NEWS
Max 180920 S

Kako povratiti izgubljene podatke sa SSD-ova i drugih flash memorija

ssd-flash
foto: BUG.hr
17.06.2020. 09:45; Učitavanja: 86; Početna / Lifestyle / Zanimljivosti / Kako povratiti izgubljene podatke sa SSD-ova i drugih flash memorija

Čime god da se bavite, sigurno ste okruženi nekim vrstama medija za pohranu podataka o kojima vam ovisi, bilo privatna, bilo poslovna svakodnevica. U trenucima kada taj medij otkaže poslušnost – nije vam lako… piše Matej Majstorović za BUG.hr

Sigurno ste i sami doživjeli trenutak kad vam želudac dođe do grla od same pomisli kako ste u jednom trenu možda ostali bez svih podataka, jer vam je disk u prijenosniku ili stolnom računalu (pa čak i obična SD memorijska kartica) iznenada postao nedostupan i ne možete više do svojih podataka. Kažemo, same pomislili, jer u trenutku kad se to zaista i dogodi, cijelo iskustvo barem je još deset puta gore.

Taj ringišpil emocija neki od vas su vjerojatno imali prilike i doživjeti, a, evo, moramo priznati da smo i mi nedavno bili u takvoj situaciji. Iako nas je spasila dobra praksa izrade kopije podataka, za koju uvijek savjetujemo da ju radite na redovitoj bazi, odlučili smo provjeriti na vlastitoj koži je li se štogod promijenilo nabolje dolaskom SSD-ova u odnosu na klasične, tvrde diskove, odnosno, može li nas biti nešto manje strah u slučaju kada smo vlasnici SSD-a koji otkazuje poslušnost.

Jesu li SSD-ovi zaista pouzdaniji?

Još otkako su 2007. godine SSD-ovi prvi put ozbiljnije ušli na tržište i postali dio standardnog popisa komponenti jedne opremljenije PC konfiguracije, vrti se priča oko njihove pouzdanosti. Iako nemaju pokretne dijelove, što im ide u prilog, ne samo u situacijama padanja s neke visine na pod, već i općenito, jer nedostatak mehanike rezultira manjim broja kvarova – nema više spindlea, glave čitača i pokretnih ruku. No, i HDD i SSD imaju svoja tehnička i specifikacijska ograničenja, pa dok se kod HDD-a u tom kontekstu ponajviše spominje MTFB (Mean Time Before Failure), odnosno vrijeme koje je potrebno proći da bi elektronika u uređaju otkazala, to je kod SSD-a prije svega TBW (Total Bytes Written), ukupna količina obrisanih i zapisanih podataka na čipovima, iako i oni imaju svoju MTBF deklaraciju. MTFB zapravo nikad nije ni bio neki veliki problem, čak niti kod HDD-ova, jer ipak se broji u milijunima sati rada, iako zasigurno do neke mjere ima utjecaja, zato što govorimo o vrlo delikatnim, pokretnim dijelovima. Kod SSD-ova je MTFB zapravo najmanji problem u cijeloj priči.

Kad je riječ o kvaru na SSD-u, čak i TBW neće nužno biti odlučujući faktor prestanka njegova rada; baš naprotiv, prije će vas nešto drugo pogoditi, kao što je, recimo, u našem slučaju kontroler SSD-a, koji je u potpunosti otkazao suradnju uslijed vjerojatnog proboja struje tijekom neplaniranog ponovnog pokretanja računala.

Naime, iako NAND flash memorija ima ograničen broj P/E (Program and Erase) ciklusa – zahvaljujući različitim tehnologijama, poput error correctiona, garbage collectiona, wear levelinga, TRIM-a i drugih sličnih tehnologija održavanja ćelija što “zdravijima” i ravnomjerno potrošenima, te općenito kvaliteti firmwarea na kontroleru, kao i samoj arhitekturi čipa – SSD-ovi imaju mogućnost brisanja i novog zapisivanja podataka ukupnog reda veličine od po nekoliko stotina terabajta, što će rijetko koji prosječni korisnik iskoristiti. Da, postoji mogućnost da vam se disk vremenom uspori kad su u pitanju performanse zapisivanja i čitanja; to se često može i verificirati nakon određenog vremena uz pomoć sintetskih testova, pogotovo ako ga držite napunjenim dobrim djelom, ali da će baš kompletno prestati raditi kao posljedica visoko iskorištenog TBW-a, vjerojatnost je vrlo mala.

Zanimljiva studija iz 2019. godine (bit.ly/2Wcix11), koja je proizašla kao suradnja Alibaba grupe i američkih državnih sveučilišta Ohio i Iowa, jasno je potvrdila tu utabanu teoriju o generalnoj pouzdanosti SSD-ova, no ne i dominaciju nad klasičnim tvrdim diskovima. Naime, u njoj se analiza temeljila na uzorku od čak 450.000 SSD-ova, baziranih na pet različitih modela (nisu ih konkretno imenovali, već su im dali aliase) postavljenih u Alibabine cloud podatkovne centre tijekom tri godine, a sama studija i analiza sprovedene su tako da se poseban fokus usmjerio na prijave kvarova koji su se odnosili na SSD-ove, a koji su interno nazvani kao “Reported As SSD Related” (RASR) slučajevi.

U toj statistici SSD-ovi su bili među najmanje prijavljenim kvarovima u omjeru od 5,6%, tik pored matičnih ploča (5,4%) i procesora (0,7%), koji su, kad je u pitanju kvarljivost, izvan bilo kakve kategorije. Tako, od ukupno svih prijava kvarova, kojih je bilo oko 150.000, na SSD-ove se odnosilo njih oko 10.000. Kada tih 5,4% razlomimo na oblik kvara koji su imali, odnosno rješenja za kojim se trebalo posegnuti da bi se to riješilo, njih 31,2% odnosilo se na zamjenu samog SSD-a; znači potpuni kvar uređaja i/ili komponenti do njegove neupotrebljivosti. Zanimljivo je vidjeti da se 20% prijavljenih “kvarova” na SSD-ovima otklonilo jednostavnom provjerom utora u koji se SSD-ovi ubacuju u sklopu serverskog kućišta (vjerojatno je nepravilno “sjeo” disk), pri čemu je zapravo uzrok kvara pripisan ljudskoj pogrešci.

Prema tim podacima, ispada da je otprilike 3.120 SSD-ova otišlo nepovratno u zaborav, što je na 450.000 SSD-ova malo ispod 0,7%. No, pitanje je koliko su od svih tih prijava kvarova vezanih uz SSD-ove oni zapravo bili individualni, a koliko ih je bilo ponavljajućih (postoji mogućnost da je isti disk imao više prijava kvara), tako da u svakom slučaju, statistički gore od ovog za SSD-ove nije moglo biti, iako je u svakom slučaju

Ako ove brojke usporedimo s izvještajem koji je nedavno Backblaze objavio na temelju ažuriranog uzroka od 122.500 klasičnih tvrdih diskova (bit.ly/3cSpSsv), gdje je malo ispod 2% diskova doživjelo kompletni kvar, ispada da su HDD-ovi gotovo triput manje pouzdani od SSD-ova. S druge strane, teško je doći do konačnog zaključka, jer barata se izuzetno malim postocima, koji se vrlo lako mogu zaokrenuti, ovisno o statistici jednog modela, a u ovakvim podatkovnim centrima zna ih biti po nekoliko, zbog čega se u takvim usporedbama posebno izdvajaju proizvođači, a ponajprije modeli, jer unutar istog proizvođača mogu biti vrlo različiti rezultati.

Primjera radi, Seagateova 12 TB NM0007 serija HDD-ova, koja se nalazi u Backblazeovim podatkovnim centrima, i koja je u usporedbi s ostalim modelima najviše zastupljena (oko 30%), ima preko 3% failure rate, dok serija 8 TB NM005 ima 1,57%, a i ostatak modela debelo je ispod / oko 1%, što, dakako, na veliku količinu kvari prosjek. Na primjeru RASR studije, konkretno u njihovom primjeru, dva modela SSD-ova od pet, imala su visok postotak “nestanka” diska iz sustava, otprilike dva i pol puta više nego druga dva modela SSD-ova koji su imali najmanji postotak takve vrste kvara, odnosno manifestacije uslijed kvara.

Slično iskustvo zapravo imamo i s našim sugovornicima iz InfoLAB-a, specijalizirane tvrtke za povrat podataka s različitih vrsta medija pohrane, koji postoje otkad praktički znamo za sebe, s preko 20 godina iskustva u tom području i vrlo interesantnim uvidom u taj dio industrije. Iako su HDD-ovi i dalje najzastupljeniji u njihovom poslovanju, u nekakvom omjeru 80:20, iz njihove perspektive određeni modeli SSD-ova češće dolaze na spašavanje podataka nego neki drugi, a i općenito imaju osjećaj da im SSD-ovi možda čak i prečesto dolaze, s obzirom na to koliki je njihov trenutačni udio na tržištu.

Kod nas dodatnu ulogu ima i taj faktor da korisnici zbog okolnosti na tržištu često posežu za jeftinijim primjercima SSD-ova, čak i onih generičkih proizvođača, koji provjereno koriste manje kvalitetne NAND flash čipove i kontrolere. Naravno, tu perspektivu iskrivljuje to što nemamo informaciju o točnom broju diskova, kao, recimo, u primjeru studije koju smo spomenuli, gdje se HDD kao vrsta prijave kvara pojavio u 22,1% slučajeva, što je daleko više od 5,4% kod SSD-ova, no te nam brojke realno ništa ne znače u ovoj međusobnoj usporedbi, jer ne znamo količinu uzoraka HDD-ova na koju se odnosi taj postotak.

Od “set and forget it” do mikroskopski preciznog rukovanja

Naravno, flash memorija postojala je i puno prije dolaska SSD-ova u obliku memorijskih kartica. Stoga povrat podataka s takvog oblika medija pohrane i nije neki novi izazov sam za sebe, već se zapravo samo mijenjala forma i unapređivala namjena. No, kako doista izgleda taj proces povrata podataka s flash medija?

Jedan od najpoznatijih uređaja za povrat podataka u akciji, PC3000 (ovo je samo jedan dio hardvera i opreme koji dolazi uz njega), a ovdje za primjer u adapteru čita podatke iz skinutog NAND flash čip s jednog SSD-a
Jedan od najpoznatijih uređaja za povrat podataka u akciji, PC3000 (ovo je samo jedan dio hardvera i opreme koji dolazi uz njega), a ovdje za primjer u adapteru čita podatke iz skinutog NAND flash čip s jednog SSD-a

To prije svega ovisi o vrsti, odnosno formatu memorije o kojem govorimo, počevši od onih u računalima, poput SATA ili M.2 SSD-ova, pa sve do klasičnih SD ili microSD kartica, te UFS ili eMMC memorija, koje možemo naći u pametnim mobitelima. U najboljim slučajevima, recimo, kod klasičnih SATA SSD-ova, dovoljno je spojiti disk na specijalizirane linearne čitače, poput Atole ili PC3000, koji će uz pomoć priloženog softvera, onako sistematski, prema principu “čitam i ne pitam”, u factory modeu od početka do kraja očitati disk preko SATA sučelja (za M.2 i druga standarde koriste se adapteri na SATA-u), no kod drugih je potrebno daleko više posla. Primjerice, ako ne možete pristupiti SSD-u zbog neispravnog kontrolera, potrebno je skinuti sami NAND flash čip s PCB-a, postaviti ga u posebni adapter te tako očitati. Tako je potrebno proći čip po čip, skupiti sve očitane podatke na jedno mjesto, i uz pomoć simuliranja kontrolera koji je dotični SSD na sebi imao i posebnih algoritama, sve to oformiti u one krajnje “opipljive” podatke, koji se onda mogu prebaciti na novi disk.

Cijeli članak na linku https://www.bug.hr/savjeti/kako-povratiti-izgubljene-podatke-sa-ssd-ova-i-drugih-flash-memorija-15414

Print Friendly, PDF & Email