Već nekoliko godina u našoj zemlji, a i šire potresaju afere o korumpiranosti liječničkog sustava koji je usko povezan sa najmoćnijim farmaceutskim kompanijama. Prema najnovijim istraživanjima i iskazima onih koji su zaposleni  u zdravstvenom sustavu, mnogi lijekovi su bespotrebni  isto kao i cjepljenje protiv raznih bolesti i pandemijskih gripa. Postavlja se pitanje:  koliko smo vođeni profitom, a koliko zdravljem čovjeka? Treba li vjerovati liječnicima kraj „izmišljenih“ bolesti kao što su dijabetes i kolesterol? Je li samo cjepljenje uistinu potrebno ili se radi o još jednoj vrsti profita nad onima koji se boje bolesti i smrti? Na koji način se oduprijeti zakonskoj obvezi cjepljenja?  Odgovore na ta i slična pitanja dala nam je  dr. Lidija Gajski u intervjuu za Dnevno. hr.

Za početak, možete li čitateljima Dnevno.hr   reći tko je dr. Lidija Gajski?

Ja sam liječnik specijalista za unutarnje bolesti i radim u Domu zdravlja Centar u Zagrebu. Osim svog užeg profesionalnog područja zanimaju me i druge, poglavito društvene teme i fenomeni, i dosta se družim sa znanstvenicima iz humanističke sfere. Kako sam po prirodi kritična, odnosno skeptična prema autoritetima i općeprihvaćenim „istinama“ i istodobno netrpeljiva prema korupciji, a u kliničkoj praksi se svakodnevno susrećem s anomalijama, zastranjenjima, pa i apsurdima suvremene medicine, istraživanje se nametnulo samo po sebi. A nalazi do kojih sam došla bili su toliko šokantni da se nisu mogli prešutjeti. Tako je nastala moja knjiga ´Lijekovi ili priča o obmani´.    
Vaša je knjiga potaknula brojne rasprave o kvaliteti medicinskog sustava u Republici Hrvatskoj, a i šire.

U njoj govorite o umreženosti farmaceutskih kompanija, medicinskih stručnjaka i politike koja je u najmanju ruku neetična. Možete li nam ukratko objasniti o čemu je riječ?

U knjizi sam, oslanjajući se na objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja, dala prikaz djelotvornosti nekih od najpropisivanijih klasa lijekova. Pokazalo se da se radi o skromnoj, nejasnoj ili čak nepostojećoj učinkovitosti čitavih skupina farmaka, pa i o umjetnom stvaranju zdravstvenih problema, sve do izmišljanja samih bolesti. Prevara kreće od proizvođača lijekova i drugih medicinskih proizvoda i aparata, no bila bi nemoguća bez sudjelovanja vodećih medicinskih stručnjaka i političara. U knjizi je opisana uloga svih aktera u tom procesu, kao i način na koji se to radi – od krivotvorenja nalaza znanstvenih istraživanja, preko pretvaranja profesionalne edukacije u marketing, dezinformiranja javnosti, do korupcije u zdravstvenoj politici. Na kraju su ponuđena rješenja i putokazi za eliminaciju negativnih pojava i trendova, s ciljem smanjenja zdravstvenih troškova i vraćanja integriteta i povjerenja znanosti i liječničkoj struci.

Javnosti ste poznata kao osoba koja je se prva usudila progovoriti o štetnosti cjepiva i pretjeranom uzimanju lijekova. Koja su cjepiva po Vama najštetnija ili čak nepotrebna, a isto tako i koji lijekovi?

Ono što se danas načelno može reći jest da farmaceutski pripravci prigodom ulaska u primjenu u pitanju sigurnosti nisu primjereno ispitani. Uzrok tome je pritisak njihovih proizvođača, odnosno nespremnost državnih institucija da u tom smislu zaštite pacijente.  Pravo testiranje neškodljivosti farmaka počinje zapravo njihovim ulaskom na tržište. I onda se nakon desetak godina povlače s njega radi toksičnosti. Postoji dugačak popis takvih pripravaka; spomenimo samo nedavno povlačenje široko propisivanog antidijabetika rosiglitazona (Avandia) i preparata za mršavljenje sibutramina (Reductil). Sigurnost cjepiva teško je istraživati i procjenjivati jer zahtijeva dugogodišnje praćenje, no to ne može biti opravdanje za činjenicu da se tom postupku desetljećima podvrgavaju cjelokupne generacije zdrave djece, bez adekvatnog nadzora i registriranja nuspojava. I da se roditeljske sumnje, pa i otvorene optužbe za oštećenja njihove djece ignoriraju i omalovažavaju.  
Kad je riječ o djelotvornosti suvremenih lijekova, moje se spoznaje poklapaju s nalazima drugih kritičnih liječnika i znanstvenika, primjerice Francuza Evena i Debrea, te Britanca Goldacrea koji također tvrde da je značajna količina farmaka koji se danas koriste u stvari nepotrebna. Manipulacija nastaje na području prevencije na kojem je zdrav razum i kliničko iskustvo u prosudbi učinkovitosti lijekova neprimjenjivo – tu su nam podmetnuta krivotvorena znanstvena istraživanja kojima je tobože dokazano da će zdravim ljudima, tj. onima bez ikakvih tegoba određeni pripravci (za snižavanje kolesterola, tlaka, šećera i sl.) spriječiti bolesti u budućnosti, što većinom ne odgovara istini.

Nakon propalog pokušaja farmaceutskih kompanija da uvjere cijeli svijet u opasnost od pandemijske gripe mnogima je postalo jasno da su takve bolesti „lansirane“ zbog zarade. Upravo ste Vi, kao i gospodin Srećko Sladoljev izašli u javnost sa upozorenjem o potencijanoj štetnosti i nedovoljnoj provjerenosti  učinkovitosti cjepiva što se i pokazalo točnim.

Kako je moguće da za to nitko nije odgovarao, a Vlade širom svijeta su potrošile enormne svote novca za kupnju tih cjepiva?

To je moguće u svijetu kojem vlada interes kapitala, odnosno velikih korporacija. Farmaceutske kompanije korumpiraju medicinske stručnjake i političare na vodećim funkcijama ili ih same stvaraju i dovode na te pozicije. Upravo takva trojica eksperata Svjetske zdravstvene organizacije identificirani su kao oni koji su neutemeljeno proglasili pandemiju svinjske gripe 2009. godine i pokrenuli histeriju koja je rezultirala interventnom nabavom velikih količina cjepiva i antivirusnih lijekova. Jasno je da su takvi „likovi“ zaštićeni od odgovornosti jer se farmaceutski lobi pobrinuo da su zakonodavstvu i pravosuđu nedohvatljivi. Nema ni načina da ih se spriječi da dođu na mjesta odlučivanja jer su aktualne smjernice za rješavanje sukoba interesa formulirane tako da suradnici farmaceutskih tvrtki mogu nesmetano raditi u državnim tijelima koja se bave lijekovima; dovoljno je samo da obznane (deklariraju) svoje veze s proizvođačima.

U Republici Hrvatskoj cjepljenje je još uvijek zakonska obveza. Postoji li mogućnost da građani sami odlučuju o cjepljenju? Kakav je trend oko toga u zapadnim zemljama, te na koji će način ulazak naše zemlje u EU utjecati na obvezno cjepljenje?

U Hrvatskoj postoji pravno kontradiktorna situacija. Na cijepljenje obavezuje Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, no istodobno Zakon o zaštiti prava pacijenata osigurava pravo svakog pacijenta da odbije bilo koji medicinski postupak. Zdravstvo je u domeni nacionalnih država i tu postoje različite prakse. U zemljama poput Austrije, Švicarske i skandinavskih država cijepljenje nije obavezno. U situaciji smo u kojoj postoje velike nejasnoće i dileme u vezi s korisnošću i sigurnošću vakcinacije općenito, kao i pojedinih cjepiva. Dok ih znanost i struka ne razjasne, roditeljima bi trebalo omogućiti slobodni izbor. Obaveza cijepljenja inače odstupa od temeljnih načela moderne medicine – individualiziranog pristupa i informiranog pristanka, ali i od temeljnih načela demokracije – građanske slobode i osobnog izbora.

Koliko je uistinu cjepljenje učinkovito? Postoje  žestoki zagovornici za i protiv cjepljenja. Tko je u pravu?

Ne postoje vjerodostojna znanstvena uporišta za korist od pojedinih cjepiva, kao ni za koncept vakcinacije općenito. Cijepljenje je uvedeno na vrlo problematičan način, njegova je dobrobit uzeta zdravo za gotovo i kasnije su dodavana nova i nova cjepiva bez ikakvog dokaza o kliničkoj djelotvornosti. Istraživanja koja bi pokazala ima li cijepljena populacija manju šansu za bolest od one necijepljene, nisu nikad na adekvatan način provedena. Kad sam od hrvatske Agencije za lijekove zatražila popis istraživanja na temelju kojih je odobreno cjepivo za ospice, zaušnjake i rubeolu (MoPaRu), te ono za tetanus i sezonsku gripu, nadležni u odgovoru nisu naveli ni jedno jedino istraživanje. Općenito, cijepljenje danas ima status dogme i onoga tko ga se usudi preispitivati tretira se gotovo kao heretika. Proglašava ga se nekompetentnim i kvazi-znanstvenikom i odriče mu se pravo na raspravu. Paradoksalno, upravo zagovornici cijepljenja koji se predstavljaju kao pravi znanstvenici, na ovom području prakticiraju paušalnost, nekritičnost i dogmatičnost – kategorije upravo suprotne znanstvenicima i znanosti.

U Vašoj knjizi spominjete „izmišljene“ bolesti. Zašto te bolesti nazivate „izmišljenima“ i koje bi to bile?

Riječ je o stanjima koja tradicionalna medicina nije smatrala patološkima, i koja to doista nisu što potvrđuje i izostanak koristi od „terapije“. To su u prvom redu „bolesti“ koje nemaju svoju kliničku sliku, odnosno ne stvaraju nikakve tegobe ljudima koji su „pogođeni“ – povišeni kolesterol, blaže povišeni tlak i šećer u krvi, osteoporoza. Potom, to su fiziološka stanja kao menopauza i „premenstrualni sindrom“, te blaži ili prolazni poremećaji poput seksualnih poteškoća ili različitih psihoemocionalnih smetnji koje nastaju kao posljedica kriznih životnih situacija. Blage forme bolesti poput astme i depresije koje se ranije nisu smatrale patološkima, danas su podvedene pod definiciju bolesti. Depresija je dobar primjer medikalizacije – pojave da se kao medicinski tretiraju problemi koji to u stvari nisu, već su posljedica drugih, najčešće socijalnih okolnosti (siromaštvo, društvena nepravda).  
U izmišljanje bolesti krenulo se kad je prije tridesetak godina tržište stvarno bolesnih ljudi „potrošeno“, postalo prezasićeno. Tržište zdravih puno je veće, a njihovo „liječenje“ u pravilu je dugotrajno, nerijetko doživotno, jer cilj nije izlječenje, već regulacija, odnosno kontrola (dijabetesa, povišenog tlaka, osteoporoze).  

Autor: Marijana Katalinić, dnevno.hr

CIJELI ČLANAK pročitajte u DNEVNO.HR