piše: Drago Orlić, Glas Istre
Ovim člankom zapravo pišem protiv sebe samog. Naime, već sam jednom nogom dobrano među umirovljenicima, ali, eto, pišem protiv ideje da se u Poreču otvori Klub umirovljenika. Preciznije rečeno, protiv sam da se klub penzionera gradi u prostoru bivšeg školskog restorana Galija.
Razlog je samo jedan: riječ je o izuzetno reprezentativnom, velikom i kvalitetnom prostoru, o atraktivnoj poziciji koja se treba korisnije osmisliti u korist grada, građana i turista. Prostor je na samom ulazu u grad, na odličnome mjestu, na trgu je, vrlo vidljiv, ima prozore i vrata koji gledaju na Zagrebačku ulicu i Trg Joakima Rakovca. Doslovce prostor za – izlog grada.
Klub umirovijenika, ako je već potreban, trebao bi biti smješten na nekoj drugoj lokaciji. Istina, HSU je u proteklome mandatu bio značajni saveznik većinskom IDS-u, ali to mu ne daje za prvo da tako olako, bez "ispitivanja tržišta" i svojih potreba, zaposjedne, kako čitam u Porečkom vjesniku, prostor od 220 četvornih metara zatvorenog i 85 kvadrata otvorenog prostora. Osim toga, lijepa socijalistička navada klubova umirovijenika danas u Evropi, a posebice u Skandinaviji, poprima sasvim druga obilježja. Razbibriga i igranje briškule i trešete pitanje je prošlosti. Današnji umirovljenik želi još biti društveno koristan, nekoliko sati radno aktivan, angažiran, želi putovati, podučavati mlade starim zanatima, pričati priče i prenositi zaboravljena iskustva, posvetiti se svom hobiju, a ne biti getoiziran.
Osim toga, ako me sjećanje ne vara, Poreč je već imao klub umirovljenika, kod Peškere, koji je bio interesantan samo do trenutka – tko će voditi kafić. Što je sada s tim klubom? A ako netko baš želi baciti partiju karata, u novoadaptiranom klubu Zajednice Talijana nitko vas neće pitati jeste li hrvatski ili talijanski penzić.
Zapravo, čudim se porečkoj Udruzi ugostitelja da nije inzistirala da taj prostor ostane ono što je bio restoran (ispred kojeg su nekad turisti čekali u fili pred vratima na slobodnu stolicu), jer Poreču itekako nedostaje jedan prestižni restoran.
Pa hajde da budem kolikotoliko konstruktivan. Što bi u tom reprezentativnom prostoru trebalo biti prije kluba umirovljenika:
Glavni informativni punkt grada i TZ-a: Postojeći informativni punkt TZG Poreča, neovisno o velikim sredstvima koja su u njega upucana, malen je, neodgovarajući, neopremijen, na krivom mjestu, sakriven parkiranim automobilima. Turisti ga mogu naći samo slučajno. Poreču je potreban jedan moderni, velik, suvremeno opremljen info-punkt, mozak turističkog Poreča. Upravo je taj prostor idealan za tu potrebu.
Galerija Ede Murtića: Najmanje su četiri opravdana razloga za tu galeriju. Prvo, riječ je o velikom imenu svjetske, hrvatske, ali i porečke likovne scene. Drugo, gradu koji se inače vezuje za kulturu nedostaju takvi prestižni prostori u funkciji turizma, ali i za potrebe građana. Treće, (40 godina Murtić je bio naš sugrađanin, tada još nije bilo općine Vrsar), Edo nas je zadužio bezbroj puta. Primjerice, on je jedan od pokretača i osnivača Porečkih annala, najstarije hrvatske skupne likovne manifestacije. Četvrti i najvažniji razlog: reprezentativna djela velikog majstora već krase veći dio tog prostora, a izvorno su nastala za tu priliku 70-ih godina – sedam velikih muraia na zidovima i dva manja na nosećem stupu u zanimljivoj reljefnoj tehnici na temu galija. Tu je i poveći mozaik koji je skinut i sada krasi hodnik turističko-ugostiteljske škole Antona Štifanića.
Muzej turizma Poreštine: Tamo negdje početkom 70-ih godina prošlog stoljeća Anton Restović, tada predsjednik vrlo aktivnog Savjeta muzeja, predlagao je – Muzej turizma. Mi naivci čudili smo se što bismo u tome muzeju izložili. Sada, nakon tih silnih godina, kad se nismo sjetili sačuvati nijedan prospekt ili beštek, opet je u modi slično razmišljanje. Ako i sada počnemo, nije kasno. Je li ovaj prostor pogodan za prezentaciju osnovne privredne djelatnosti Poreštine? Naravno da jest!
La Parenzana, tiskarstvo, industrija: Ratnih 90-ih godina, ne otkrivajući toplu vodu, maštali smo ovako – ako posestrima Ravenna ima 11 muzeja, hajde da ih u Poreču imamo bar sedam. Željeli smo da Poreč, po uzoru na druge gradove, ima mini-muzeje ili bar spomen-sobe na temu: La Parenzana (pogledajte muzej Parenzane u Izoli, a pruga se nije zvala La Izolana), tiskarstvo (Poreč je imao grafičku tradiciju za vrijeme Austrougarske, Italije i Jugoslavije. Još su sačuvana drvena slova, stari strojevi, regali … ), Muzej prerade ribe (industrijski muzeji su sada jako u modi u svijetu, željeli smo sačuvati liniju fabrike škatuleta). Već su bile obavljene sve pripreme i (ugovorom) sačuvan alat za otvaranje malog muzeja u čast posljednjem zanatliji grada "Kovačija barba Škrinjara". No, vlast je imala druge ideje pa je otvorena gostionica u Cardusu.
Klub mladih Poreča: U otuđenom i stresnom Poreču, mimo politike i gradskih usmjerenja, nastala je moćna i brojna grupa mladih intelektualaca: slikara, filozofa, glumaca, videomahera, fotografa, dizajnera, kompjutoraša, znanstvenika… Ako kome, onda njima treba klub. Vjerujem da bi se s tom idejom složio svaki razboriti penzioner, ako još vrijedi uzrečica »Na mladima svijet ostaje!"