Ne volim ovaj svibanj! Vjerujem da zapravo malo tko od nas voli ovaj svibanj. To je mjesec koji je toliko tipičan za naš narod. Prepun burne povijesti, prepun nerazumijevanja, prepun svađa i razdora. Ponajviše zahvaljujući nama samima. Povijest novoga doba naše države toliko se simbolično sublimira u tom svibnju. Pad jedne države čiji se konačni kraj dogodio na austijsko – slovenskoj granici i početak druge, pa onda opet pad te druge i početak današnje.
Toliko sudbina, toliko patnje i u konačnici toliko istina i laži oko svih tih događaja.
Kažu da se poviješću ne trebamo previše opterećivati. Kažu da povijest teba prepustiti povijesničarima. Moš mislit! Povijest treba prepustiti istini. I samo istini. Jer i povijesničari povijest pišu onako kvalitetno koliko imaju kvalitetnih podataka. A do vjerodostojnih podataka ponekad je vrlo teško doći.
No, bilo kako bilo, ostaje nekakav gorak okus u ustima da se svi trude izbijeći bilo kakve priče o tome što se zapravo događalo u svibnju u svim tim danima kada su se države mijenjale. Naime, primijetiti ćete da su sve emisije koje govore o temi pada jedne države i uspostave druge, kao i pada te druge i nastanka današnje, tempirane negdje u ranim prijepodnevnim ili kasnim noćnim satima, kada dakle vrlo malo ljudi prati TV. Jednako tako, emisije su prilično šture, formalne i hladne, kao da autor pazi kako će što reći, pazeći najviše da nekoga ne uvrijedi.
Zašto je tomu tako? Upravo zato što se bojimo istine, kakva god bila. Brojne tužne sudbine, izgubljeni životi, zaustavljene mladosti svakako su poseban razlog zašto se bojimo istine, i zašto izbjegavamo dati odgovor tko je kriv za sve te događaje.
Na što nas te naše tužne svibanjske podsjećaju? Ne podsjećaju li nas te priče možda na vrlo česte obiteljske priče u kojima dijete zna samo djelomičnu priču o npr svom ocu koji i nije bio najbolji na svijetu? Koji je volio piti, kartati, tući ženu i djecu… A tom dijetetu nitko ne želi reći pravu istinu! Kada i pita nešto o svom ocu, svi mu kažu da je to najbolje prepustiti zaboravu. Ali potajno, iza leđa dijetetu, ljudi pričaju vrlo ružne stvari o tom ocu, koje dijete tek usput čuje. I onda samo donosi zaključke o tome kakav je otac zapravo bio najčešće krive zaključke. Ili u najbolje slučaju polutočne.
Upravo zbog te situacije u kojoj dijete ne zna istinu, rađaju se nove mržnje prema tom ocu ali i prema svima oko sebe. Rađanje mržnje dakle u svakoj situaciji dugujemo činjenici da ne znamo istinu.
Zato tako lako i pristajemo na podvale da su krivi ovi ili oni, jer ne znamo istinu ili se bojimo istine. Zato tako lako pristajemo na stavove da su za sva zla tih svibanjskih dana krivi određeni pojedinci, najčešće državni poglavari. Čnjenica jest, da su poglavare i one prve države, i ove druge koja je nastala nakon prve, ali i prvog poglavara današnje države obilježile značajne kontroverze, dokazane i nedokazane. Čak i različite priče o nekavkim zakulisnim igrama i trgovanjima. Imamo li ih pravo optuživati ako znamo samo dio ukupne istine?
No nije niti bitno tko je kriv za stvari koje su nam se događale, nabitnije je poznavati širinu svih događaja i iz povijesti naučiti ono najbitnije – potruditi se da se loše stvari više nikada ne ponove. Mir, oprost, budućnost. To je spas, to je ono na što se moramo orijentirati.
U konačnici je najispravnije znati istinu, kakva god bila, poput djeteta koje će stvoriti najbolji život ako upozna pravu istinu o svom ocu, kakav god bio, i onu lijepu i onu ružnu istinu.
Bez prave istine povijest će pisati neki čudni ljudi na neki čudan način. Upravo kao što mi ovih dana saznajemo iskrivljenu istinu zadnjih sukoba preko nekakvih polutočnih ratnih dnvenika koji se za nekoliko eura prodaju po tržnicama.

zzlevak