– Iako je urbano širenje nemoguće bez pretvaranja poljoprivrednih ili šumskih zemljišta u građevinska, činjenica je da i u Istri imamo graditeljske procese koji nepovratno potiru neke krajobrazne i povijesne vrijednosti. Apartmanizacija stancija i sela, marinizacija uvala i betonizacija obale tri su glave te aždaje koja guta li, guta. Utoliko vijest postaje kad se neka čestica zemljišta pokuša spasiti od »razvoja«.

U Poreču je nedavno Konzervatorski odjel Ministarstva kulture, sa sjedištem u Puli, donio rješenje kojim se pod preventivnu zaštitu, u skladu sa Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, stavljaju zgrade i poljoprivredne površine Instituta za poljoprivredu i turizam i Srednje škole Mate Balote. Riječ je o zgradama izvorno podignutim prije 99 godina na lokalitetu Sv. Marko, na jugoistočnom rubu ondašnjeg Poreča.

Bilo je to za potrebe ondašnje, austrijske Poljoprivredne škole i Instituta, a uz školske i znanstvene prostore kompleks je imao i suvremeni vinski podrumom te gospodarski dio, sa štalama i mljekarom, sve smješteno usred 23 hektara velikog, oglednog poljoprivrednog dobra, prvenstveno zasađenog matičnim i pokusnim vinogradima, a imalo je i botanički vrt. Bilo je to zaokruživanje procesa razvoja poljoprivrednog školstva i zaštitno-istraživačkog rada začetih osnivanjem Vinarsko-voćne stanice 1874. i Poljoprivredne škole 1883. godine.

Uz uspone i padove poljoprivredno znanstveno i školsko jezgro održalo se na tom lokalitetu do danas iako je bilo i katastrofalnih devastacija. Najveće su bile one s početka 70-ih kad je izgrađena autobusna stanica usred botaničkog vrta te robna kuća, hotel i poslovna zgrada na zapadnom kraju poljoprivrednog dobra (uz sadašnju Končarovu ulicu) i »usput« uništena i jedna od prelijepih »Triju vila«. Desetak godina kasnije u potpunosti je iskrčen i stari matični vinograd na blagoj padini od škole prema gradu, naravno, bez da je obnovljen i jedan trs! Naposljetku, i izgradnja dijela Ulice Somogy bila je na uštrb poljoprivrednoga dobra.

Uostalom, ono je u socijalističkim planovima urbanog razvoja Poreča bilo »prekriženo«, prednost je dana stambenoj, poslovnoj i »društvenoj« izgradnji. U kasnijem je generalnom i prostornom planu veći dio toga područja namijenjen »prosvjeti«, ali pojas uz Ulicu Somogy, oko hektar i pol zemljišta, ima poslovnu namjenu.

Poželjan usjek između povijesne jezgre i najnovijih naselja

S obzirom da je upravo u tijeku postupak izrade i donošenja detaljnog urbanističkog plana cijelog tog područja, Konzervatorski je odjel reagirao po službenoj dužnosti i odlučio zaštititi tu »vrijednu krajobraznu i urbanu cjelinu«, smatrajući da »neizgrađeni prostor predstavlja poželjnu cezuru (usjek, odmak, op. p.) između povijesne jezgre i najnovijih stambenih naselja Poreča«, kako piše u obrazloženju rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnoga dobra koje je donijela pročelnica Odjela Narcisa Bolšec Ferri. U odluci, donesenoj 20. travnja ove godine, navedene su i katastarske čestice koje čine tu cjelinu, naloženo upisivanje zabilježbe u zemljišne knjige, a privremeni status zaštite ograničen je na najviše tri godine. U 15-dnevnom zakonskom roku na to se rješenje žalio Institut za poljoprivredu i turizam, koji je vlasnik ili većinski suvlasnik zgrada, te gotovo svih čestica zaštićenog područja. U svojoj žalbi Institut je konstatirao nekoliko formalnih propusta oko suvlasničkih udjela i pripisivanja mu pojedinih katastarskih čestica, organizacijskih netočnosti, pa i obuhvata poljoprivrednog dobra. U rješenju se, naime spominje desetak hektara, a kad se zbroje sve parcele, onda je to blizu 20 hektara. No, ključne primjedbe Instituta odnose se na zaštitu poljoprivrednog zemljišta kulturnog dobra. U pisanom obrazloženju ravnatelj Instituta Đordano Peršurić napominje da su u Prostornom planu uređenja Grada Poreča kao zaštićeni spomenici i najznačajnije starine među ostalim utvrđeni Poljoprivredna škola i Institut, a na brežuljku sv. Marka bila je ranobizantska crkvica po čijem je svecu lokalitet i dobio ime. »Time je utvrđeno kulturno dobro, ali smatramo da je pogrešno to kulturno dobro širiti na poljoprivredno zemljište (oranice) radi cezure. Utvrđivanje cezure na dijelu zemljišta Instituta, kako je to predloženo Rješenjem, suprotno je namjeni GUP-a Grada Poreča. Cezura ne može predstavljati osnovu i razlog za utvrđivanje ili širenje kulturnog dobra«, žali se Institut tražeći da se rješenje o zaštiti poništi i stavi izvan snage. U žalbi se također napominje da »izvorni obuhvat područja Instituta nije rubni u sadašnjem obliku jer su na njemu već izgrađeni razni namjenski sadržaji: autobusni kolodvor, robna kuća, hotel, vrtić, parkiralište, te glavne ulice koje su prenamijenile imovinu Instituta«. Navodeći da od povijesnog značaja mogu biti glavne zgrade, stara stabla, stari nasadi i slično, iz Instituta poručuju da im je nejasno temeljem čega su u rješenju navedene čestice na kojima nema nikakvih kultura. Odnosno smatraju da sadržaj kulturnog dobra na katastarskim česticama nije utvrđen na činjenicama i stvarnom stanju na terenu, niti usklađen s namjenom površina utvrđenom prostorno-planskom dokumentacijom.

Milijuni eura bez oranja i kopanja

O ovoj temi dodatno smo razgovarali s ravnateljem Instituta Đordanom Peršurićem koji je naširoko objašnjavao njihov koncept razvoja koji se ogleda i u prijedlogu Detaljnog plana uređenja čiju izradu financiraju, a njihovi stručnjaci u tome i neposredno sudjeluju. Peršurić ističe da im je namjera, za koju su još od bivše Vlade RH dobili zeleno svjetlo, proširiti Institut dogradnjom suvremenog laboratorija na mjestu sadašnjih trošnih gospodarskih zgrada, te izgradnjom novog gospodarskog kompleksa, a i manjeg smještajnog objekta s obzirom da im je ambicija biti međunarodnim centrom za poslijediplomska istraživanja i pripremu doktorata. U taj kontekst uklapa im se proširenje podruma za vinske opite, uređenje degustacijskih prostora za vino i maslinovo ulje… sve do širenja parkirališta. Ipak, najveći dio zemljišta zadržao bi poljoprivrednu namjenu i to prvenstveno za pokusne i predmatične vinograde i nasade autohtonih maslina, te postojeći smokvik i nove povrtlarske površine. Peršurić ističe da su s programom podizanja vinograda krenuli prije dvije godine, a i u ovoj su ga nastavili, iako za to nemaju pomoć lokalne samouprave kao što to imaju »obični« poljoprivrednici. Zapravo, iz Prešurićevih vizija proizlazi da Institut vraća povijesnu memoriju prostoru – loze sade u pravcima nekadašnjih, a među inim vratit će i stari put kroz vinograd. »Da imamo snage, trebali bismo vratiti poljoprivredno dobro sve do kuda je nekad bilo«, uskliknuo je Peršurić.

Nakon toga logično je pitanje gdje je onda »kvaka« njihovog protivljenja konzervatorskoj zaštiti. Vjerojatno nije problem, i uza svu zaštitu, namjesto ruševnih gospodarskih zgrada podignuti nove objekte, ako oni neće gabaritima stršiti u prostoru. Rješenja bi vjerojatno bilo i za druge manje namjeravane intervencije u prostoru. No, kao i obično, valja slijediti put novca. Institut, o čijem bi se vlasništvu nad golemim površinama u Poreču moglo »povijesno« raspravljati (ako ni s jednog drugog aspekta, a ono oko premalog vlasničkog udjela Srednje škole), za svoje ambiciozne projekte treba i poprilično novca, a od Ministarstva znanosti RH, pa i raznih EU-ovih fondova sigurno ga ne može dobiti dovoljno. Zlatna koka zove se pojas širine 40-ak metara uz istočni rub Ulice Somogy gdje bi se, sukladno GUP-u, na 1,4 hektara mogla »desiti« poslovna izgradnja. U gradu gdje je četvorni metar zemljišta na sličnoj lokaciji lani prodavan za više od 300 eura, to je prihod od oko 4,5 milijuna eura! Bez oranja i kopanja.

Bolšec Ferri: Spomen-vinograd u krilu gradskog područja

Zato Institut ne želi konzervatorsku zaštitu jer je očito ona usmjerena i na sprječavanje izgradnje na spomenutoj lokaciji. Doduše, Peršurić priča kako bi tamo bili »poslovni sadržaji za Porečane« u zgradama ne većim od dva kata (s prizemljem, dakako) i s niskim postotkom izgrađenosti, što sve, po njemu, ne bi previše negativno utjecalo na vizure poljoprivrednoga imanja. Kako će žalba Instituta završiti, bit će odlučeno u Ministarstvu kulture u Zagrebu, u njegovoj Upravi za zaštitu kulturne baštine. Prošloga tjedna u svoju središnjicu odgovor na žalbu poslao je Konzervatorski odjel. Konzervatori prihvaćaju da je potrebno razmotriti greške na koje ukazuje žalitelj i ispravit ih dopunom rješenja, ali ne popuštaju kad je riječ o bitnom – osporavanju svojstva kulturnog dobra poljoprivrednom kompleksu koji okružuje zgrade Instituta i škole.

»Smatramo da sama priroda kulturnog dobra podrazumijeva da njegov sastavni dio čine i poljoprivredne površine na kojima se odvijala djelatnost povijesno značajne ustanove. Navedene poljoprivredne površine zabilježene su u povijesnoj memoriji grada Poreča kao ogledni vinograd koji je postojao sve do pred dvadesetak godina. Cilj zaštite je očuvanje kvalitetnog dijela poljoprivredne površine–vinograda neposredno u krilu gradskog područja. Definicija tako sačuvane poljoprivredne površine-vinograda, trebala bi biti povijesni spomen-vinograd čime se na najbolji način čuva uspomena na važnost ovog prostora za povijest vinogradarstva Poreča, Istre i šireg područja«, ističe se u odgovoru pročelnice Bolšec Ferri, uz spominjanje primjera minijaturnog vinograda usred pariškog Montmartrea koji je nacionalni spomenik, stare trte (frankovke) u središtu Maribora ili vinograda u talijanskoj Bresciji. Ipak, konzervatori ne isključuju djelomičnu urbanizaciju. »Cjelina poljoprivredne površine Instituta je razmjerno velika te je razumno u sklopu prostorne politike jedan njezin dio predvidjeti za izgradnju, ali svakako na način da se zaštiti ideja ´enklave povijesnog vinograda´ u srcu grada«.

Naposljetku se možda dogodi da se konzervatori i prodavači zemljišta nađu na nekoj kompromisnoj razini. Peršurić kaže da u Institutu ne bi imali ništa protiv da i »komercijalni« pojas (p)ostane vinograd, ali uz uvjet da im »netko«, primjerice Grad, plati to zemljište po građevinskoj cijeni. Porečani s nostalgičarskom povijesnom memorijom pak žale što zaštitarska služba nije bila odlučnija i beskompromisnija još u vrijeme izgradnje autobusnog kolodvora ili krčenja povijesnog vinograda, kada to nije činjeno zbog 4,5 milijuna eura nego u ime tzv. razvoja.