„Ako mislite da niste dovoljno dobri to je samo zato jer niste dovoljno duboko pogledali u sebe. I ne zaboravite ono vrlo bitno  – bogatstvo svijeta leži u njegovoj raznolikosti.“

Marko Ferek, Hiperaktivni sanjari

Mnoge nacionalne, europske i svjetske organizacije tijekom rujna i listopada obilježavaju tjedan ADHD-a. Povodom obilježavanja  tjedna ADHD-a u Hrvatskoj i Dana mentalnog zdravlja, 10. listopada,  mišljenja smo da je potrebno posvetiti pažnju teškoći  s kojom se susreće jedan broj djece, a onda  i roditelja odnosno čitavih obitelji,  a naziva se deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj ili skraćeno ADHD.

Što je to ADHD?

ADHD se danas smatra najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, a prisutan je i kod odraslih. Dijagnosticira se prema Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja  (DSM IV).  Zastupljen je kod 3-8% školske djece s tim da se 4-5 puta češće javlja kod dječaka. Glavni simptomi koji upućuju na ADHD su djetetova nepažnja, hiperaktivnost, impulzivnost.  Svaka slika ADHD-a nije ista . Sva djeca ne pokazuju ista ponašanja  te se mogu razlikovati blagi od znatno jačih simptoma. Ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama. Djeca s ADHD-om mogu imati kombinirane teškoće i sa pažnjom i sa pretjeranom aktivnošću i sa impulzivnošću, ali se teškoće mogu javljati i samo u jednom području. Dijete s blažim simptomima se lakše stabilizira uz pažnju roditelja i angažman učitelja te pod utjecajem vlastitog sazrijevanja od djeteta s jače izraženim simptomima. ADHD često nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su “pravi” hiperaktivni ljudi.

Do danas točan uzrok ADHD-a je nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Smatra se da uzrok ADHD-a ima biološke osnove, odnosno da  se radi o neurološkoj disfunkciji mozga iako fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije nije sasvim jasan.  Ta biološka disfunkcija može biti nasljedna ili stečena.

Najnovija genetička istraživanja pokazuju da postoji utjecaj nasljeđa iako se često dešava kao i kod drugih nasljednih poremećaja da dijete ima simptome, a roditelji ne. Prema istim istraživanjima 30-40% rođaka djece s ADHD-om ima isti problem.  Problem može biti i stečen uslijed različitih stanja/utjecaja koji utječu na mozak  djeteta (za vrijeme trudnoće pod utjecajem lijekova, infekcija, trovanja, teškog poroda, a nakon porođaja uslijed povreda glave djeteta, febrilnih konvulzija, trovanja olovom i dr.).

Kako okolina doživljava dijete s ADHD-om?

Djeca s ADHD-om su često prepoznata ili od odraslih doživljena kao „zločesta“, „neposlušna“, „neodgojena“  ili pak  „lijena“, a zapravo se pravim pristupom može utvrditi da su ta djeca  vrlo znatiželjna, maštovita, puna energije te da se njihova energija itekako dobro može usmjeriti i kanalizirati. Često postavljaju neobična i vrlo zanimljiva pitanja.  Pri tom su dječaci više aktivni i impulzivni, a djevojčice često odsutne zbog deficita pažnje. Djeca s ADHD-om najčešće se doživljavaju neposlušnom i neodgojenom jer uglavnom imaju prosječne ili iznadprosječne intelektualne sposobnosti što često zbunjuje odrasle u njihovu okruženju, podjednako i roditelje i učitelje. Dakle, odrasli vide i procjenjuju da su ta djeca pametna i da mogu, ali su rezultati koje postižu, osobito u školi, daleko ispod njihovih mogućnosti jer teško funkcioniraju u organiziranim i strukturiranim situacijama.  Često zbog neprepoznavanja njihovih poteškoća, koje mogu biti u rasponu  od odsutnosti zbog gubitka pažnje pa do izrazitog nemira i impulzivnosti,  ta djeca nailaze na kritike i neugodnosti u okruženju zbog čega gube samopouzdanje i osjećaju se loši, nevoljeni, nesposobni. Kod djece s ADHD-om mogu se uočiti i dodatne teškoće snalaženja u životu, u školskom okruženju i teškoće u učenju. Mogu se uočiti i  teškoće u ponašanju (destruktivnost, agresija, bježanje od kuće ..) te  anksioznost (potištenost) i depresija koje u velikoj mjeri mogu biti rezultat stalnog nerazumijevanja odraslih na koje dijete nailazi tijekom odrastanja.  Takovo nerazumijevanje djeteta može prouzročiti djetetovo  ogorčenje sustavom i očekivanjima okoline, te rezultirati tugom koja iz unutrašnje patnje prelazi u vanjsku agresiju. Zbog toga mogu imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega mogu proizaći rizična ponašanja u doba puberteta i odrastanja uopće. Stoga roditelji koji ozbiljno posumnjaju u hiperaktivnost djeteta te koji se s ovim ponašanjem djeteta teško nose trebaju potražiti stručnu pomoć.

Kada i gdje djeca s ADHD-om najteže funkcioniraju?

Djeca s ADHD-om najteže funkcioniraju u dobro organiziranim i strukturiranim situacijama. Stoga se najteže uklapaju u školski sustav u kojemu postoje jasna pravila i zahtjevi na dijete. Organizirani sustavi ne čine uvijek i u svakoj situaciji razliku između hiperaktivne i druge djece. Budući da su hiperaktivna djeca gotovo u pravilu nemirnija, teže se koncentriraju na nastavno gradivo, sklonija su skretanju sa teme (ometanju nastave) i upadanju u riječ (impulzivno reagiraju), često se etiketiraju kao problematična. Činjenica je da hiperaktivno dijete vrlo često objektivno ometa grupni rad ukoliko ne postoji individualizirani pristup u nastavi kojim se pristup u radu bar dijelom može prilagoditi teškoći i potrebama toga djeteta. Stoga je u školskom sustavu potrebno učiteljima olakšati rad organiziranjem specifičnih edukacija koje im pomažu u radu s hiperaktivnom djecom.  Hiperaktivno dijete često je izvrgnuto opomenama i kritikama, roditelji bivaju stalno upozoravani na djetetova odstupanja u ponašanju zbog čega dijete često biva frustrirano, roditelji ljuti  na dijete i na školu, a učitelji nezadovoljni i iscrpljeni jer pred sobom imaju čitav razredni kolektiv, a ne samo hiperaktivno dijete. Motiv za učenje i rad s hiperaktivnim djetetom u školi i kod kuće ne bi trebala biti kazna nego nagrada. Treba mu iskazati podršku (ljubav), empatiju (osjećaje) i iskrenu želju za tim da ono bude uspješno u životu te da se uspne što više na društvenoj ljestvici. Besmisleno je  gubiti vrijeme na promjenu djetetove osobnosti i činiti mu da se prilagodi većini djece kada je to zapravo nemoguće. U konačnici djeca s ADHD-om uz dovoljno poticaja i pravilne podrške odraslih kroz svoje odrastanje mogu postati vrlo uspješni, poduzetni, kreativni i energični ljudi.

Poznate osobe s ADHD-om!

U povijesti i sadašnjosti  mnoge su poznate osobe imale ili imaju ADHD, a pronalazile su nove formule, rješenja,  načine i putove za izume i inovacije. Često su bili prvi ili najbolji u nečemu jer su imali ono što im je trebalo, a to je sloboda i mogućnost da rade na svoj način i u skladu sa svojim vlastitim interesima. Uspjeli su sačuvati svoje ideje, svoje samopouzdanje i ostvariti svoje snove. Veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD. Gotovo je nezamislivo da su i oni bili obilježavani kroz rast i razvoj kao loši te da baš nisu bili uspješni u školi. Neki od njih su Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent Van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins i Will Smith samo su neki od njih.

Većina osoba, posebno djece, koji imaju ADHD nisu svjesni zašto funkcioniraju drugačije od većine. Nastoje, kad to mogu, navući „maske“ poslušnika, glumiti zainteresiranost ili se na kraće vrijeme umiriti ali to nisu oni i često u tome nisu uspješni jer su jednostavno razlčiti. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: “Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu”.

Marko Ferek, autor knjige Hiperaktivni sanjari, koju je napisao iz vlastitog iskustva hiperaktivnog djeteta napisao je: „Ako treniramo pticu da trči, da li će ona trčati jednako brzo kao mačka? Neće. Ako se prema ptici odnosimo jednako kao i prema mački, vidjet ćemo da je ptica sporija, tromija i nespretnija od mačke. Naš zaključak bit će da ptica ima deficit . …  Ptica nije niti bolja niti lošija od mačke, već drugačija.“

Roditeljima djece s ADHD-om!

Biti roditelj zahtjevnom djetetu s ADHD-om nije lako posebice ako se radi o kombiniranim smetnjama u sva tri područja: deficit pažnje, hiperaktivnost, impulzivnost. Roditelji često prolaze osjećaj ljutnje, okrivljuju često dijete pa i sebe za propuste u odgoju, mogu biti razočarani, prestrašeni, zbunjeni, tužni i zabrinuti. Naravno, želja je svakog roditelja da njegovo dijete bude sretno i dobro uklopljeno u životno okruženje, a ne da bude obilježeno, neuspješno, nesretno. Roditelji često traže odgovore i pomoć kojima se problem hiperaktivnosti može u potpunosti riješiti. No jedno je sigurno, jednostavnog i jednoznačnog recepta nema! Svako je dijete posebno i različito reagira, no postoje savjeti koji roditeljima mogu olakšati nošenje sa problemom. S obzirom da je dijete naš najvažniji roditeljski projekt važno je da u njega uložimo sav entuzijazam, energiju, ljubav , vrijeme i podršku kojom mu možemo pomoći da što sretnije i uspješnije odraste. Podrška roditelja i drugih odraslih u okruženju, djeci s ADHD-om će pomoći da razviju svoje potencijale.  Stručnjaci se bave ADHD – om više od sto godina i predlagali su i provjeravali različite pristupe. Neki su se pokazali korisnima, neki baš i ne. Prvi korak je sasvim sigurno određeno znanje o ADHD-u, kako bismo iz uloge roditelja razumjeli zašto dijete ima problem, kako bi znali da ono nije za taj problem krivo ni odgovorno, kako bi znali da hiperaktivnost ili odsutnost nije namjerna te kako bi svoje dijete osnažili, ohrabrili, osposobili i zastupali u situacijama kada ono samo to ne može. Jer dijete s ADHD-om pod pritiskom profesora i roditelja – pokušava promijeniti svoju osobnost, ali  je to za njih vrlo teško, gotovo nemoguće, te u pravilu rezultira manjkom samopouzdanja, osjećajem manje vrijednosti,  frustracijama i rizičnim ponašanjima.  Ma šta čine nisu dovoljno dobri jer su drugačiji. Tako umjesto da se problem smanjuje, postaje sve veći, učitelji prigovaraju roditeljima, roditelji djetetu, a dijete tuguje u sebi i ne zna što bi sa sobom i okolinom. Stvara u sebi sliku kako ga  nitko ne razumije.

Dijete treba pomoć i bezuvjetnu ljubav svojih roditelja uvijek, a posebno kada svoj razvojni put prolazi uz određene teškoće!

Kako se utvrđuje ADHD?

Prilikom sumnji na ADHD laici , pa i profesionalci npr. učitelji , lako mogu upasti u zamku te nešto življe dijete proglasiti hiperaktivnim djetetom. ADHD u pravom smislu treba i može dijagnosticirati samo tim stručnjaka. Iako je ADHD klasificiran u dijagnostičkom priručniku DSM IV kao mentalni poremećaj , svako dijete s ADHD-om ne manifestira iste simptome te sam intenzitet i izraženost simptoma ne zahtijeva uvijek dijagnostiku te ozbiljno liječenje i terapiju. No, ono što je sigurno jako važno, kako za dijete, tako i za roditelje ako posumnjaju na ADHD, to je da dobiju upute stručnjaka o pravilnom ophođenju s djetetom, o kanaliziranju njegove energije i impulzivnosti, načinima zadržavanja djetetove pažnje te o potrebi da djetetu usmjere puno ljubavi, podrške i suosjećanja koje mu pomaže graditi samopouzdanje i uspjeh kroz život.

S jedne strane, problem s dijagnostikom ADHD-a proizlazi iz činjenice što se ADHD  često dijagnosticira djeci sa višestrukim teškoćama. Drugim riječima ADHD u tom slučaju nije prava i prva dijagnoza, samo je dio neke druge (šire) dijagnoze, ili se pak u tom slučaju radi o ekstremnom obliku ADHD-a.

Istovremeno ADHD se u pravilu ne dijagnosticira osobama/djeci kod koje postoji blaži oblik hiperaktivnosti, impulzivnosti i/ili deficit  pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja izraziti problem u svakodnevnom životu, odnosno mogu s njim funkcionirati unutar zahtjeva koji se pred njih postavljaju. Prolaze svoj razvojni put uz nešto veću osobnu dinamiku, kreativnost, živahnost i/ili laganu odsutnost. Te osobe/djeca najviše problema imaju unutar obrazovnog sustava, ali ne i u obiteljskom životu ili na radnom mjestu.

Nadalje, postoje određeni problemi u razvoju djeteta psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična deficitu pažnje/hiperaktivnom poremećaju, stoga je važno da se dijagnostika provede timski, da u njoj sudjeluje tim stručnjaka i to pedijatar, edukacijsko-rehabilitacijski stručnjaci (defektolog-rehabilitator, logoped), psiholog, učitelj, dječji psihijatar, neuropedijatar. Dobro je da roditelj krene od djetetovog pedijatra te da se o vlastitoj dilemi i teškoćama djeteta s njim savjetuje. Također, roditelj može zatražiti razgovor i mišljenje s psihologom vrtića/škole ili savjetovališta te se konzultirati o potrebi daljnje obrade djeteta.

ADHD se teško utvrđuje prije četvrte – pete godine  života jer se karakteristično ponašanje mlađe djece više međusobno razlikuje,  a prirodno je i da su mlađa djeca motorički aktivnija. Hiperaktivnost i impulzivnost pojavljuju se u dobi od  tri do četiri godine, dok se problemi vezani uz nepažnju pojavljuju kasnije, s pet do sedam godina, a najčešće se u pravom smislu primjećuju nakon ulaska u formalni sustav školovanja.

Pravilan pristup djetetu s ADHD-om?

Istraživanja pokazuju da pojava ADHD-a  uzrokuje stres u obitelji, posebno ako su simptomi kod djeteta teški i ako su prisutne dodatne teškoće (Barkley, 2000).

Međusobni odnos roditelj-dijete često je otežan jer različiti simptomi djetetova  ponašanja navode roditelje na vjerovanje da je djetetovo hiperaktivno i/ili impulzivno ponašanje namjerno. Kod ovih obitelji veći je rizik od partnerskih problema roditelja, a češća je i pojava depresije kod članova obitelji, jer djetetova teškoća zahtijeva drugačiji pristup, znatno više vremena, energije, pažnje, organiziranje djetetova života nego što je to potrebno kod djece bez teškoća. Osim toga, od roditelja se zahtijevaju vještine nošenja s problemom na duge staze zbog njegove kronične prirode, zbog čega i roditelji često trebaju savjetodavnu pomoć. Samohrani roditelji su u posebno stresnoj situaciji jer se tada jedan roditelj sam nosi s djetetovim zahtjevnim ponašanjem. S druge strane, roditelji zbog nemogućnosti da kontroliraju dječje ponašanje te zbog izloženosti pritisku i kritikama okoline često negativno reagiraju na djetetovo ponašanje kaznama i negativnim emocijama što samo pojačava djetetov problem.

Dakle, potrebno je upravo suprotno, stvarati poticajno okruženje koje i djetetu i obitelji daje mir i sigurnost te pomaže prevladavanje teškoća:

• Realistična  očekivanja. Od djeteta u ulozi roditelja moramo imati realna očekivanja. Iako dijete ima iznadprosječnu inteligenciju, teškoće koncentracije i hiperaktivnost otežavati će adekvatan školski uspjeh. Moramo znati da dijete nije lijeno ako ne može dugo sjediti nad knjigom i nije krivo ako se dekoncentriralo i na testu dobilo lošiju ocjenu! Previsoka očekivanja ljute i iscrpljuju roditelje, a na dijete negativno djeluju jer mu stvaraju napetost i ruše samopouzdanje.
•  Organizirani dom. Važno je da život obitelji i djeteta ne bude kaotičan, da ne trčite iz aktivnosti u aktivnost u grču, bez reda. Djetetu treba organizirati vrijeme za učenje, zabavu, treninge i poštivati ih najviše što možete! Ako je nešto potrebno mijenjati djetetu to unaprijed treba objasniti . Dobro je omogućiti manje otklone od zacrtanog plana kojima pokazujemo svoju prilagodljivost djetetovim potrebama ali ne prevelike odmake. Dajte djetetu dovoljno vremena da mu život ne bude kaotičan. Ako se dulje sprema za školu neka ustane nešto ranije. Vanjska organizacija djetetu pomaže da lakše upravlja svojim ponašanjem.
•  Pomoći djetetu kod školskih obaveza  dijete mora imati mjesto za rad i učenje koje mu je mirno i prihvatljivo. Potrebno je osigurati mu potrebne pauze koje mogu biti kreativne i zabavne. Pomoći u učenju i pisanju zadaće jer mu treba vaša pomoć da se bolje organizira. Ako nemate strpljenja neka povremeno uskoči netko drugi i pomogne djetetu. Povremeno se odmaknite kako bi dijete radilo samo. Hvalite ga i hrabrite.
• Navečer pripremite sa djetetom sve za školu. Neka dijete dovoljno odspava da bude odmorno i neka doručkuje prije škole. Sve potrebno navečer pripremite kako dijete ne bi nešto zaboravilo i bilo izloženo grdnji.
• Dogovorite  važna pravila kojih se  obitelj pridržava.  Npr. do 20,00 sati u tjednu dijete mora biti kod kuće, ako nije sutra nema izlaska. Posljedice moraju postojati na način da nikoga ne ponižavaju. Pravila potiču djetetovu samokontrolu i pomaže razumijevanju pravila uopće u drugim situacijama u kojima pravila postoje.
•  Budite pozitivni. Jasno recite djetetu što od njega očekujete i primijetite svako pozitivno ponašanje te za isto nagradite dijete – za složenu torbu, oprane zube, oblačenje prije škole… Nagrada može biti milovanje, poljubac, igra na kompjutoru i slično. Djeci s ADHD-o je potrebno puno pohvala odnosno nagrada za pozitivna ponašanja  jer su jako često izložena kritikama. Dijete je potrebno nagraditi za trud, a ne samo za uspjeh.
•  Budite sigurni da vas je dijete čulo i razumjelo. Morate znati da vas je dijete čulo i razumjelo kada ste nešto tražili od njega. Recite jasno i kratko što želite, gledajte dijete u oči, po potrebi tražite od njega da ponovi, pohvalite za dobro napravljen zadatak.
• Budite dosljedni. Nemojte djetetu ponavljati zahtjev puno puta. Ako dijete nije poslušalo ponovite samo jednom normalnim glasom i nakon toga primijenite dogovorenu posljedicu. Obećajte uvijek samo ono što ćete izvršiti. Posljedica ne smije biti tjelesno kažnjavanje, nešto što dijete vrijeđa nego eventualno ukidanje neke aktivnosti (npr. odlazak u park, na kompjutor). Nije dobro tražiti od djeteta ono što nije u stanju izvršiti pa ga onda zbog toga kazniti.
• Nastojite mirno reagirati. Nemojte na dijete naglo reagirati kritikom ili vikom. Promislite i pričekajte neko vrijeme prije nego što kažete ili učinite djetetu nešto ružno pa da vam poslije bude žao.
• Podržite sklapanje prijateljstva. Dijete sa ADHD-om teško uči socijalne vještine. Dobro je pozvati kući jedno do dvoje djece u početku. Pazite na dječju komunikaciju, nemojte dozvoliti tuču, svađu, ružne riječi, povedite ih u kino/kazalište. Nagradite ih za lijepo ponašanje sokom, slatkišima i sl. Nastojite uvijek svoje dijete nagraditi za lijepo ponašanje prema drugima i tako ga podsjetiti što zapravo radi kada se lijepo ponaša.
•   Potičite dijete da govori što radi i što želi učiniti kako biste poticali unutarnji govor. Kod djece sa ADHD – om unutarnji govor nije dovoljno razvijen. Svi ljudi u usmjeravanju svog ponašanja koriste unutarnji govor. Dobro je primjerom pokazati djetetu kako razgovarate sami sa sobom kad ste na nekoga ali ga niste udarili već ste u sebi govorili “U redu je. Smiri se. Nije važno”
• Relaksirajte se. Nađite vremena za nešto što volite dok će netko drugi pričuvati vaše dijete (šetnja, kava s prijateljima, vožnja bicikla…). Vaše dijete je zahtjevno te i vama treba predah i relaksacija. Vaše dijete treba vašu brigu, strpljenje, ljubav i potporu. Ako ste iscrpljeni i osjećate gubitak snage potražite pomoć za sebe i svoju obitelj.

Radio emisija na Radio Centru o ADHD-u , 16.10.2013. u 13,00h