Jučer je Claus-Michael Trapp, suradnik Biološkog instituta »Konrad Lorenz« iz Innsbrucka, došao po ćelavog ibisa kod Roberta Stelka da bi ga vratio kući, zapravo u zimovalište u nacionalnom parku u Toscani. Stelko, djelatnik Nature Histrice, 20 se dana brinuo o toj vrlo rijetkoj ptici koja je početkom prošlog mjeseca sletjela u dvorište kaznionice u Valturi, nedaleko od pulskog aerodroma. Bilo je važno da se ćelavi ibis Hector čuva na sigurnom da se ne bi opet izgubio ili da ga koji lovac ne bi ustrijelio.

– Drago mi je što sam se brinuo o njemu, svjestan sam da mora otići, premda smo se sprijateljili. Vrlo je pitom i ne boji se ljudi. U prirodi se hrani glistama, puževima, crvima, malim zmijama, mesožder je, a ja sam mu davao usitnjena teleća jetra i srce, povremeno hranu za pse. Te se ptice obično vraćaju tamo gdje se pare, odnosno tamo gdje su se izlegle. Nastojat ću stupiti u kontakt s voditeljem projekta u austrijskom institutu i vidjeti bi li se koji par mogao udomiti negdje u Istri ili Dalmaciji. Tako bismo ponovno imali tu lijepu i vrlo pametnu i druželjubivu pticu – kaže Stelko.

Ćelavi ibis ptica je koja je gotovo izumrla prije 250 godina. Kako doznajemo od Stelka, tomu su kumovali različiti uzroci – njezina prevelika pitomost i približavanje ljudima, glad između dva rata, kada je ćelavi ibis služio za jelo, kao i to što je mnoga njegova područja zauzeo čovjek. Kod nas je nestala još u 18. stoljeću, a prvi je put opisana već 1555. u Premanturi. U Europi je gotovo više nema, tek je u Turskoj izbrojeno 40-ak komada, a u Maroku je poznata jedna stalna kolonija u kojoj ih je 70-ih godina izbrojeno 200-tinjak. Ćelavog ibisa na drugim kontinentima uopće nema, poznate su tek druge dvije vrste, sveti ibis i crni ili blistavi ibis, koji prebivaju u Aziji i na jugu Afrike.

Upravo je želja da ćelavi ibis ne izumre navela austrijske ornitologe da krenu u ponovno uvoženje vrste. Zato je 1989. pokrenut projekt Waldrappteam, po nazivu Hectorove vrste na njemačkom jeziku. Nakon nabavke 20-ak ptica iz nekoliko zooloških vrtova, prije dvije je godine prvi put na slobodan let pušteno Hectorovo jato, koje je brojilo sedam ptica. Uz pomoć ultralakih aviona u kojima su bili njima znane osobe, sedam je ptica vođeno na zimovanje prema Nacionalnom parku Orboletum u Toscani, a zaustavljali su se na malim aerodromima da bi naučile gdje će se odmoriti i nahraniti.

– Ptice su letjele za njima, a ovaj se naš Hector vjerojatno malo zabunio pa poletio malo previše udesno, ili krivo procijenio, ili poletio s nekim drugim pticama, i stigao u Istru. Zato i jest sletio ovdje, u Valturi, blizu aerodromske piste, koje su im inače bile orijentir za povratak. Tako su ga učili na njegovu prvom letu – veli Stelko.

Kako veli gospodin Trapp, jedna je Hectorova prijateljica, Aurelia, koja je letjela prema Toscani, pronađena u Vilachu, dalje nije više mogla, a Frederica su pronašli u Sloveniji, netko mu je prostrijelio jedno krilo. Srećom, i tu su se ljubitelji ptica pobrinuli za njega. Od ukupno sedam ćelavih ibisa lani ih se kući vratilo pet, a od ovogodišnjih pet u svoje zimovalište u Toscanu vratilo ih se četiri. Njima će se, vjerojatno već danas, uz pomoć austrijskog ornitologa, pridružiti i Hector.

V. Medvedec, Glas Istre