Piše –  Damir Strugar 

Čovjeka ne definira novac, niti slava, već ono malo plemenite vještine.” – često je govorio legendarni boksač … 

Nema našeg MATE već 15 godina. A otišao je tiho i dostojanstveno, baš onako kako je i živio svojih  posljednjih dvadesetak godina. Naš Mate. Šampion nad šampionima. O njegovim osvojenim titulama već je sve rečeno i odavno opisano…Bio je najbolji od najboljih..

Osvojio je u boksu sve što se moglo.? Čak je bio i svjetski amaterski prvak, što čak ni slavnom Muhamaddu Aliju nije pošlo za rukom. O  svemu tome napisano je na stotine tekstova i gotovo da nema u nas  čovjeka koji sve to ne zna.Ali,malo je rečeno o Matinom životu nakon boksačke karijere. Čovjeka ne određuje bogatstvo, ni slava – već ono malo plemenite vještine!- često je znao govoriti. Sa ringa se povukao krajem 1981.godine, a boksa se definitivno ostavio 1984.godine kao super-uspješni izbornik boksačke  reprezentacije tadašnje Jugoslavije.I onda se zatvorio u sebe. Iako je bio vesel i društven tip, nikada zapravo nikome nije objasnio zašto se na tako nešto odlučio. Prekrižio je svoju boksačku prošlost, kao da nikada nije ni postojala. – Sve je to samo prošlost! – znao je reći.

Nije volio intervjue o boksu…

 S novinarima je rado pričao, ali gotovo nikad o boksu. Da li se razočarao u plemenitu vještinu ili mu se netko zamjerio – nikada nismo, a i nećemo doznati. Jer na taj osebujan  način nitko nije zaboravio svoju prethodnu super-uspješnu sportsku karijeru. I po tome je Mate zaista bio poseban. Sjećam se, kada sam ga kao mlad novinar 1981.godine htio intervjuirati,kako mi je rekao: – Daj ti to lijepo napiši i sastavi! Znaš već ti kako,a ajmo mi radije nešto pojest i popit! – I tako je bilo svaki put kada sam iz Zagreba dolazio u Pulu da sa njim radim intervju za različite novine.Uvijek smo lijepo pričali, jeli i pili, ali klasičan intervju nismo nikad napravili. Ja bih te intervjue sastavljao iz naših razgovora. A o svemu je Mate želio pričati. Najmanje o boksu, a o politici- nikako. Pa ipak i u ona teška olovna ratna vremena ostao je dosljedan.

Sjećam se da je imao petlju sjetiti se Tita i onda kada to nije bilo baš popularno. – Ma šta se sad svi prave ludi! Pa svi smo bili zaljubljeni u Tita i naravno da sam ga i ja obožavao! – rekao je s ponosom tamo negdje 1993.godine Mate. Svoje stavove Mate nikad nije promijenio. I dok smo se svi mi ovih godina mijenjali, Mate je uvijek ostao isti.Bio je sjajan u društvu. Recitirao je kao od šale Ujevića,Šimića,Matoša,Krkleca..Citirao je Platona i Aristotela. Volio je pjesmu.

Rekorder po broju pjesama

Znao je barem tisuću starih, novih, narodnih, starogradskih pjesama. Ali ne refrene, kao što i svatko od nas znade pokoju pjesmu. Mate je pjesme znao od početka do kraja! Sve riječi! Bolje od bilo kojeg pjevača. I time je oduševljavao. Bio sam tome svjedok i Olivera i Akija i Bebeka. A tek pisce… Kada se održavao poznati pulski Sajam knjiga  Čak su i svjetski poznati pisci navraćali do Mate u kafić. A Mate ih je fascinirao.  – Pa on zna poeziju bolje od bilo kojeg živog pjesnika! – rekao mi je svojedobno ushićeni pisac Boro Radaković. Obožavali su ga i glumci s kojima se godinama družio za vrijeme trajanja pulskih Filmskih festivala. A iz Pule gotovo da nigdje nije putovao. Znao sam ga priupitati što ne dođe do Zagreba, barem na kraju godine kada se biraju najuspješniji sportaši. – A šta ću u Zagrebu? Popit sok od marelice i popričati sa Šurbekom? Pa to mogu i ovdje u Puli – na sebi svojstven način odgovarao je zafrkantski Mate.

Sportaš stoljeća..

Pa ipak,pamtim,jako ga je obradovalo kada je u Zagrebu ne tako davno izabran za sportaša proteklog stoljeća.Priznao mi je da je bio  oduševljen kako su ga Zagrepčani primili. U kultnoj diskoteci “Saloon” Matu, živu legendu, svi su naprosto izljubili, dali mu ruku i bili sretni što je s njima u društvu. Bilo mu je drago što nije zaboravljen i što ga svi pamte kao djelić svoga i našega zajedničkog života…

Nažalost, Mate više nema. Ostala su samo sjećanja. Pamtim tako kada sam ga jednom prigodom pitao koliki mu je bio najveći boksački honorar u karijeri. Priznao mi je (a to nisam nikada objavio u svojim tadašnjim novinama) da je u meču za svjetsku titulu profesionalnog boksa dobio 100 tisuća dolara. – Novac kvari ljude,ali smiruje živce! – duhovito je nadodao i izrekao rečenicu koja bi po svojoj jednostavnosti i mudrosti mogla ući u anale,pa  čak i u svjetsku enciklopediju misli i izjava poznatih ljudi. I sada kad je Pula već 15 godina bez njega, bez ,svog zaštitnog znaka,morali bi se obavezati da ga nećemo zaboraviti. Dom sportova nosi,ali neka ulica i neki trg moraju nositi njegovo ime.

U kultnom kafiću njegov duh je prisutan

   A kultni kafić Mate –   nastavio  je  voditi njegov sin MATKO. No, Grad Pula i obitelj Parlov zajednički nikako da urede u Puli najavljeni muzej. Da,baš tako – Muzej Mate Parlova. Sa svim njegovim brojnim osvojenim peharima, trofejima i medaljama. A njih je toliko da sve u tom prostoru neće ni stati. I mislim da bi to bio najbolji način da se Pula oduži svom Mati. Da se uz njega i sjećanje na njega.. još i dalje zajednički družimo.

Do nekog novog susreta na nebeskim ringovima.

Zbogom šampione! Nikad te zaboraviti neću. Srest ćemo se negdje opet…/DAMIR STRUGAR/