Bi li Damir Kajin kao predsjednik stranke i saborski zastupnik u nekom istarskom selu polovicom 90-ih kupovao ruševine u vlasništvu općine, u kojoj je na vlasti IDS, bez javnoga natječaja iako je i onome tko ne poznaje zakone jasno da je neposredna pogodba u takvim slučajevima sve prije nego transparentna i moralna? Bi li Damir Kajin, kao predsjednik stranke, hrvatski ministar i istarski župan, potom u »svojem« selu dogradio vinski podrum, septičku jamu ili neki drugi objekt bez građevinske dozvole i na tuđem zemljištu? Bi li Damir Kajin dovodio u Istru inozemne poduzetnike da za male šolde kupuju velika poduzeća? Bi li Damir Kajin trošio javni novac na organiziranje hohštaplerskih polo turnira po Brionima i išao igrati golf u uobičajeno radno vrijeme? Bi li Damir Kajin po medijima govorio o svojim preljubima? Bi li, i dalje kao predsjednik stranke, hrvatski ministar i istarski župan, Damir Kajin u nekom istarskom gradu, u kojem cijene nekretnina stalno rastu, kupovao šufit tako da mu lokalna samouprava, u kojoj je na vlasti njegova stranka, ponudi cijenu po procjeni staroj dvije godine, a on nakon natječaja na kojem pobijedi traži odgodu jer navodno nema novca, pa ugovor potpiše i iznos plati tek poslije još gotovo dvije godine?

Možda i bi, jer vlast mijenja ljude, ali pristrano držim da Damir Kajin kao predsjednik IDS-a gotovo ništa od retorički upitanog ne bi činio. Bi li s, najblaže rečeno, obzirnijim i primjerenijim predsjednikom IDS-a i županom istarski građani danas imali više povjerenja u političko djelovanje kao moralno služenje općedruštvenom interesu, pa i u stranku koju je Jakovčić sa 72 posto glasova birača spustio na 42 posto? To je ključno pitanje, a ne je li Nino, pardon Ivan Jakovčić, žrtva nečijih dvostrukih mjerila, kako najvažniji potpredsjednik IDS-a Damir Kajin pokušava braniti svoga šefa.

Jakovčić je žrtva vlastite samodopadljivosti, bahatosti i nemoralnosti, a takvo ponašanje nisu samo »gluposti«, a jedan šufit jest i političko pitanje. Doduše, Damir Kajin nije jedini koji stranačkom šefu drži stranu. Učinila je to i većina fiducijara ponovno ga na partijskom kongresu izabravši za predsjednika IDS-a. Zato posljednje pitanje glasi: nije li zapravo Jakovčićevo postupanje i ponašanje obrazac koji podržava vodeća i vladajuća istarska stranka, a kroz nju i većina (barem relativna) birača? Ako je odgovor pozitivan, a očito jest, onda je valjda jasno zašto ni 1991. ni kasnije IDS nije za predsjednika birao Kajina nego Nina.

Glas Istre, 22.4.06.