakše žrtve, prekidanje školovanja (online ‘nastavu’ ne možemo smatrati pravim školovanjem) dokaz da se nešto ‘radi’ i odagnavanje vlastitih strahova.  Zbog toga su djeca postala i najveće žrtve epidemiološkog odgovora, većina njih neće moći nikad potpuno nadoknaditi izgubljeno školovanje, a i imali su velike psihičke štete, što sada priznaju i najtvrdokorniji lockdownerski mediji (iako ima i puno relevantnijih radova – ovaj navodim baš zato jer je objavljen u lockdownerskom mediju).

Međutim, ispostavilo se u mnogim istraživanjima da škole nisu rasadnici zaraze, nego samo odraz zaraze, te da obitelji s djecom čak imaju i manje hospitalizacija. Konačnog objašnjenja ni za to nema, ali lako moguće da se radi o kros-imunitetu na neke druge viruse.

Hrvatska je, srećom, imala jednu od najmanjih disrupcija nastave u EU, međutim i kod nas su zagovornici lockdowna agresivno napadali na škole. Odlična ilustracija je izjava biologinje dr. sc. Andreja Ambriović Ristov (također nema veze s epidemiologijom) da ako bude porasta epidemije od britnaske varijante „… ako dođe do ponovnog porasta broja oboljelih znat ćemo barem da je to direktno posljedica otvaranja škola“, iako je notorno da se rast epidemije od britanske varijable mogao očekivati od njene veće zaraznosti ili izbjegavanja imuniteta – na koncu, taj val je ‘probio’ i države koje nisu mijenjale svoj čvrsti lockdown. Dakle, u ovom slučaju radilo se o očito neistinitom ‘svaljivanju krivnje’ na djecu, i tu svakako trebamo s vremenom dobiti i odgovor zašto. Kao i inače, zagovornici lockdowna su ovdje pokušali okrenuti tezu, okomili su se na one koji su primijetili da najagresivniji zagovarači prestanka školovanja u Hrvatskoj nemaju djecu u (hrvatskim) školama, nazivajući tu konstataciju ekstremizmom, umjesto da prihvate da je ekstremizam njihovo zagovaranje tog nasilja nad (tuđom) djecom.

Dogma o znanstvenom konsensuzu. Kod nas se etablirao pojam “Stručnjaka”, iako većinom to nisu, nego iz drugih polja: bacačica kugle je atletičarka kao i skakačica u vis, i to je možda bliže nego što je virolog, molekularni biolog ili kemičar atletici – što ne znači da nema ‘desetobojaca’. Ali da je netko molekularni biolog ni na koji način ga ne kvalificira kao ‘stručnjaka’ za epidemiologiju. Napredak u u znanosti nikada nije bio rezultat konsenzusa, nego baš obratno, nije bitno što misli 99% znanstvenika ili većina, već što misli onaj jedan koji otkriva istinu. Pogotovo u današnjoj znanosti kad za svaki napredak ili projekt odlučuju odbori od 5-10 ‘seniora’ i ako se samo jedan od njih ne slaže s tezama aplikanta, on ne prolazi – stoga je jače nego u politici izraženo jednoumlje i ‘korektnost’. Možda najveći napredak u otkrivanju strukture pandemije je napravio znanstveni div John Ioannidis[xii] – primjerice, od početka tvrdeći da je globalna smrtnost u zoni 0,1% do 0,2%, a ne u zoni oko 1% kako je tvrdila većina, ali je bio ponižavan i onemogućivano mu publiciranje u glavnim časopisima.

Dogma o zaštiti starijih. Umjesto da se u većini zemalja ozbiljnije prouči načelo ciljane zaštite, kao u deklaraciji iz Great Barringtona, pa tko i što se tiče cijepljenja, forsira se zastoj cijelog društva kako bi ‘zaštitilo starije’, s potpuno suprotnim posljedicama u praksi, primjerice More than 50,000 extra deaths at home in England and Wales since pandemic began. To se tiče i cijpljenja. Konsenzus je da cjepivo ne štiti od zaraze (i zaraznosti) nego od težih slučajeva, a kojeg onda ima smisla cijepiti djecu koja ionako praktički ne stradavaju, ako i cijepljena mogu prenositi zarazu? Umjesto fokusirati se na cijepljenje i što veću zaštitu starijih? Po prvi puta u povijesti imamo ‘žrtvu mladih za starije’, koja bi možda čak i bila pitanje etičke prosudbe i kalkulacije, kad bi uopće funkcionirala.

Posljedice lockdowna. Već i u ranim danima pandemije dobivali smo mnoge izvještaje o teškim posljedicama reakcije na pandemiju, primjerice mrtve u staračkim domovima u NY ili UK (uključivo teška kršenja ljudskih prava), a s vremenom se počeo u zemljama dugog lockdowna pokazivati sve veći višak smrti od propuštenih zahvata i pregleda, primjerice „Coronavirus: ‘More than two million’ waiting for cancer care in UK“. Od posljedica rasta nezaposlenosti i siromaštva, poskupljivanja namirnica, pa stoga  gladi i uskraćene zdravstvene njege, u nerazvijenom svijetu umrijet će daleko više ljudi nego se i teorijski moglo spasiti lockdownima čak i da oni rade, a kako je to zaista velika tema i prelazi okvir ovog rada, možete se informirati ovdje.

U svakom slučaju, krajnje je neobično da su se zagovarači radikalnih mjera fokusirali samo na možebitne uske koristi od njega, a uopće ne uzimajući u obzir kalkulaciju za moguće štete – a to bit javnog zdravstva, odnosno ključno je holistički promatrati učinke pojedinih akcija.

Odnosno, uzimali su to u obzir prije nego su postali zagovaratelji lockdowna, akademik Đikić: „Ljudi moraju shvatiti da paničarenje dovodi do oštećenja i problema u djelovanju cjelokupnog sustava: od opskrbe hranom do rada škola, vrtića i bolnica, Ako izoliramo gradove i protok ljudi, sprečavamo cirkulaciju ljudi koji se najviše žrtvuju. To su liječnici i medicinske sestre u bolnicama. Oni svaki dan moraju doći na posao, brinuti o pacijentima, ali i svojim obiteljima – tumači Đikić te objašnjava zašto se protivi zatvaranju granica i izoliranju ljudi.“.

Ili akademik Rudan upravo na dane kad mijenja strane ovako opisuje posljedice čvrstog lockdowna: „A zbog katastrofe za ekonomiju narast će broj nezaposlenih i nelikvidnih, ljudi se odavati alkoholizmu, biti depresivni, patiti od nesanice, raspadat će se brakovi, rast će stope smrtnosti od raka i kardiovaskularnih bolesti. I na kraju, oni koji su spašeni od koronavirusa nastradat će od bolesti koje će biti posljedica novog vala siromaštva i recesije. Samo, te bolesti i smrti neće se događati pred kamerama i za njih nitko neće kriviti vlastodršce. A za doslovno svaku smrt od koronavirusa hoće.“

Jako je zanimljivo da su ti znanstvenici kasnije zaboravili na takav holistički način gledanja?! 

18.  U iščekivanju 4. vala

U Hrvatskoj je već prisutna indijska (delta) varijanta i nesporno je da u  zemljama u kojima se etablirala doprinosi rastu epidemije, najbolji primjer je UK.  U samoj Indiji – iako je njihovo ministarstvo znanosti ustvrdilo da je prije delta varijante Indija skoro i dosegnula prag imuniteta krda – uzrokovala je veliki val. Doduše, on nije bio tako velik kako je promoviran  u našim medijima, brzo se razvio, ali je brzo i pao, ovdje u usporedbi s EU:

 Iako su smrti od Covid u Indiji dominirale našim medijima, zapravo se radilo o velikim brojevima jer je Indija velika, što možemo vidjeti na ovom grafikonu:

Iako je indijska populacija značajno mlađa od europske, ovdje već imamo indiciju da je indijska varijanta manje smrtonosna. Ta teza se potvrđuje i u UK, gdje za sada hospitalizacije i umrli ne rastu tempom kojim raste epidemija zbog (ondje dominantne) indijske (delta) varijante.

Kao što smo rekli, razlozi rasta epidemije od nove varijante mogu biti dvojaki (ili kombinacija):
– varijanta se zaista brže širi, ima veći R_0
– varijanta djelomično (kod jednog broja ljudi) zaobilazi imunitet (stečen prirodno ili od cijepljenja).

U prvoj varijanti možemo zamisliti da je umjesto 60% novi prag imuniteta krda 70%, a u drugoj da imunitet od 60% za prethodnu varijantu, za nju zapravo znači svega 50%. U oba slučaja u tom scenariju otvara potencijal za zarazu još oko 10% populacije i brzo postaje dominantna.

Sadašnje indicije su također da se delta širi više među mladima, ali mnogo toga oko nje je još nejasno.

To znači u svakom slučaju da su preko ljeta mogući izboji epidemije zbog (za sada) delta varijante. U tom trenutku ovisimo ne samo o procjeni Stožera o opasnosti od širenja epidemije, nego i procjeni drugih država o sigurnosti njihovih građana, ili naprosto uklapanju u narativ koje provode mnoge vlade (‘lockdown je dobar jer ćemo u njemu dočekati veliku procijepljenost, a zbog velike procijepljenosti se epidemija više ne može razviti – ne priznajemo prirodni imunitet i javno vodimo borbu protiv mogućih epidemioloških poremećaja). Stoga procjenjujem da će veća okupljanja u zatvorenim prostorima ostati zabranjena – konkretno noćni klubovi.

Dolaskom jeseni i smanjenjem pozitivnog sezonalnog utjecaja nastaje velika mogućnost za razvijanje e. vala. Do onda bi već ukupna imunost trebala biti takva da on ima vrlo ograničen doseg, niti blizu kao drugi val, ali ova epidemija je svakoga iznenadila više puta (i nitko nije bio uvijek u pravu), te će glavne nepoznanice biti ne oko dosega vala (pogotovo ako se pokaže da je smrtnost od delte manja nego od prethodnih varijanti, te ako se prekine poveznica između zaraza i smrti jer smo cijepili sve starije), nego oko epidemioloških reakcija.

Procjenjujem da će čak i u slučaju razvoja tog vala reakcija Vlade / Stožera biti još liberalnija nego u drugom valu iz više razloga: saznanje da se liberalnom politikom uspjelo postići dobar rezultat i prije, sigurno manja aktivnost grupe znanstvenika koji su uz veliku medijsku polugu uspjeli napraviti veliki pritisak, te, vjerujem, blaža reakcija većine EU zemalja koji moraju tražiti izlaz iz politike lockdowna, a kad bi opet reagirali na sličan način, zatvorili bi si put izlaska velikom procijepljenošću.

 (Nenad Bakić)

[i] Mnogi se izražavaju kao ‘soj’, ali prevladava tehničko gledanje da se radi o ‘varijanti’, no oboje je prihvatljivo

[ii] Švedski državni službenik i liječnik specijaliziran za zarazne bolesti. Trenutni je državni epidemiolog u Švedskoj. Na svojim je pozicijama imao ključne uloge u švedskom odgovoru na pandemiju svinjske gripe 2009. i pandemiju COVID-19. U Švedskoj, agencija za javno zdravstvo uglavnom ima političku nezavisnost.

[iii] Britanski znanstvenik hrvatskog porijekla, dopisni član kineske akademije znanosti i direktor izvještajnog centra Svjetske zdravstvene organizacije u Edinburghu, član RSE (Kraljevsko društvo Edinburgha), obrazovnom dobrotvornom udrugom koja nema veze s The Royal Society, akademijom znanosti UK.

[iv] Reprodukcijski faktor je prosječni broj ljudi koje zarazi jedan zaraženi. Očito, ako je R veći od 1, epidemija raste, ako je manji od 1, pada. Geografski izolirano ili kratkoročno epidemija može rasti (imati izboje) i ako je R manji od 1.

[v] Sporna točka indeksa strogosti je Švedska, za koju su odlučili njihove preporuke tretirati kao mjere.

[vi] Jedan dan je 1/7 od sedam dana i ako se lista čekanja produži za jedan dan, otprilike 1/7 ili oko 14% svih slučajeva tog tjedna nije testirano.

[vii] Ako u petak uzimate prosjek prethodna 3 dana: srijedu, četvrtak i petak, on se u stvari odnosi na četvrtak, dakle kasni jedan dan. Slično, 5-dnevni prosjek kasni 2 dana, a 7-dnevni prosjek 3 dana.

[viii] Skoro svi slučajevi se nađu testiranjem indiciranih, ‘sumnjivih’. Prosječno vrijeme od infekcije do razvoja simptoma je 4-5 dana, posjet liječniku je idući dan, uputa na testiranje i rezultati testova još 1-2 dana, što ulazi u nacionalni izvještaj idući dan.

[ix] Evo samo nekih od konflikata interesa znanstvenika koji dobivaju velika sredstva baš zbog korona-krize:
– akademik Rudan je glavni urednik časopisa, prof. Polašek direktor, a njegova supruga osnivačica izdavača u Edinburgu (sjetištu akademika Rudana) kojemu je poslovanje sjajno krenulo baš zbog pandemije: https://www.nacional.hr/kako-je-rudanov-medijski-projekt-profitirao-u-vrijeme-pandemije/
– profesor Štagljar: ‘Sad smo opet ušli u istraživanje Covida-19, tu smo opet dobili ogromne novce’ (link), (o mogućim lijekovima za rak i općenito kako se dijeli dobit) ‘nećemo biti nagrađeni od farmaceutskih kompanija direktno, nego indirektno … i recimo kad bi sad jednoga dana to postao lijek, počeli bi se slijevati bilioni dolara u Sveučilište u Torontu, Sveučilište u Torontu bi uzelo 50% toga, a 50% bi podijelili na troje ljudi, to je vrlo jednostavna računica’. Međutim, njegov tim je razvio i test za Covid, koji se nadaju komercijalizirati, a on sam već od prije godinu dana zagovara Covid putovnice, za koje su takvi testovi važni. Također je suosnivač kompanije koja radi na komercijalnim projektima vezanima uz Covid.
– akademik Đikić: „Đikićev tim dobio 8 milijuna eura za veliki projekt, cilj mu je stvaranje lijeka protiv korone“
– Profesor Kolarić je direktor službe za gerontologiju u institutu Andrija Štampar koji je enormno profitirao od testiranja (koji su profiti tim veći čim je kriza veća i testiranja više), a on se stalno zalagao za lockdown i što više testiranja, te stroge mjere sve dok nemamo samo 40 slučajeva dnevno.

[x] Testovi se dijele načelno u tri grupe: (A) sumnjivi slučajevi sa simptomima kojima treba potvrditi zarazu, kojih na koncu bude 60% ili više pozitivno, (B) njihovi kontakti i osobe koje se testira drugi put da se potvrdi prestanak zaraze – tu možda bude oko 5% pozitivnih (C) svi ostali koji su praktički slučajni uzorak – putnici, ulasci u bolnice zbog neke druge potrebe, znatiželjnici i tako dalje – tu je udjel pozitivnih praktički koliko je u prevalencija zaraze u populaciji. Budući da se skoro svi testovi u grupama A i B obave (osim u doba najvećeg opterećenja, krajem studenoga, te preko dužih blagdana), da bi se povećao broj testova, moralo bi se naći još ljudi iz skupine C. Umjesto umjetnog nalaženja ljudi iz skupine C samo kako bi se testiralo više, kad bi se već htjelo napraviti više testova moglo bi se svaki tjedan sistemski uzorkovati 1000 ljudi u Hrvatskoj za PCR i serološka testiranja za razumijevanje širenja epidemije, što bi bilo daleko korisniji i jeftinije.

[xi] – smatramo da je R_0 vuhanskog soja 2,5, te da je britanski soj zarazniji oko 35%, te da mu je stoga R_0 oko 3,4
– pretpostavljamo kumulativnu zaraženost (prokuženost) od svega 40% kako bi se s njom složili i oni s najkonzervativnijim procjenama
– pretpostavljamo procijepljenost od oko 25% (cijepljeni tri tjedna ranije), od kojih je 40% cijepljenih već imalo prirodnu imunost, dakle neto doprinos njih oko 15%
– sezonalnost utječe na smanjenje R oko 20%
– budući da je R u tom trenutku oko 0,75, deduktivno se izvodi utjecaj mjera

[xii] Grčko-američki liječnik-znanstvenik, književnik i profesor sa Sveučilišta Stanford koji je dao doprinos medicini, epidemiologiji i kliničkim istraživanjima utemeljenim na dokazima. Ioannidis sam proučava znanstvena istraživanja, meta-istraživanja prvenstveno u kliničkoj medicini i društvenim znanostima. Njegov članak o “Zašto su većina objavljenih nalaza istraživanja lažni” bio je članak kojem se najviše pristupa u povijesti Public Library of Science do 2020. godine, s više od 3 milijuna pregleda.
Ioannidis je bio istaknuti protivnik dugotrajnih zaključavanja tijekom pandemije COVID-19