Samo mijena stalna jest, tješi me Heraklit dok fotografiram kamioncin koji posljednjeg travanjskog dana odvozi stolice i ostali inventar iz Malog caffea na Narodnom trgu. Večer prije Langer i njegovi Atomci sa stepeništa susjednog gradskog kazališta na rock-komemoraciji kafiću su odsvirali i otpjevali "Umro je najveći mrav". Zapaljeno je i nekoliko svijeća, jer i za kafić … treba imat dušu.
Nema više, gotovo je, kaže vlasnik kafića Daniel Šaškin. Stisle ga visoke najamnine, vjerojatno i okolna konkurencija. No, dobro, to su poslovni problemi, ali s Malim caffeom Porečanima odlazi i jedno, kako se to voli reći, kultno mjesto. Mi mlađi od "oslobođenja" ne sjećamo se da je u tom prostoru bilo išta drugo do kafić. Istina, u mladosti nas iz pedeset i neke to se zvalo slastičarna (književno: slastičarnica) – ova bješe "kod Refika" i tada bijaše glavno kafićko okupljalište u gradu. I zimi pred kinopredstavu, i ljeti s terasicom, onomad s hladom ladonje, uz koju je bila parkirana glavna turistička atrakcija porečke rive i redovita meta fotoaparata – Čodov crveni Harley-Davidson (ako se ne varam, Electra Glide) …
Sve se mijenja, Čodo je prodao Harleya, slastičarnica je postala kafić (prvi se zvao Ciak), a sad će tu, doznajem od Šaškina, doći banka. E pa da, zna se tko ima para i za visoke najamnine, a neće propasti jer ako bankari u svojem kamatarenju i posuđivanju para nešto i zajebu pa odu u crveno, tu je odmah država da ih spasi. Na naš račun, naravno. Ali, nije tu poanta. S bankom umjesto kafića, slažem se sa Šaškinom iako mi odavno ovo mjesto nije đir, Narodni trg, jedan od rijetkih u Poreču koji ima kulise, format i vizure trga primjerenog malom gradu, gubi još jednu priliku da se iz prometnog okretišta i parkirališta prometne u okupljalište.
Nekad, u definitivno boljim vremenima 80-ih, tu je bila i gradska kavana. I nju su, navodno, zatvorili troškovi. No, možda bi i njena perspektiva bila drugačija da su gradske vlasti, i tada i sada, ozbiljnije pokušale ovom trgu dati okupljališnu perspektivu. Iz nepoznatih mi razloga porečka vlast nikad nije imala odlučnosti kvalitetnije promijeniti prometni režim u gradskoj jezgri, kojoj pripada i Narodni trg, zatvoriti je za promet vozila (unutar granice Peškera -Cimare- Petrettijeva oštarija) barem u popodnevnim i večernjim satima, i otvoriti je pješacima i ugostiteljskim terasama, omogućiti pred kazalištem češća događanja poput spomenutog koncerta Atomskog skloništa … .pa i da zboraši Našeg kanta pjevaju na skalinadi bez nadglasavanja s automobilskim motorima.
Samo mijena stalna jest, tješim se mogućnošću da Poreč u nekim budućim generacijama promijeni svoju štandersko-majičarsko-apartmansko- marinsku vizualnu i misaonu matricu.

Goran Prodan, Glas Istre