S prvim siječnjem 2007. godine EU će primiti u svoje članstvo Rumunjsku i Bugarsku. A gdje smo mi? Što će nama petsto godina Venecije i dvjesto godina Austrije? Čovjek bi najradije zaplakao, ali tu smo i nema druge nego čekati u koloni i pripremiti osobnu iskaznicu ili putovnicu • Ulagačima je Rumunjska zanimljiva: samo u Temišvaru npr. živi preko 10.000 stalno nastanjenih Talijana – poduzetnika, a dobri i kvalificirani tamošnji radnici zarađuju tek 100 do 130 eura mjesečno

Ponedjeljak ujutro na hrvatsko-slovenskom graničnom prijelazu tmurno je i kišovito. Ulaz u Sloveniju pun blata, bageri i kamioni šire smrad nafte, slovenski policajci zgurani su ispod uskog prenamijenjenog potkrovlja. Slovenija s europskim novcem užurbano gradi veliki terminal za teretna vozila pred ulazak u susjednu državu. Slovenci očito vjeruju da Hrvatska neće tako brzo u Uniju i zato grade da bi nešto zaradili i da bi učvrstili najistureniju europsku vanjsku granicu prema istoku, odnosno prema Balkanu.

Asocijacija u glavi mamurnog putnika prodire poput munje: dok se u Istri gradi zid-terminal nekoliko tisuća kilometara istočnije i južnije na putu prema Crnom moru i bespućima azijskog kontinenta očekuje se dolazak Europske unije. Možda su ljudi zaboravili, a ako nisu imaju sigurno preča posla nego razmišljati o tome. U svakom slučaju nije loše sve podsjetiti da će s prvim siječnjem iduće 2007. godine Europska unija primiti u svoje članstvo dvije nove države – Rumunjsku i Bugarsku. Da, upravo tako. I kako sada to objasniti prosječnom Istraninu, kako razumno argumentirati taj diskontinuitet, taj skok sa Zapada na Istok koji nema premca u povijesti Starog kontinenta.

Pitanje je jednostavno: gdje smo mi, a gdje Rumunji i Bugari? Što će nama petsto godina Venecije i dvjesto godina Austrije, što će nama tolika pismenost i tolike europske (naslijeđene) navike. Čovjek bi najradije zaplakao, ali tu smo i nema druge nego čekati u koloni i pripremiti osobnu iskaznicu ili putovnicu. Kako vjerovati Europskoj uniji kad već teško vjerujemo našim političarima?

Prvi siječanj neće biti radosni dan, treba ga prihvatiti i pozdraviti s tugom i gorčinom. Hrvatska se prostire na oko 57.000 kvadratnih kilometara, ima 4,4 milijuna stanovnika, lijepu obalu, nekoliko generala i političara u haaškom zatvoru, i kao povijesni miraz Domovinski rat koji, sve je očitije, tek još poneki nazivaju takvim.

Rumunjska se, primjerice, prostire na 238.000 kvadratnih kilometara, ima 22,4 milijuna stanovnika, brda, šume, obalu na Crnom moru (vele da je jako lijepa, ali nema ni Istre ni Dalmacije) i kao povijesni miraz donosi tursku vladavinu, Ceausescua i pedeset godina vladavine KGB-a.

No, to je velika država koja već cijelo desetljeće izvanrednim tempom i očito dobrim zakonima puni džepove zapadnjačkim poduzetnicima iz Austrije, Njemačke, Švedske, Nizozemske, Francuske i Italije.

Italija je znakoviti fenomen: danas je u Rumunjskoj registrirano preko 18.000 talijanskih poduzeća. U Temišvaru živi preko 10.000 stalno nastanjenih Talijana – poduzetnika koji uživaju izuzetno povoljne uvjete rada: dobri i kvalificirani radnici stoje tek 100 do 130 eura mjesečno i rade punom parom, država je izuzetno uljudna te žmiri kada tekstilni poduzetnici, primjerice, uvoze izuzetno štetne i u Italiji zabranjene pogone za bojanje tekstila.

Uzmimo za primjer svjetski poznatog proizvođača cipela Geox iz Veneta. Tvorac Geoxa Mario Moretti Polegato stigao je u Temišvar s tek 50 radnika, a danas njegovi pogoni zapošljavaju 1.560 radnika koji rade u tri smjene, odnosno 24 sata na dan. Svaki dan 7.000 novoizrađenih cipela putuje iz Rumunjske u Italiju, 200 kamiona cipela tjedno. Geox plaća radnike deset puta manje nego što bi plaćao u Italiji no, nije nam poznato da su cipele Geox zadnjih godina na europskom tržištu pojeftinile, iako je u Rumunjskoj koncentrirano 20 posto ukupne proizvodnje te tvrtke. Talijanski poduzetnici tekstila uvoze u Rumunjsku sirovinu, izrađuju košulje u rumunjskim tvornicama i vraćaju ih kao polugotove proizvode u Italiju gdje stručne talijanske ruke pričvrste tek »botune«. S druge strane, prodaja talijanskih proizvoda u Rumunjskoj vrtoglavo raste: od 1999. do 2005. zabilježen je porast od 100 posto. Prošle godine robna razmjena između Italije i Rumunjske dostigla je 10 milijardi eura, a lani je Italija zemljama istočne Europe prodala robu vrijednu 33,8 milijardi eura.

No, Italija je tek na šestom mjestu po visini ulaganja u Rumunjsku. Kritična talijanska web stranica Osservatorio sui Balcani gorko zaključuje: »Talijani nevoljko ulažu u poboljšanje rumunjske infrastrukture, ne mare niti za asfaltiranje ceste koja vodi do njihovog pogona, a nije nam poznato da je netko uložio novac u izgradnju školske zgrade za odgoj i obrazovanje djece zaposlenih radnika«.

Elio Velan, Glas Istre