piše: Mario Nakić, liberal.hr
Znate o čemu govorim. Puni su ih portali. Svakih par dana pojavi se neki “ugledni” anonimus koji ima strašnu potrebu “objasniti neke stvari” ili “poručiti nešto važno” antivakserima. Ta njihova “objašnjenja” ili “važne poruke” svode se na puko širenje mržnje u onom najprimitivnijem obliku. Ne morate ni otvarati članak, znate da je riječ o nekoj nerealiziranoj individui koja vapi za pažnjom i ima strašnu želju izbaciti iz sebe nagomilanu psihičku bol u eter.

Tu dolaze novinari, uvijek gladni krvi i mržnje. Što su jači izljevi mržnje, to je njihov sugovornik ugledniji, stručniji, bolji. Netko sa strane će možda zaključiti da je cijeli svijet otišao kvragu, da je ljude masovno obuzela neka negativa, ali to bi bila zabluda. Nije cijeli svijet otišao kvragu nego je došlo vrijeme kad mediji mogu legalno, bez pravnih posljedica, širiti mržnju. I to oduševljeno koriste. Novinari doslovno traže pogodne pojedince kao iglu u sijenu, da ih predstave javnosti i prenesu njihove “duboke” misli zato što su to njihovi iskreni osjećaji. Nisu novinari odjednom postali takvi, oni su takvi oduvijek, ali sad imaju priliku konačno to javno objaviti.

Ovako to izgleda u praksi:

Tu vidimo tipičan primjer. Riječ je o nekom Srđanu Lukiću, beogradskom pulmologu koji radi kao gastarbeiter u Sloveniji. Nitko bitan, lik je na fejsu otprije poznat kao politički i ideološki ekstremist, ali zbog jednog statusa za novinare je postao “uglednik”.

Prvo, čovjek govori o sebi u prvom licu množine. Nema “ja” nego “mi”. Kad netko o sebi priča u množini, već to bi mogao biti prvi znak ozbiljnog poremećaja osobnosti.

Drugo, kaže da ga “boli kurac” za mišljenja i filozofije necijepljenih (ili, kako on kaže, bole “nas kurci” – jer on, budući da je u množini, ima i više kuraca, logično). A onda je napisao esej koji bi se mogao isprintati na nekoliko stranica A4 papira – posvećen necijepljenima. Pa čovječe, ako te boli kurac za nekoga, što mu onda imaš pisati tolika pisma?

Treće, čovjek je izmislio cijelu priču o nekom necijepljenom pacijentu, sve da bi mogao na kraju napisati ono što želi reći – da necijepljene ljude smatra štetočinama, da nema empatije i da ih mrzi iz dna duše. Upravo taj, zadnji dio, najviše je oduševio novinare.

Otprilike nešto kao Srića, samo što Srići nije motivator mržnja nego slava. Ovaj baš iskazuje onu iskonsku, iskrenu mržnju i zato bi mogao postati češći gost na N1 televiziji od Sriće.

Budimo realni, je li itko od vas ikada tražio empatiju od Srđana Lukića? Mislim da nije. Nitko ga ne treba, nitko ne traži od njega empatiju, nitko ga nije ništa ni pitao, ali on je osjetio potrebu da vam kaže da od njega empatiju dobiti nećete. Eto vam na!

Sad dolazi onaj zanimljiviji dio. Kako su to, pobogu, antivakseri postali toliko bitni? Ne možete više upaliti TV niti otvoriti neki portal, a da ne vidite neku budalu koja ima “važnu poruku za antivaksere”. Doslovno svaka šuša nešto poručuje antivakserima. Kao da se cijeli svijet vrti oko antivaksera. Da sam antivakser, možda bih si umislio da sam jako bitan jer to mi mediji svakodnevno poručuju.

Cirkus, ljudi moji, cirkus. Nije kriv taj jadni Lukić ni netko koga će sutra mediji zarotirati s istim porukama. Krivi su mediji, znači urednici i novinari, koji šopaju javnosti mržnjom. Oni su normalizirali i popularizirali mržnju kako bi što više polarizirali javnost i izazvali nešto gore. Zasad im ne prolazi, ako izuzmemo razmjene uvreda na društvenim mrežama.

Kada vidimo takve mrzilačke poruke u mainstream medijima, znam, sve nas obuzme bijes, barem na trenutak. Takvi članci i prilozi nastali su upravo s tom namjerom. Ali onda moramo duboko udahnuti i prisjetiti se da to nije realno stanje nego privid koji nam servira neki Tihomir Ladišić ili neki Matija Babić iz pozadine. I ne nasjesti na provokaciju. Odjeb je lansiran, drugovi!