Glavni ured HTZ-a postaje Nacionalna turistička organizacija s državom i trgovačkim društvima kao dionicima takve tvorbe

Ministarstvo turizma je na svojim internetskim stranicama objavilo smjernice kojima je definiralo osnovna načela za izradu Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, Zakona o boravišnoj pristojbi i Zakona o članarinama u turističkim zajednicama. Iza ovih naoko benignih naziva zakona “skrivaju se”, kada je hrvatski turizam u pitanju, “revolucionarni” koncepti.

Konkretno, glavni ured HTZ-a, zajedno s predstavništvima u inozemstvu, trebao bi prerasti u NTO (Nacionalnu turističku organizaciju), nacionalnu marketinšku agenciju, koja bi u skoroj budućnosti trebala biti postavljena na korporativnim osnovama, s Republikom Hrvatskom i turističkim trgovačkim društvima kao dionicima takve tvorbe.

TZ županija, slijedom načela okrupnjivanja prema geografskom, turističkom i inom identitetu, prerastaju u Regionalne marketinške organizacije (RMO), s glavnom zadaćom upravljanja marketingom i strateškim planiranjem na regionalnoj razini. Smjernice predviđaju osnivanje RMO-a za Grad Zagreb, središnju Hrvatsku, Slavoniju, Istru, Kvarner, Liku-Karlovac Dalmaciju-Zadar, Dalmaciju-Šibenik, Dalmaciju-Split i Dubrovnik, kao i mogućnost da pojedine RMO autonomno osnuju nadregionalne zajednice.

Na najnižoj razini “nestaju” TZ-i gradova, općina i mjesta, koje se transformiraju u Destinacijske menadžment organizacije (DMO). Pojednostavljeno, gledano na razini cijelog sustava, u najbitnijem, marketinška funkcija postaje obaveza NTO-a i RMO-a, dok razvoj turističkog proizvoda pada u zadatak DMO-a.

Sukladno tako definiranim obavezama pojedinih razina DO-a, predviđena je i drugačija preraspodjela izvornih prihoda sustava (oko 550 milijuna kuna na kumulativnoj razini), na način da bi Regionalne marketinške organizacije imale 5 posto veće prihode od dosadašnjih županijskih TZ-a, dok bi za isti postotak bio umanjen budžet Nacionalne turističke organizacije. U konačnici, NTO-i bi raspolagali sa 20 posto, RMO-i sa 15 odnosno DMO-i sa 65 posto ukupnog prihoda sustava.

Nema nikakve dvojbe da će spomenuti zakoni predstavljati radikalan, ali i neprijeporno nužan zaokret u turističkoj politici, i na taj bi način konačno trebao započeti proces upravljanja našim turističkim sektorom. Naime, kada je hrvatski turizam u pitanju, postoji nedvojben konsenzus struke, napose kada govorimo o javno-upravljačkim polugama sektora, da na tom polju vladaju stanoviti kaos i nekoordinacija aktivnosti, pojednostavljeno, da se nama turizam zapravo događa. Stoga je proces transformacije sustava TZ-a prema DMO konceptu nesporno temeljna pretpostavka za konkurentski održivi razvoj turizma u Hrvatskoj. Naime, na konkurentskom tržištu vlada nesmiljena borba za svakoga gosta, velikom brzinom mijenjaju se navike potražnje, koja postavlja puno veće zahtjeve u pogledu sadržaja i isporuke turističkog proizvoda. Javlja se snažna potreba planiranja razvoja, suradnje i koordinacije javnog i privatnog sektora.

U tom smislu, imajući u vidu da se na toj razini turizam zapravo i događa i nastaje, destinacijske marketinške organizacije postaju nukleus razvoja turizma, od kojih se najznačajniji doprinos očekuje upravo u domeni razvijanja turističkog proizvoda i unapređenja turističke ponude. Ništa manja očekivanja nisu ni od RMO-a i NTO-a od kojih se, kroz involviranje novih marketinških koncepcija, strategija i alata, na prvome mjestu očekuje kvalitetno i sadržajno upravljanje marketingom destinacija.

Pitanje svih pitanja je tko će zapravo upravljati DMO-ima. Premda je već u prethodnim izmjenama Zakona o turističkim zajednicama zakonodavac kroz umanjenje omjera između izvršenih uplata u proračune TZ-a i upravljačkog utjecaja u istim TZ-ima u znatnoj mjeri umanjio utjecaj predstavnika kapitala u upravljačkim tijelima TZ-a, najbitnija će zadaća zakonodavca biti iznaći koncept koji će omogućiti upravljački konzenzus između privatnog i javnog sektora. Naime, scenarij u kojem bi se kapitalu, uz resurse kojima raspolaže, a kojima uskoro treba pridodati i koncesijska prava nad turističkim zemljištem, omogućilo da majoritetno upravlja DMO-ima, potpuno bi kompromitirao koncept i smisao DMO-a, a u određenim situacijama zasigurno doveo u pitanje i realizaciju javnih interesa. Ništa manje poguban ne bi bio ni scenarij u kojem bi DMO-ima većinski upravljala lokalna uprava i samouprava (politika).

Ne manje značajno pitanje, na koje će biti i najteže iznaći odgovor, upitnost je stvarnih ingerencija DMO-a, konkretnije, na koji način, pored kapitala koji de facto vlada turističkim destinacijama, iznaći mehanizme kojima će se osigurati i realizirati značajniji utjecaj DMO-a na razvoj pojedinih destinacija.

Konačno, kao fokalni problem pojavljuje se i pitanje kadrovske potkapacitiranosti sadašnjih upravljačkih struktura u TZ-ima gradova, općina i mjesta, koje bi barem u začetku trebale preuzeti upravljanje DMO-ima. Radi se o problemu kojem u doglednom kraćem roku nije moguće doskočiti. Stoga se kao ultimativno rješenje nameće izrada raznih podzakonskih akata kojima će se za obavljanje ključnih upravljačkih funkcija u DMO-ima, propisati rigidni kvalifikacijski i iskustveni kriteriji. U protivnom, cijeli koncept promjena u sektoru dolazi pod veliki znak pitanja.

Ivan Herak za Jutarnji List