NEWS
Adriatic sredina

Emocionalno (ne)zrelo dijete: na koji način roditelji mogu utjecati na emocionalni razvoj djeteta?

brain-3269655_960_720
08.10.2021. 08:27; ; Početna / Lifestyle / Zdravlje / Emocionalno (ne)zrelo dijete: na koji način roditelji mogu utjecati na emocionalni razvoj djeteta?

Što je emocionalno (ne)zrelo dijete?

Djeca emocije doživljavaju drugačije nego odrasli. Kod djece su emocije jednostavne i spontane, doživljavaju ih češće, kratkotrajnije su, snažnije i nestabilnije. Djeca svoje emocije izražavaju otvoreno i teže se suzdržavaju. Emocionalna zrelost djeteta definirana je razvojnim prekretnicama odnosno ponašanjima koja su karakteristična za djecu određene dobi. To znači da većina djece neke dobi ima razvijene određene emocionalne vještine. Primjerice, većina 3-4-godišnjaka pokazuje empatiju i simpatiju; većina djece u dobi od 4-5 godina može kontrolirati svoje ponašanje pomoću samousmjeravajućeg govora; u dobi od 5-6 godina razlikuju osnovne emocije, a u dobi od 6-7 godina počinju uviđati negativan učinak nekontroliranog emocionalnog reagiranja. No, kako na svim ostalim područjima razvoja, tako i u socio-emocionalnom razvoju postoje individualne razlike među djecom te određena odstupanja ne moraju odmah biti alarm za paniku. Neka djeca sazrijevaju emocionalno ranije od druge djece, a nekima treba više vremena. Treba uzeti u obzir kako se sve razvojne vještine međusobno isprepliću, utječu jedna na drugu. Ako dijete na spoznajnom nivou zaostaje ili ima određene poteškoće, primjerice poteškoće pažnje, učenja i sl. ili se pak na motoričkom području suočava s određenim izazovima, to može izazvati zaostajanje na drugim područjima, primjerice komunikacijskom ili socio-emocionalnom i obrnuto. Često je slučaj da djeca budu vrlo uspješna u savladavanju školskog gradiva, no svejedno imaju određene poteškoće u školskom okruženju, primjerice, ne snalaze se dobro u odnosima s vršnjacima ili pak vrlo burno reagiraju na neuspjehe (rasplaču se kad dobiju jedinicu, budu agresivna kad izgube u igri). Za takvu djecu često kažemo da su pametna, inteligentna, sposobna, no njihovo emocionalno sazrijevanje ne prati ono spoznajno. Za takvo dijete često čujemo da je emocionalno nezrelo. Emocionalna zrelost djeteta ovisi o njegovoj emocionalnoj inteligenciji.  

Emocionalna inteligencija i njene sastavnice – osnove emocionalne zrelosti

Pet je osnovnih područja odnosno dimenzija koje spadaju u emocionalnu inteligenciju. To su:

  1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama – prepoznavanje vlastitih emocija, razumijevanje uzroka zbog čega se tako osjećamo, svijest o vlastitim kapacitetima, odnosno jakim stranama i ograničenjima;
  2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima – kontrola emocija, samoregulacija odnosno sposobnost da se umirimo, upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima, prilagodba na promjene u okolini;
  3. Motivacija odnosno samomotivacija – motiviranost za postizanjem postavljenih ciljeva, koji su realni, izvedivi, izazovni te ustrajnost u njihovom postizanju unatoč potencijalnim padovima i neuspjesima;
  4. Socijalne vještine – poput pozitivnog, poželjnog i prilagođenog ponašanja u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu;
  5. Empatija odnosno suosjećanje s drugima – sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i uvažavanja osjećaja drugih ljudi, npr. iz njihovog izraza lica, tona glasa, držanja tijela, a ne samo izgovorenih riječi te adekvatno reagiranje na tuđe emocije.

Djeca koja imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju uspješnija u školi, imaju dobre socijalne odnose, iskazuju veću razinu zadovoljstva životom i sobom, lakše pronalaze posao i u njemu su uspješnija.

Razvoj emocionalne inteligencije djeteta – učenje prema modelu

Emocionalni razvoj jedan je od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti. Određen je biološkim dispozicijama, dakle djelomično nasljeđem, na koje ne možemo puno utjecati, ali vrlo važnu ulogu ima socijalno okruženje odnosno odgoj jer dijete najvećim dijelom uči modeliranjem. Iz interakcije s članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima u kombinaciji s dječjim urođenim temperamentom, djeca razvijaju sposobnost emocionalne regulacije. Važni drugi u djetetovoj okolini, prvenstveno roditelji, a zatim starija braća i sestre, učitelji, vršnjaci i dr., služe djetetu kao uzori koje dijete oponaša. Dijete na taj način uči prepoznavati i izražavati vlastite emocije, a onda i uspostaviti adekvatnu kontrolu nad njima odnosno samoregulirati se. Ako roditelji kao najvažniji modeli sami ne reagiraju adekvatno na djetetove potrebe, na neke socijalne zahtjeve, potiskuju emocije ili ih ne znaju kontrolirati ili pak djeci na neki način šalju poruke da nije OK osjećati se na određen način, onda dijete to nauči i ne može razviti očekivani stupanj emocionalne zrelosti. Moramo znati da se dijete uvijek adaptira na okolinu, onako kako najbolje zna. Evolucijski nam je određeno da se prilagođavamo okolini jer nam je to, na neki način, imperativ za preživljavanje. Nekad iz vlastitih nagona ili najčešće zato što su zahtjevi okoline vrlo zbunjujući, nedosljedni, preveliki, dijete može postati buntovno, neadaptirano, što također ima funkciju zaštite, preživljavanja, obrane. Trebamo se pitati kakvu svrhu ima određeno djetetovo ponašanje, što dijete time dobiva. Na taj način možemo pronaći uzroke djetetovog ‘nezrelog’ ponašanja.

Roditelji koji se, primjerice, previše zaštitnički odnose prema djetetu, previše kontroliraju i upozoravaju dijete, takozvani ‘helikopter roditelji’, koji iz vlastitih strahova djeci ne dopuštaju da steknu određena iskustva ili pak roditelji koji umjesto djeteta preuzimaju previše odgovornosti i rade stvari koje ono može samo umjesto njega, šalju djetetu poruku da ono nije dovoljno veliko, nije dovoljno sposobno i ne može neke stvari odraditi samo. Roditelj prije svega treba osvijestiti vlastite emocije i obrasce ponašanja prema djetetu, da bi mogao razumjeti dijete.

Odgovarajuće emocije su osnova povoljnog socijalnog razvoja, a socijalizacija se događa upravo promatranjem i oponašanjem okoline – dijete ostvaruje kontakt s okolinom i na taj način  uči koje situacije, predmeti, pojave trebaju izazvati pojedine emocije, primjerice strah, radost i dr. Također, socijalna okolina daje modele za oponašanje načina i intenziteta emocionalnog izražavanja odnosno kako izražavamo pojedine emocije putem tijela, glasa… To su mimika, kretnje, govor i njihov intenzitet u izražavanju i način kako priopćavamo drugima osjećaje. Ako roditelj agresijom reagira na ljutnju i dijete će vjerojatno to isto činiti, ako se roditelj povlači iz situacija u kojima osjeća strah i djetetu šalje poruku da se treba povući što onemogućava djetetu da prevlada određene strahove. Socijalnim učenjem dijete uči i kontrolu emocija odnosno samoregulaciju. To znači da uči i oponaša načine kako se smiriti kada ga obuzmu emocije, što napraviti, koliko brzo se nakon neke emocije može oporaviti.

Empatija kao jedna od važnijih sastavnica emocionalne inteligencije

Empatija omogućava prepoznavanje i razumijevanje tuđih osjećaja te reagiranje na tuđe osjećaje adekvatnim emocionalnim odgovorom. Upravo je empatija temelj prosocijalnog ponašanja i omogućava nam povezivanje s drugima i stvaranje kvalitetnih odnosa. Za empatičnu osobu kažemo da je sposobna sagledati situaciju iz tuđe perspektive, ‘staviti se u tuđe cipele’. Ta mogućnost zauzimanja tuđe perspektive ukazuje na potpuno razvijenu sposobnost razlikovanja vlastitih od tuđih emocija i unutarnjih stanja te se postepeno razvija. Već u dobi od 3 godine kod djeteta se javljaju prvi znakovi brige za drugoga. Dijete počinje prepoznavati afektivno stanje druge osobe, najčešće roditelja, može osjetiti, primjerice, majčinu tugu, zabrinutost, ali nije još dovoljno kognitivno razvijeno da bi moglo razumjeti i adekvatno reagirati na te osjećaje. Empatija se uči od rođenja. Neka djeca su po prirodi senzibilnija, usmjerenija prema drugima, osjetljivija na tuđe potrebe i emocije, ali naravno da je jako bitno kako roditelj reagira na situacije i odgovara na djetetovo emocionalno stanje. Roditelj djetetu služi kao model. Važno je da roditelj reagira na djetetove potrebe i osjećaje, da ga ne zanemaruje, da ga sluša i uvažava. Ta vještina aktivnog slušanja, prisutnosti u sadašnjem trenutku i reflektiranja tuđeg osjećaja naziva se empatičko reflektiranje. Najprije primijetimo djetetovu emociju, zatim postavimo granicu, a onda možemo naći neku alternativu kako bi dijete umirili i dali mu do znanja da ga uvažavamo, ali da ne možemo ispuniti baš sve njegove zahtjeve jer postoje pravila i dogovori. Na taj način šaljemo djetetu pozitivnu poruku da ga čujemo, doživljavamo, da se možemo nositi s njegovim emocijama i suosjećati s njim. I ono samo uči biti empatično i prepoznavati različita stanja kod drugih.

Primjeri empatičkog reflektiranja:

  • Dijete dolazi do roditelja uplakano, roditelj ne zna što se dogodilo, vidi da je dijete uznemireno. Osim što će istražiti što se dogodilo, važno je da odrasla osoba prije svega primijeti kako se dijete osjeća. Možemo djetetu reći:

”Vidim da si se jako rastužio i uznemirio”, zagrliti ga, utješiti i zatim pitati što se dogodilo. Na taj način šaljemo poruku da ga vidimo i čujemo, da smo tu za njega, da mu pružamo sigurnu okolinu i da je sada na sigurnom te može s nama podijeliti što ga je uznemirilo.

  • Dijete se ljuti jer mu nismo kupili igračku ili ispunili neku njegovu želju, baca se podu, plače, vrišti, udara vas… Možemo reći:

”Vidim da to jako želiš i jako si se uznemirio, ali ne smijemo udarati druge ljude” 

  • Dijete je dobilo novu igru i ne želi na spavanje, buni se jer se želi još igrati. Možemo reći:

”Vidim da si sada jako uzbuđen zbog nove igre i želiš se igrati, to je OK, ali kasno je i moraš sada obući pidžamu i ići spavati pa se sutra možemo nastaviti igrati.”

 

Dajana Miloš,
psihologinja i muzikoterapeutkinja  Zdravog grada Poreč – Parenzo

Print Friendly, PDF & Email