Nazvala me neki dan Lidija Nikočević, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre, te me upitala: »Navedi mi jedan agroturizam u Istri koji u potpunosti ispunjava potrebne uvjete«. Većinu ih poznam, prelistavam ih po sjećanju, da nije bilo u pitanju »u potpunosti«, možda bih drukčije odgovorio, ovako odgovorim: Nema ga!

Naši agroturizmi funkcioniraju na brojne načine, svaki ima svoje interese i posebnosti, no najistinitije i najgrublje ih možemo podijeliti na ilegalne oštarije u 60 posto slučajeva, 30 posto je to puki Zimmer frei, a u 10 posto slučajeva mogli bismo naći naznake onoga što bi trebali biti. Već prije desetak godina ugledni ugostitelj Marino Markežić protestno mi je rekao: »Zatvaram restoran i prekvalificirat ću se u agroturizam«. Isto su prijetili i ostali gostioničari. Zašto? Zato jer su postali prava konkurencija, zovu se agroturizmi ili seoski turizmi, a funkcioniraju kao ilegalne konobe. Nema kase, nema računa, nema kontrole, samo – lova u kešu. Rade kad hoće, odnosno kad imaju najavljene »grupe«: općinara, lovaca, nogometaša, turista, boćara…

U Istri su prvi krenuli legendarni Krculi, selo pored Žminja. Posao je cvjetao. Šifra jednostavna: autobusi turista, posrednik u pravilu turistička agencija ili privatna inicijativa nekog stranog turoperatora. Masovne scene: »oštra« rakija dobrodošlice, kroštule s jogurtom, kraški pršut, sir iz butige, njoki-fuž-kapuz, vino u bukaleti, malo folklora. Podjela love i provizije u kešu… i kuda koji mili moji. Brže-bolje nicale su takve konobe na Poluotoku, s najmanje 50 mjesta (jedan autobus bila je donja mjera). Dok nisu propale same od sebe jer prijevara je bila očita.

Slijedila je druga faza, znatno rafiniranija, no još uvijek samo surogat onog što se trebalo nuditi (jer su se seoskim biznisom bavili lukavi građani), pa treća faza, ona s bazenima, i sada jesmo tu gdje jesmo, vrijeme je konačnog prestrojavanja.

Evo najčešćih grešaka našeg agroturizma. Loša arhitektura, katastrofalni miš-maš raznih mediteranskih stilova, ali glavno da je otučena žbuka s fasade, potom fugirana, jer Nijemci misle da su takve naše kuće. Nadstrešnica sa što je moguće više volti, a lukovi da su od cigle, baš kao u Toscani ili Espaòi. Naravno, fugiranja ne fali ni u interijeru. Nudi se loše vino, posebice bijelo (vrlo često, pored dugih nedostataka, čak je i mutno). Hrana loša, jednoobrazna: njoki i fuži, loš pršut, još lošiji sir. Ombolo i kobasice usred ljeta, jedina maneštra – bobići, često s kukuruzom iz konzerve. Zanimljivo da ni običnog krumpira nema u ponudi, panceta je rijetka, a i ponuda povrća je manjkava. Voće: grožđe, smokve, žižule, nar, breskve – ne nude se nikad. Dakle stereotip, prave, izvorne domaće kužine – vrlo malo.

Sve to sluša gospođa Nikočević s druge strane telefona. Razočarano kaže: »Pa to je dvorana iskrivljenih ogledala«. Odgovaram joj: »Ravnateljice Etnografskog muzeja Istre, mislim da ste upravo izrekli najbližu definiciju našeg agroturizma.«

Robert Bačac, direktor novoosnovanog Ruralisa, konzorcija agroturizma i ruralnog turizma Istre, svjestan je tog problema. Veli da se upravo sprema taj značajni vid turizma postaviti na zdravije i profesionalnije noge pod okriljem nove udruge. Treba ga uskladiti s općim standardima evropske federacije ruralnog turizma Eurogites.

U Istri ima oko 250 domaćinstava koja se bave tim segmentom turizma, no jedva 120 njih ispunjava kakve-takve regule. Po novom nametnut će sljedeće osnove za poslovanje: certifikacija, standardizacija i bodovanje, izvorno okruženje i prepoznatljivost. Na kući, ili dvorišnom portunu, bit će tabela kvalitete sa stiliziranom jednom, tri ili pet šparuga, kao simbolom istarskog agroturizma (simbol toskanskog agroturizma je klas).

Drago Orlić, Glas Istre